Prilozi za nacionalnu povijest konzervacije-restauracije

Predavanje zapisala: Ivana Vukadin

Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

CRTICE IZ POVIJESTI RESTAURATORSKE DOKUMENTACIJE

Premda se obrasci za dokumentiranje konzervatorsko-restauratorskih zahvata javljaju tek tridesetih godina prošloga stoljeća, dokumentiranje restauratorskih zahvata ima dugu povijest. Primjerice, na slici Rembrandta van Rijna Sat anatomije doktora Tulpa (1632.) od 1700. do 1996. godine dokumentirane su čak dvadeset tri restauratorska zahvata!

Sir Charles Lock Eastlake, prvi ravnatelj Nacionalne galerije (National Gallery) u Londonu još sredinom 19. stoljeća vodio je bilješke o stanju umjetnina u tom muzeju. Krajem 1850-ih godina u Muzeju South Kensington (danas Muzej Victoria i Albert) umjetnine su se počele fotografirati za potrebe evidencije i dokumentacije.

Početkom 20. stoljeća razvila se praksa sustavnog dokumentiranja konzervatorsko-restauratorskih zahvata. Dokumentacija se spominje i u priručnicima za restauriranje. O njezinoj je važnosti, primjerice, pisao Max Dörner u knjizi Malmaterial und seine Verwendung im Bilde (1921.):

Prva stvar koju treba učiniti kada se pristupa restauraciji slike jest pripremiti precizan izvještaj, zapravo, načiniti kompletan zapis oštećenja; poželjno, kada je to moguće, u prisutnosti vlasnika. Jer nije nemoguće da se naručitelj, po dovršetku restauracije, ne sjeća jasno prijašnjeg stanja. Fotografija snimljena prije, za vrijeme i nakon procesa restauracije, kada su u pitanju vrijedni radovi, vrlo je nužan i važan dokument. S obzirom na prirodu restauratorskog zahvata, trebalo bi čuvati i pisani izvještaj, koji može postati koristan makar kao informacija.

Rembrandt van Rijn, Sat anatomije doktora Tulpa (preuzeto s Wikipedije)

POČECI DOKUMENTIRANJA RESTAURATORSKIH ZAHVATA U HRVATSKOJ

Ferdo Goglia (1869. – 1943.) smatra se našim prvim restauratorom-stručnjakom. Živio je i djelovao u Zagrebu, a restauratorsku naobrazbu stekao je u Budimpešti i Beču. Predavao je kemiju u Kraljevskoj I. realnoj gimnaziji te kemiju i slikarsku tehnologiju u Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu (današnja Akademija likovnih umjetnosti). Kao restaurator, Goglia je radio za Narodni muzej u Zagrebu. Muzej mu je plaćao stručno usavršavanje u inozemstvu (Austrija, Njemačka, Italija), što mu je omogućilo donošenje novih metoda konzerviranja i restauriranja u Hrvatsku.

Goglia je vodio evidenciju o svim svojim konzervatorsko-restauratorskim zahvatima. Njegov prvi dokumentirani zahvat datira iz siječnja 1916. godine, a posljednji iz lipnja 1941. godine. Dokumentirao je zahvate na gotovo tisuću četristo slika, a bilješke je unosio u bilježnice. U arhivu Hrvatskog restauratorskog zavoda čuva se nekoliko njegovih bilježnica. 

Jedna od Gogliinih bilježnica koje se čuvaju u arhivu Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu (snimila S. M. Sunara)

"Evidencijski list" umjetnine obično je sadržavao sljedeće podatke:

• datum kad je slika primljena i kad je predana vlasniku

• inventarni broj i naziv umjetnine

• ime slikara, ako je bio poznat

• osobni podaci o vlasniku umjetnine (ime, prezime, adresa)

• opis zatečenog stanja (nositelj, slikani sloj, ranije intervencije)

• opis konzervatorsko-restauratorskog zahvata

• ocjena uspješnosti zahvata.

Goglia je ponekad skicirao oštećenja ili bi na skici označio dijelove koje je restaurirao 
(arhiv Hrvatskog restauratorskog zavoda; snimila S. M. Sunara)

Akademski slikar Zvonimir Wyroubal (1900. – 1990.) osnovna je znanja o restauriranju stekao između 1922. i 1925. godine u inozemstvu (Beč, Pariz, Italija). Godine 1941. počeo je raditi u Hrvatskom narodnom muzeju za umjetnost i obrt. Na poticaj i uz pomoć ravnatelja muzeja, Vladimira Tkalčića, 1942. godine Wyroubal je formirao muzejsku restauratorsku radionicu. To je bila prva javna restauratorska radionica u Hrvatskoj.

Wyroubal je isprva radio u teškim uvjetima: bio je rat i materijal je bilo teško nabaviti. Godine 1943. umro je Ferdo Goglia, a njegova je udovica donirala Muzeju za umjetnost i obrt njegov restauratorski alat i bilježnice. Do kraja Drugog svjetskog rata povećao se broj restauriranih umjetnina, ali i broj ljudi u radionici.

Godine 1948. radionicu je preuzela Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i preimenovala je u Restauratorski zavod. Wyroubal je bio njegov prvi upravitelj.

Wyroubal je od 1942. godine, dakle od početka rada restauratorske radionice Hrvatskog narodnog muzeja za umjetnosti obrt, vodio restauratorsku dokumentaciju. Muzej je imao kartoteku popravljenih umjetnina. U dokumentacijske kartone unosili su se sljedeći podaci:

• vlasnik

• naziv umjetnine (ponekad i vrsta umjetnine)

• autor (ako je bio poznat)

• inventarni/radionički broj

• broj fototeke

• opis zatečenog stanja

• opis konzervatorsko-restauratoskog zahvata

• datum kad je izvješće sastavljeno

• ime i prezime restauratora koji je izveo zahvat.

Umjesto dokumentacijskih kartona, godine 1952. u Restauratorskom su se zavodu počeli koristiti fascikli.

Karton iz Kartoteke popravljenih umjetnina (arhiv Hrvatskog restauratorskog zavoda; snimila S. M. Sunara)

STRANA ISKUSTVA

Restauratorica Lela Čermak, koja je 1964. godine preuzela upravljanje Restauratorskim zavodom, sredinom 1950-ih bila je na stručnom usavršavanju u Londonu. U "Izvještaju o studijskom boravku u Londonu" opisuje svoja iskustva iz Courtauld instituta za umjetnost (Courtauld Institute of Art) i zaključuje:

Pomnjivo i detaljno dokumentiranje i zapisivanje svakog pojedinog zahvata i upotrijebljenog materijala danas je redovita praksa svih laboratorija, a uvedena je, jer se pokazalo, da zbog nedostataka pisanih dokumenata restauriranje slika u komparaciji s ostalim granama ljudske djelatnosti ne može dovoljno da iskoristi iskustva prošlih generacija, što uvelike otežava rad i postavlja konzerviranje i restauriranje slika u gotovo pionirski stadij.

Zahvaljujući stručnom usavršavanju hrvatskih restauratora u inozemstvu i donošenju novih znanja, u Hrvatskoj se počela rađati svijest o važnosti pažljivog i detaljnog dokumentiranja svakog zahvata i upotrijebljenog materijala.