Diseminacija informacija i popularizacija struke

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.

U Gettyjevu institutu za restauriranje (Getty Conservation Institute, GCI) stručnjaci koriste različite oblike dokumentacije, ovisno o problemu koji treba riješiti. Primjerice, plitki reljefi iz kraljevskih palača u Abomeyju fotografirani su prije, za vrijeme i nakon konzervatorsko-restauratorskog zahvata.

Konzervatorsko-restauratorski zahvati na plitkim reljefima iz kraljevskih palača u Abomeyju spominju se u knjizi The Restoration of King Gbehanzin Palace : Royal Palaces of Abomey; A World Heritage Property

Očuvanje arheološkog lokaliteta Laetoli na sjeveru Tanzanije (riječ je o stazi koju tvore otisci stopala australopiteka) predstavljalo je osobit izazov. Da bi se ovaj vrijedni lokalitet sačuvao, trebalo ga je zatrpati, odnosno prekriti zemljom. Budući da je trebalo sačuvati vrijedne informacije koje lokalitet pruža, postojeće stanje precizno je dokumentirano. Stručnjaci kojima je taj zadatak povjeren nisu sami odlučivali što će se i kako dokumentirati, već su razgovarali s kolegama koji su istraživali taj lokalitet, primjerice antropolozima. Precizne trodimenzionalne slike lokaliteta dobivene su primjenom fotogrametrije. Lokalitet je fotografiran, a napravljeni su i video zapisi.

IZVORI S INTERNETA

Godine 2006. Zaklada Andrew W. Mellon organizirala je stručni skup na temu dokumentacije u konzervaciji-restauraciji. (Angelica Zander Rudenstine i Timothy P. Whalen izvještavaju o tom skupu u članku "Conservation Documentation in Digital Form: A Dialogue about the Issues".) Predstavnici najvećih svjetskih muzeja i galerija raspravljali su o tome kako se konzervatorsko-restauratorska dokumentacija izrađuje, kako se njom upravlja te kako se može učiniti dostupnom stručnoj i široj javnosti. Jedna od tema bila je digitalizacija kao mjera očuvanja papira i drugih nestabilnih materijala.

Osamdesetih godina prošloga stoljeća muzeji su počeli stvarati baze podataka o umjetninama u svojim zbirkama. Baze su olakšale prikupljanje podataka i njihovo prezentiranje javnosti putem interneta i drugih medija. Konzervatorsko-restauratorska dokumentacija najčešće nije bila u njih uključena. Danas je situacija potpuno drugačija: ne samo da su podaci prikupljeni u konzervatorskim istraživanjima ili izvješća o restauratorskim zahvatima uključeni u "dosjee" umjetnina, već ih muzeji objavljuju na svojim mrežnim stranicama. Primjerice, na stranicama londonske Nacionalne galerije možemo pročitati kakva je oštećenja u prošlosti pretrpjela Rafaelova Bogorodica s djetetom. Povijesnoumjetnička, tehnička i konzervatorsko-restauratorska dokumentacija za ovu i druge Rafaelove slike dostupna je ovdje. (Zanimljivo je spomenuti da Nacionalna galerija u Londonu izdaje znanstveni časopis Technical Bulletin, a neki su radovi dostupni na mrežnim stranicama muzeja.)

Raphael Research Project, pilot projekt Nacionalne galerije u Londonu koji uključuje objavljivanje konzervatorsko-restauratorske dokumentacije o Rafaelovim slikama

Na stranici projekta istraživačima su dostupne dokumentacije konzervatorsko-restauratorskih zahvata

Grafička dokumentacija

Fotografije poprečnih presjeka uzoraka

Dio mrežnih stranica danske Nacionalne galerije – Statens Museum for Kunst (SMK) – također je posvećen konzerviranju i restauriranju. Na stranici se, između ostalog, mogu pogledati edukativno-informativni filmovi o konzervatorsko-restauratorskim zahvatima, a posjetitelji mogu postavljati pitanja restauratorima.

ELEKTRONIČKI ČASOPISI

Na internetu je dostupan veliki broj znanstvenih, znanstveno-stručnih i stručnih e-časopisa iz područja konzervacije i restauracije, primjerice e-conservation magazine, CeROArt, e-Preservation Science i Journal of the American Institute for Conservation. Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu od 2003. godine objavljuje e-časopis In situ.

RESTAURATORSKI BLOGOVI

Wikipedija definira blog kao publikaciju na internetu koja sadrži članke u obrnutom vremenskom slijedu. Sve veći broj restauratora odlučuje se na kreiranje bloga. To ne rade samo pojedinci; i neki muzeji posjeduju blogove putem kojih izvještavaju o svojim konzervatorsko-restauratorskim projektima. Primjer je Muzej Van Gogh u Amsterdamu i njegov blog Bedroom Secrets : Restoration of a masterpiece. Jezik kojim su blogovi pisani najčešće nije znanstven. Razlog je jednostavan: blogovi služe za populariziranje konzervatorsko-restauratorske struke, ne za komunikaciju s kolegama-stručnjacima.

Budući da se na blogovima najčešće ne navodi korištena literatura, ne možemo ih smatrati znanstveno vjerodostojnima. Ipak, dobro je provjeriti tko je autor bloga, odnosno tko su autori koji na blogu objavljuju svoje tekstove: to nam govori koliko su tekstovi znanstveno pouzdani. Primjerice, Antropološki muzej Phoebe A. Hearst u SAD-u još krajem 2009. godine kreirao je blog Inside The Conservator's Art koji nudi "pogled iza kulisa na konzerviranje i restauriranje egipatskih predmeta iz Antropološkog muzeja". Tekstove piše Allison Grace Lewis, koja je restauriranje arheoloških i etnografskih predmeta specijalizirala na magistarskom stručnom studiju UCLA/Getty. Početkom prosinca Lewis je na blogu objavila članak "Resurrecting a 'Pretty Lady'" u kojemu je opisala konzervatorsko-restauratorski zahvat na teško oštećenoj maski od kartona koja je pripadala jednoj mumiji. Iako je tekst razumljiv svakom prosječno obrazovanom čovjeku, i u stručnim krugovima posjeduje određenu "težinu", jer autorica precizno navodi materijale i tehnike koje je koristila. Pored toga, tekst je bogato opremljen fotografijama. Na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju splitske Umjetničke akademije blogove pišu i nastavnici (Doktor za umjetnine) i studenti (CSI, Stažiranje na umjetninama).

Maska prije konzervatorsko-restauratorskog zahvata (slika preuzeta s bloga Inside the Conservator's Art)

Maska nakon konzervatorsko-restauratorskog zahvata (slika preuzeta s bloga Inside the Conservator's Art)

Posjet Sveučilišnoj knjižnici u Splitu

Izvješće sastavila: Anamarija Krstičević

Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


Krajem mjeseca studenog docentica Sagita Mirjam Sunara organizirala nam je posjet Sveučilišnoj knjižnici u sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji. Nekima od nas to je bio prvi posjet Knjižnici.

Vjerujem da većina ljudi knjižnicu doživljava kao topao, intiman prostor s prigušenim svjetlom, u kojemu su ljudi zadubljeni u knjige. Sveučilišna knjižnica u Splitu sve nas je iznenadila. Reprezentativna zgrada sa staklenim tornjem smjestila se na južnoj strani sveučilišnog kampusa. Središnja čitaonica zaprema gotovo cijelu podzemnu etažu, moderno je opremljena i okupana svjetlom.

ODJEL ZA NABAVU I OBRADU GRAĐE POSEBNE VRSTE

Mr. sc. Sanja Brbora, informatorica, provela nas je kroz čitaonicu do Odjela za nabavu i obradu građe posebne vrste (specijalne zbirke). Tamo se čuva zbirka starih i rijetkih knjiga, zbirka rukopisa (arhivi A. Trumbića, P. Senjanovića, I. Tartaglie i drugih), kartografska zbirka te grafička i glazbena zbirka. Voditeljica tog odjela, Mihaela Kovačić, ukratko nam je ispričala povijest Sveučilišne knjižnice. Saznali smo da se počeci Knjižnice, koja je 2003. godine proslavila stotu godišnjicu postojanja, vežu uz gimnazijskog profesora Dušana Mangera. Zatim nam je pokazala tzv. Catastico Milesi iz 1751. godine, vrijednu knjigu s nacrtima i opisima svih posjeda obitelji Milesi na području Splita i Trogira. Djelo je izradio mjernik Petar Kurir. 

Gospođa Mihaela je knjigu donijela na posebnim kolicima. Prije nego što će nam je pokazati, na ruke je navukla pamučne rukavice. S knjigama treba pažljivo rukovati!

NOVE MREŽNE STRANICE SVEUČILIŠNE KNJIŽNICE

Mr. sc. Sanja Brbora pokazala nam je nove mrežne stranice Sveučilišne knjižnice i objasnila kako se pretražuje knjižnični katalog te katalozi drugih knjižnica. Knjižnični se katalog, primjerice, može pretraživati prema ključnim riječima, autoru, naslovu, riječima iz naslova ili predmetu. Pretraživanje se može ograničiti po jeziku, bibliografskoj razini, vrstama zapisa, obliku sadržaja itd.

Korisnici Knjižnice uvijek se mogu obratiti za pomoć informatorima. Korisno je znati da se upit može poslati i putem e-maila. Osim toga, knjižničari vam mogu pomoći da pronađete literaturu za seminar, diplomski rad i sl.

ODJEL ZA ZAŠTITU I DIGITALIZACIJU KNJIŽNIČNE GRAĐE

Osobno mi je najzanimljiviji dio posjeta bio obilazak radionice za restauriranje knjižnične građe. Tamo nas je dočekala Ana Radić Bizjak, restauratorica koja je diplomu stekla na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije.

Gospođa Ana nam je najprije pokazala prostoriju u kojoj se vrši tzv. mokro čišćenje. Tu smo vidjeli nekoliko vrlo oštećenih knjiga. Na radnom stolu u drugoj prostoriji nalazilo se nekoliko restauriranih knjiga; sada smo mogli vidjeti kako će oštećene knjige izgledati nakon konzervatorsko-restauratorskog zahvata. Uz svaku knjigu koja je bila izložena na stolu nalazila se dokumentacija, odnosno opis zatečenog stanja i izvedenog konzervatorsko-restauratorskog zahvata s fotografijama. U trećoj smo prostoriji vidjeli nekoliko novinskih listova na kojima su oštećenja bila zapunjena metodom lijevanja papirne pulpe.

DOJMOVI

Prije nego što smo napustili knjižnicu, gospođa Brbora pokazala nam je gdje se čuvaju listićni katalozi. Objasnila nam je kako se vrši posudba knjiga i kako se možemo upisati u knjižnicu.

Na odlasku smo primijetili da je velika čitaonica, koja je u osam sati ujutro bila gotovo prazna, sada dupkom ispunjena studentima. Za koji dan, mjesec ili godinu, kad se i sami učlanimo u knjižnicu, i mi ćemo sjediti u tim klupama i pisati svoje seminarske, stručne i znanstvene radove.

Jedna fotografija za uspomenu. Sve naše fotografije možete pogledati ovdje.

Konzervatorsko-restauratorska dokumentacija

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.


Konzervatorsko-restauratorsku dokumentaciju čine pisani i slikovni zapisi dijagnostičkog ispitivanja, konzervatorske i(li) restauratorske intervencije i drugih značajnih informacija. Na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije konzervatorsko-restauratorsku dokumentaciju pišu studenti uz mentorsko vodstvo svojih nastavnika. Dokumentacija sadrži osnovne podatke o umjetnini (naziv, autor, vrsta djela, dimenzije itd.), opis zatečenog stanja, prikaz rezultata dijagnostičkih ispitivanja, opis tehnologije izrade umjetnine, obrazloženje konzervatorske strategije te prijedlog i iscrpan opis konzervatorsko-restauratorskog zahvata. Dokumentacija obično uključuje i povijesnoumjetničku analizu restaurirane umjetnine, te smjernice za njezino čuvanje.

Kako izgleda studentska dokumentacija vidjeli smo na primjeru diplomskog rada Ivke Lipanović. Ivka je napravila povijesnoumjetničku analizu i opisala konzervatorsko-restauratorski zahvat na ikoni Bogorodica s djetetom iz Muzeja grada Korčule. U opisu zatečenog stanja navedeni su podaci o gradbenim materijalima umjetnine i opisana tehnologija njezine izrade. Nabrojane su i opisane vrste oštećenja, od drvenog nositelja do završnog laka. U poglavlju o ispitivanju umjetnine spominje se nekoliko tehnika: stratigrafska analiza poprečnih presjeka uzoraka slikanog sloja (ta nam analiza otkriva broj i raspored slojeva), mikrokemijsko ispitivanje uzoraka, radiografsko ispitivanje slike, sondiranje slikanog sloja... U poglavlju o konzervatorsko-restauratorskom zahvatu opisane su sve faze rada i korišteni materijali; ti će podaci olakšati rad budućim restauratorima. Povijesnoumjetnička analiza korčulanske ikone čini veliko poglavlje Ivkinog diplomskog rada, a uključuje nekoliko potpoglavlja: uvodnu napomenu, opis kretsko-venecijanskih ikona, opis ikona u Hrvatskoj, ikonografski opis ikone iz Muzeja grada Korčule te opis tehnologije slikanja ikona.

Ikona na drvu s prikazom Bogorodice s Djetetom, rad nepoznatog majstora kretsko-venecijanske škole iz XVI. ili XVII. stoljeća; Muzej grada Korčule (arhiv Odsjeka za konzervaciju-restauraciju UMAS-a)

Zahvat na ovoj umjetnini bio je predmet diplomskog rada Ivke Lipanović, a obavljen je pod mentorskim vodstvom docenta Jurice Matijevića (arhiv Odsjeka za konzervaciju-restauraciju UMAS-a)

Etički kodeks konzervatora-restauratora Europske konferederacije konzervatorsko-restauratorskih udruga propisuje da se u dokumentaciji trebaju specificirati "svi (...) zahtjevi u svezi s uskladištenjem, odražavanjem, izlaganjem ili pristupom kulturnoj baštini". Svaka bi dokumentacija, dakle, trebala uključivati smjernice za čuvanje, izlaganje i pohranu restaurirane umjetnine.

ELABORATI, IZVJEŠĆA...

Osim "standardne" dokumentacije konzervatorsko-restauratorskog zahvata, konzervatori-restauratori često moraju pisati stručne elaborate, izvješća i sl. Primjer jednog takvog rada je elaborat Pokretna kulturna baština u crkvi Marijina Rođenja u Muću Donjem. Elaborat je prije nekoliko godina uredila docentica Sagita Mirjam Sunara, a u njegovoj je izradi sudjelovalo nekoliko studenata konzervacije-restauracije.

Kako je vidljivo iz naslova, u tom su elaboratu obrađena pokretna kulturna dobra (slike, skulpture, crkveno posuđe...) iz jedne crkve u Muću pored Splita. Uz fotografiju svakog predmeta nalazi se kratka povijesnoumjetnička bilješka i nešto detaljniji opis zatečenog stanja. Na temelju prikupljenih podataka izrađena je lista prioriteta za konzervatorsko-restauratorske zahvate, a elaborat je predan nadležnom konzervatorskom zavodu, uz molbu za upis crkvenog inventara u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

DOKUMENTIRANJE KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKIH RADOVA U SKLOPU VIŠEGODIŠNJEG MEĐUNARODNOG PROJEKTA ICWL

Nastavnici i studenti specijalističkog usmjerenja konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva od 2003. godine sudjeluju u Međunarodnoj restauratorskoj radionici Lopud (International Conservation Workshop Lopud). Svake se godine na otoku Lopudu okupi dvadesetak nastavnika i studenata konzervacije-restauracije iz Kölna, Splita, Antwerpena i Bruxellesa. Tijekom dva tjedna rade na konzerviranju i restauriranju drvenih polikromiranih oltara iz lopudskih crkava.

Za sastavljanje izvješća o obavljenim radovima zaduženi su studenti. Studenti rade u timovima, a svaki tim vodi drugi nastavnik. Kada je trebalo urediti dokumentaciju za oltar sv. Križa iz crkve Gospe od Šunja, naišlo se na velike probleme: studentski izvještaji bili su nepotpuni, nepovezani i neujednačeni. Zadatak urednika bio je objediniti sve tekstove, podijeliti ih u tematske cjeline te odrediti nastavnike koji će ih ispraviti i dopuniti.

Oltar sv. Križa u crkvi Gospe od Šunja na Lopudu (arhiv Međunarodne restauratorske radionice Lopud)

Kako (na)pisati seminarski rad?

Predavanje zapisala: Vanda Krstinić

Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

U sklopu nekih kolegija, od studenata se traži da napišu seminarski rad prema temi koju im odredi nastavnik ili koju sami predlože. Pisanje seminarskih radova ima nekoliko ciljeva: da student proširi svoje znanje o određenoj temi, da se nauči samostalno služiti stručnom i znanstvenom literaturom (na hrvatskom i stranom jeziku) te da stekne iskustvo pisanja stručnog i znanstvenog rada. Postoji više knjiga koje se bave metodologijom izrade pisanih radova; mi bismo preporučili Metodologiju i tehnologiju izrade znanstvenog i stručnog djela dr. sc. Ratka Zelenike.

STRUKTURIRANJE SEMINARSKOG RADA

Seminarski rad mora imati jasnu i logičnu strukturu. U uvodu se čitatelj upoznaje s ciljem i svrhom istraživanja. Autor obrađuje dosadašnje spoznaje o određenoj temi ili području, objašnjava koje je znanstvene metode koristio te u najkraćim crtama iznosi strukturu rada. Razrada zadane teme predstavlja središnji dio seminarskog rada. Taj dio treba "razlomiti" na više smislenih cjelina. U zaključku autor upozorava na sličnosti i/ili razlike u postojećim stavovima te iznosi vlastiti sud o temi. Uz popis korištene literature, seminarski rad može imati priloge (dodatke).

Uz sve nabrojano, seminarski rad iz kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji mora imati sažetak i ključne riječi. Na kraju rada treba postojati popis slika, tablica, grafova i sl. Ispod svake slike u tekstu mora biti legenda, a svaka tablica mora imati naziv. Rad treba biti stilski i gramatički pismeno oblikovan.

PRVI KORAK U ISTRAŽIVANJU

Svako istraživanje započinje određivanjem područja istraživanja, odnosno postavljanjem teme kojom se želimo baviti. Jako je važno prikupiti podatke o tome tko se prije nas bavio temom koju istražujemo, a na relevantnu nas literaturu može uputiti nastavnik ili knjižničar. Kad prikupimo i proučimo literarnu građu, na konzultacijama s nastavnikom dogovaramo naslov i sadržaj rada te daljnji tijek istraživanja. Istraživanje se ne smije ograničiti na internet, odnosno na "googlanje" nekog pojma. Umjesto toga, treba potražiti literaturu u knjižnici: stručne i znanstvene knjige, članke iz novina i časopisa i sl. Mrežne stranice knjižnice, odnosno online knjižnični katalozi, svakako će nam biti od pomoći.

Fotografija preuzeta s portala BiGGTech.com

KAKO SE PRIKAZUJU CITATI? ŠTO JE PLAGIRANJE?

Citati se prikazuju unutar navodnih znakova ili pisanjem u kurzivu. Citirati se može unutar teksta ili u bilješci (fusnoti ili endnoti). Plagiranje je neovlašteno korištenje i preuzimanje ideje ili teksta nekog drugog autora te predstavljanje tog materijala kao vlastitog i originalnog rada. Bliska imitacija rada drugog autora također se smatra plagiranjem. Postupak autoplagiranja znači ponovno korištenje materijala iz autorovih prijašnjih radova bez naznake da su ti materijali objavljeni. Plagiranje treba najstrože kažnjavati. Na inozemnim sveučilištima to je pitanje regulirano statutom ili kodeksom, a kazna može biti izbacivanje studenta s učilišta ili oduzimanje stečene diplome.

KADA SE I KAKO U RADU NAVODE IZVORI KORIŠTENIH PODATAKA?

Izvori korištenih podataka navode se kada citiramo ili parafraziramo tuđi tekst (parafraziranje je navođenje teksta u prepričanom ili sažetom obliku), kada navodimo podatak koji općenito nije poznat, ali mu se zna autor ili kada upućujemo na druge radove koji se bave istom temom. Izvori se najčešće navode na zasebnoj stranici na kraju rada, abecednim redoslijedom prema prezimenu autora. Mogu se navoditi i u tekstu, tj. u bilješkama. Bilješka dodatno pojašnjava određeni dio teksta, a najčešće se označava eksponiranim brojem (od 1 nadalje). Fusnota označava bilješku ili napomenu na donjem rubu stranice na kojoj se nalazi tekst koji se pojašnjava. Endnota označava bilješku koja se nalazi na posebnoj ili posljednjoj stranici rada.

CITIRANJE BIBLIOGRAFSKIH JEDINICA

Dva su osnovna načina citiranja bibliografskih jedinica: oksfordski (humanistički) i harvardski. Kod oksfordskog načina, prvo upućivanje na neko djelo uključuje navođenje svih bibliografskih podataka. U svakoj sljedećoj referenci na isto djelo navodi se samo prezime autora, naslov djela i broj stranice. Kod harvardskog načina citiranja, u bilješci se navodi samo prezime autora, godina u kojoj je rad objavljen i broj stranice. Puni biografski podatak navodi se u popisu literature. Osnovno je pravilo da treba dosljedno provoditi jedan način citiranja bibliografije.

SMIJU LI SE KORISTITI IZVORI S INTERNETA?

Istraživanje može obuhvatiti različite internetske stranice, forume, elektroničke časopise i sl., ali treba obratiti pažnju na njihovu znanstvenu vjerodostojnost. Ne preporuča se koristiti Wikipediju kao izvor podataka, jer informacije koje su tamo objavljene nisu (uvijek) znanstveno vjerodostojne.

Primjer pouzdanog internetskog izvora je Hrčak, portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske. Danas je na internetu dostupan veliki broj stručnih i znanstvenih časopisa iz područja konzervacije-restauracije. Spomenimo neke: Journal of the American Institute for Conservation, e-Preservation Science, e-conservation magazine, CeROArt, Restaurator, International Journal of Conservation Science...

ZAŠTO ZNANSTVENICI MORAJU PRECIZNO I ISTINITO IZVJEŠTAVATI O REZULTATIMA SVOGA RADA?

Svrha svakog znanstvenoistraživačkog rada jest prenošenje novih ideja na buduće naraštaje, odnosno razvoj znanosti. Svaki istraživački rad oslanja se na druge (prethodne) radove i pouzdaje se u njihovu istinitost. Jednako tako, svaki rad može biti izvor, odnosno temelj drugim radovima. Ako su rezultati starijih istraživanja krivotvoreni ili izmišljeni, znanstvenici će potrošiti vrijeme i novac pokušavajući ih ponoviti ili proširiti, a to koči razvoj znanosti. Nepreciznim i neistinitim iznošenjem podataka, znanstvenik nanosi štetu sebi i onemogućuje razvoj svoje struke.

Znanost je izgrađena na povjerenju. Društvo vjeruje da su rezultati znanstvenog istraživanja iskren i vjeran odraz rada istraživača. Istraživači jednako tako vjeruju da su njihovi kolege pažljivo prikupili podatke, koristili primjerene analitičke i statističke tehnike, točno izvijestili o svojim rezultatima i s poštovanjem se odnosili prema radu drugih istraživača.

CICERONE, Ralph J.; Charles M. VEST; Harvey V. FINEBERG, On Being a Scientist : A Guide to Responsible Conduct in Research (2009.)

Razmišljanja studenata

ZAŠTO JE VAŽNO ISTRAŽIVATI POVIJEST KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKIH ZAHVATA?

Frances Dragičević:

Povijest konzervatorsko-restauratorskih zahvata važno je istražiti, jer nam poznavanje materijala i tehnika koji su korišteni na umjetninama olakšava njihovo restauriranje. Dobro je da su dokumentacije opsežne, jer svaki zapis pomaže sljedećim generacijama restauratora. Osim toga, zapis postaje dio povijesti, koju je uvijek dobro sačuvati kako bismo znali što su prijašnje generacije znale o restauriranju, koje su materijale koristili, koje su metode poznavali i kako su se u njihovo vrijeme tretirala oštećenja na umjetnini.

Dominik Rajčević:

Istraživanje povijesti konzervatorsko-restauratorskih zahvata važno je jer nam otkriva opseg zahvata, a time i opseg oštećenja na umjetnini. Osim toga, poznavanje materijala koji su korišteni u ranijim zahvatima olakšava njihovo uklanjanje, kada se to ocijeni potrebnim. To je za umjetninu bolje, jer na njoj onda ne treba "isprobavati" razne kemikalije i dr.

Takvo je istraživanje također važno za dignitet i kredibilitet struke, jer pokazuje koliko je struka napredovala od svojih (ne tako davnih) početaka.

Filipa Sršen:

Kod upoznavanja konzervatorskih i restauratorskih zahvata moramo uzeti u obzir da se restauriranje, poput drugih stvari, mijenja i razvija. Istraživanje povijesti konzervatorskih i restauratorskih zahvata važno je za upoznavanje i shvaćanje teorije očuvanja kulturne baštine. Iz prethodnih zahvata vidimo kako su restauratori razmišljali i koliko su bili spretni, postaje nam jasniji njihov pogled na umjetničko djelo, koje su principe u radu slijedili, s kojim su materijalima radili i što su znali. Osim toga, možemo učiti na njihovim greškama.

Istraživanjem ranijih konzervatorsko-restauratorskih zahvata upoznajemo umjetničko djelo. Raniji nam zahvati, naime, otkrivaju kakvi su problemi postojali.

Ako izvodimo konzervatorsko-restauratorski zahvat na umjetnini, trebali bismo znati s čim su naši prethodnici radili i koliko je opsežan bio njihov zahvat. Ako ti podaci nisu dostupni, mi ih moramo prikupiti istraživanjem arhivskih izvora i(li) ispitivanjem umjetnine.

Smatram da je svaki restauratorski zahvat u nekoj mjeri devastacija, a svaki konzervator-restaurator ima svoj pogled na ispravnost zahvata. Iz toga je razloga potrebno dokumentirati svaki, pa i najmanji zahvat na umjetničkom djelu.

Dokumentacija mora biti temeljita i točna, jer može pomoći u spašavanju umjetničkog djela.

Josipa, Mateja i Francis

KAKO DOKUMENTACIJU UČINITI DOSTUPNOM ŠIROJ JAVNOSTI?

Ivana Vukadin:

Dokumentaciju o restauratorskim zahvatima moguće je približiti široj javnosti putem medija, koji su danas relativno lako dostupni.

Jedan od najbržih načina širenja informacija je internet. Članci na hrvatskom i stranim jezicima mogu se objavljivati na internetskim stranicama, gdje će biti dostupni velikom broju korisnika. Jednaka ideja, ali na malo "tradicionalniji način", može se provesti objavom stručnih članaka u časopisima koji se bave temama iz konzervacije i restauracije, ali i svakodnevnim tiskovinama u rubrikama rezerviranima za kulturu.

Kako velika većina kućanstava danas posjeduje televizor, otvara se mogućnost educiranja šire javnosti i kroz televizijske i radio emisije, koje možda pružaju i najosobniji način pristupa publici, budući da se služe govornom, a manje pisanom riječi.

Također, javnost bi trebalo upoznati s ustanovama koje se bave konzerviranjem i restauriranjem, na principe i raspon njihove djelatnosti i pristupačnost strankama.

Važno je da javnost zna da odgovori na njihova pitanja postoje i gdje ih valja tražiti.

Mateja Novaković:

Najbrži, najlakši i najučinkovitiji način kako svaku informaciju učiniti dostupnom jest putem interneta. Ipak, dokumentaciju o našem ili tuđem restauratorskom radu na nekoj umjetnini nećemo objaviti na bilo kojoj web stranici. (Postoje brojni blogovi, forumi i portali koje posjećuje "ciljana publika".)
Druga su mogućnost knjige i časopisi, no mislim da su dosta rjeđi i da ne može svaki restauratorski rad tamo biti objavljen. Naravno, radovi koji se smatraju većim i bitnijim vjerojatno će "osvanuti" u lokalnim ili nacionalnim novinama, tako da i ljudi koji nisu u restauratorskom poslu mogu čuti nešto više o tome.

Maja Đelalija:

S obzirom da se danas puno ljudi služi internetom, bilo bi dobro izraditi web stranicu na kojoj bi se objavljivali sažeti prikazi konzervatorsko-restauratorskih radova i konzervatorsko-restauratorska dokumentacija.

Također bi bilo lijepo imati prostor u kojemu bi se takve stvari mogle izložiti (uz objašnjenja).

Mogao bi se izraditi i specijalizirani časopis.

Držim da je najbolje rješenje serija TV-emisija koje bi se bavile tom problematikom.

Dokumentacija kao predmet istraživanja

Predavanje zapisao: Dominik Rajčević

Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

KONZERVIRANJE I RESTAURIRANJE CARPACCIOVIH SLIKA IZ ZADARSKE KATEDRALE

Zadar je u Drugom svjetskom ratu potpuno razoren u savezničkom bombardiranju. Bombardiranje je trajalo od studenoga 1943. godine do listopada 1944. godine. Dio umjetnina iz zadarskih crkava sklonjen je u sklonište ispod zvonika crkve sv. Marije. Među njima je bilo i šest slika Vittorea Carpaccia.

Kad je rat završio, slike su izvađene iz skloništa. Uočeno je, naime, da je sklonište vlažno. Slike su prenesene u suhu prostoriju, no zbog nagle promjene mikroklimatskih uvjeta na njima su se pojavila velika oštećenja. Godine 1947. u Zadar je stigao restaurator Zvonimir Wyroubal, kojemu je povjeren posao konzerviranja i restauriranja Carpacciovih slika. Wyroubal je na licu mjesta podlijepio odvojene komadiće slikanog sloja. Restauratorski zahvat nije dovršio, jer se morao vratiti u Zagreb. Ubrzo su i slike prenesene u Zagreb. Wyroubal ih je restaurirao u Restauratorskom zavodu JAZU, a zahvat je nadgledalo stručno povjerenstvo.

Po dovršetku zahvata Wyroubal je kratko opisao stanje u kojemu je slike zatekao i sve što je na njima napravio. Iako je njegova dokumentacija vrlo štura, danas nam je od velike koristi, jer se zna što se na slikama radilo, a poznati su i neki materijali koje je Wyroubal koristio. Wyroubal je o restauriranju Carpacciovih slika pisao (i) u članku "Restauracija šest slika V. Carpaccia iz zadarske katedrale".

Fotografija iz članka "Na današnji dan: Savezničko bombardiranje Zadra", eZadar : zadarski Internet portal, 17. prosinca 2009.

ZANIMLJIVI PRIMJERI "DOKUMENTIRANJA" ZAHVATA

Restaurator je na poleđini slike zapisao kada je izveo restauratorski zahvat (snimila: S. M. Sunara)

Zapis o restauriranju slika Križnog puta u crkvi Marijinog rođenja u Muću (snimila: S. M. Sunara)

Ta se bilješka nalazi na poleđini jedne od ovih slika! (Snimila: S. M. Sunara)

MEĐUNARODNE POVELJE

Atenska povelja (1931.)

Konferencija izražava želju da:

1. Svaka zemlja, ili institucije koje su osnovane ili kompetentne da obave taj zadatak, objave inventar starih spomenika, sa fotografijama i objašnjenjima.

2. Svaka zemlja osnuje službeni arhiv koji će sadržavati sve dokumente vezane uz njezine povijesne spomenike.

Mletačka (Venecijanska) povelja (1964.)

Članak 16. U svim zahvatima očuvanja, restauratorskim radovima ili iskopima treba uvijek postojati jasna dokumentacija u obliku analitičkih i kritičkih izvješća, ilustriranih crtežima i fotografijama. Svaka faza čišćenja, učvršćivanja, preuređivanja dijelova i integracije, kao i tehničke i formalne značajke identificirane tijekom zahvata, trebaju biti uključene. Ove bi bilješke trebalo pohraniti u arhive javne ustanove i učiniti ih dostupnima istraživačima. Preporuča se objavljivanje izvješća.

Etički kodeks konzervatora-restauratora Europske konferederacije konzervatorsko-restauratorskih udruga / ECCO-a (2003.)

Dokumentiranje se sastoji od preciznih slikovnih i tekstualnih bilješki o svim provedenim radnjama i rezultirajućim spoznajama. Kopija izvješća mora se predati vlasniku ili zakonitom skrbniku kulturne baštine i mora ostati dostupna. Svi daljnji zahtjevi u svezi s uskladištenjem, odražavanjem, izlaganjem ili pristupom kulturnoj baštini trebaju biti specificirani u tom dokumentu.

Članak 10. ECCO-ovog Etičkog kodeksa propisuje da svaki tretman, dijagnostičko istraživanje ili druge relevantne informacije trebaju biti dokumentirane pisanim izvješćima i slikovnim zapisima. Izvještaji trebaju uključivati imena onih koji su odradili posao. U članku 25. stoji da su zabilješke koje je radio konzervator-restaurator njegovo intelektualno vlasništvo. Članak 28., pak, kaže da se restaurator treba služiti samo prikladnim i informativnim oblicima publiciteta svog rada.

DOKUMENTACIJA KAO PREDMET ISTRAŽIVANJA

Udruga Giovanni Secco Suardo (Associazione Giovanni Secco Suardo) pokrenula je projekt istraživanja arhiva europskih restauratora, Historic Archive of European Restorers (ASRE). Osobito su dobro istraženi talijanski restauratori (Archivio Storico Nazionale e Banca Dati dei restauratori Italiani, ASRI).

Nacionalna galerija portreta (National Portrait Gallery) na svojoj web stranici ima arhiv britanskih restauratora slika od 1630. do 1950. godine.

Sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća pokrenut je tzv. Oral History Project (Projekt usmene povijesti). Arhiv danas broji preko dvije stotine intervjua s istaknutim restauratorima, restauratorima-znanstvenicima i drugim stručnjacima. Veliki broj intervjua je transkribiran.

Prilozi za nacionalnu povijest konzervacije-restauracije

Predavanje zapisala: Ivana Vukadin

Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

CRTICE IZ POVIJESTI RESTAURATORSKE DOKUMENTACIJE

Premda se obrasci za dokumentiranje konzervatorsko-restauratorskih zahvata javljaju tek tridesetih godina prošloga stoljeća, dokumentiranje restauratorskih zahvata ima dugu povijest. Primjerice, na slici Rembrandta van Rijna Sat anatomije doktora Tulpa (1632.) od 1700. do 1996. godine dokumentirane su čak dvadeset tri restauratorska zahvata!

Sir Charles Lock Eastlake, prvi ravnatelj Nacionalne galerije (National Gallery) u Londonu još sredinom 19. stoljeća vodio je bilješke o stanju umjetnina u tom muzeju. Krajem 1850-ih godina u Muzeju South Kensington (danas Muzej Victoria i Albert) umjetnine su se počele fotografirati za potrebe evidencije i dokumentacije.

Početkom 20. stoljeća razvila se praksa sustavnog dokumentiranja konzervatorsko-restauratorskih zahvata. Dokumentacija se spominje i u priručnicima za restauriranje. O njezinoj je važnosti, primjerice, pisao Max Dörner u knjizi Malmaterial und seine Verwendung im Bilde (1921.):

Prva stvar koju treba učiniti kada se pristupa restauraciji slike jest pripremiti precizan izvještaj, zapravo, načiniti kompletan zapis oštećenja; poželjno, kada je to moguće, u prisutnosti vlasnika. Jer nije nemoguće da se naručitelj, po dovršetku restauracije, ne sjeća jasno prijašnjeg stanja. Fotografija snimljena prije, za vrijeme i nakon procesa restauracije, kada su u pitanju vrijedni radovi, vrlo je nužan i važan dokument. S obzirom na prirodu restauratorskog zahvata, trebalo bi čuvati i pisani izvještaj, koji može postati koristan makar kao informacija.

Rembrandt van Rijn, Sat anatomije doktora Tulpa (preuzeto s Wikipedije)

POČECI DOKUMENTIRANJA RESTAURATORSKIH ZAHVATA U HRVATSKOJ

Ferdo Goglia (1869. – 1943.) smatra se našim prvim restauratorom-stručnjakom. Živio je i djelovao u Zagrebu, a restauratorsku naobrazbu stekao je u Budimpešti i Beču. Predavao je kemiju u Kraljevskoj I. realnoj gimnaziji te kemiju i slikarsku tehnologiju u Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu (današnja Akademija likovnih umjetnosti). Kao restaurator, Goglia je radio za Narodni muzej u Zagrebu. Muzej mu je plaćao stručno usavršavanje u inozemstvu (Austrija, Njemačka, Italija), što mu je omogućilo donošenje novih metoda konzerviranja i restauriranja u Hrvatsku.

Goglia je vodio evidenciju o svim svojim konzervatorsko-restauratorskim zahvatima. Njegov prvi dokumentirani zahvat datira iz siječnja 1916. godine, a posljednji iz lipnja 1941. godine. Dokumentirao je zahvate na gotovo tisuću četristo slika, a bilješke je unosio u bilježnice. U arhivu Hrvatskog restauratorskog zavoda čuva se nekoliko njegovih bilježnica. 

Jedna od Gogliinih bilježnica koje se čuvaju u arhivu Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu (snimila S. M. Sunara)

"Evidencijski list" umjetnine obično je sadržavao sljedeće podatke:

• datum kad je slika primljena i kad je predana vlasniku

• inventarni broj i naziv umjetnine

• ime slikara, ako je bio poznat

• osobni podaci o vlasniku umjetnine (ime, prezime, adresa)

• opis zatečenog stanja (nositelj, slikani sloj, ranije intervencije)

• opis konzervatorsko-restauratorskog zahvata

• ocjena uspješnosti zahvata.

Goglia je ponekad skicirao oštećenja ili bi na skici označio dijelove koje je restaurirao 
(arhiv Hrvatskog restauratorskog zavoda; snimila S. M. Sunara)

Akademski slikar Zvonimir Wyroubal (1900. – 1990.) osnovna je znanja o restauriranju stekao između 1922. i 1925. godine u inozemstvu (Beč, Pariz, Italija). Godine 1941. počeo je raditi u Hrvatskom narodnom muzeju za umjetnost i obrt. Na poticaj i uz pomoć ravnatelja muzeja, Vladimira Tkalčića, 1942. godine Wyroubal je formirao muzejsku restauratorsku radionicu. To je bila prva javna restauratorska radionica u Hrvatskoj.

Wyroubal je isprva radio u teškim uvjetima: bio je rat i materijal je bilo teško nabaviti. Godine 1943. umro je Ferdo Goglia, a njegova je udovica donirala Muzeju za umjetnost i obrt njegov restauratorski alat i bilježnice. Do kraja Drugog svjetskog rata povećao se broj restauriranih umjetnina, ali i broj ljudi u radionici.

Godine 1948. radionicu je preuzela Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i preimenovala je u Restauratorski zavod. Wyroubal je bio njegov prvi upravitelj.

Wyroubal je od 1942. godine, dakle od početka rada restauratorske radionice Hrvatskog narodnog muzeja za umjetnosti obrt, vodio restauratorsku dokumentaciju. Muzej je imao kartoteku popravljenih umjetnina. U dokumentacijske kartone unosili su se sljedeći podaci:

• vlasnik

• naziv umjetnine (ponekad i vrsta umjetnine)

• autor (ako je bio poznat)

• inventarni/radionički broj

• broj fototeke

• opis zatečenog stanja

• opis konzervatorsko-restauratoskog zahvata

• datum kad je izvješće sastavljeno

• ime i prezime restauratora koji je izveo zahvat.

Umjesto dokumentacijskih kartona, godine 1952. u Restauratorskom su se zavodu počeli koristiti fascikli.

Karton iz Kartoteke popravljenih umjetnina (arhiv Hrvatskog restauratorskog zavoda; snimila S. M. Sunara)

STRANA ISKUSTVA

Restauratorica Lela Čermak, koja je 1964. godine preuzela upravljanje Restauratorskim zavodom, sredinom 1950-ih bila je na stručnom usavršavanju u Londonu. U "Izvještaju o studijskom boravku u Londonu" opisuje svoja iskustva iz Courtauld instituta za umjetnost (Courtauld Institute of Art) i zaključuje:

Pomnjivo i detaljno dokumentiranje i zapisivanje svakog pojedinog zahvata i upotrijebljenog materijala danas je redovita praksa svih laboratorija, a uvedena je, jer se pokazalo, da zbog nedostataka pisanih dokumenata restauriranje slika u komparaciji s ostalim granama ljudske djelatnosti ne može dovoljno da iskoristi iskustva prošlih generacija, što uvelike otežava rad i postavlja konzerviranje i restauriranje slika u gotovo pionirski stadij.

Zahvaljujući stručnom usavršavanju hrvatskih restauratora u inozemstvu i donošenju novih znanja, u Hrvatskoj se počela rađati svijest o važnosti pažljivog i detaljnog dokumentiranja svakog zahvata i upotrijebljenog materijala.