Slikovne bilješke. Kako sačuvati dokumentaciju?

Predavanje zapisala: Maja Đelalija

Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

NEKOLIKO RIJEČI O SLIKOVNIM BILJEŠKAMA

Već je rečeno da se konzervatorsko-restauratorska dokumentacija sastoji od slikovnih i tekstualnih bilježaka o svemu što se na umjetninama radilo i spoznajama do kojih se došlo. Pismena dokumentacija konzervatorsko-restauratorskog zahvata u pravilu uključuje osnovne podatke o umjetnini, opis zatečenog stanja, prikaz rezultata provedenih ispitivanja, obrazloženje konzervatorske strategije, opis konzervatorsko-restauratorskog zahvata, popis korištenih materijala i smjernice za čuvanje i/ili izlaganje umjetnine. Postoje i drugi oblici tekstualnih bilježaka, primjerice prijedlog konzervatorsko-restauratorskog zahvata, izvješće o posudbi umjetnine, izvješće o tehničkoj analizi, izvješće o stanju zbirke...

I slikovne bilješke mogu imati različite oblike. Fotografiranje je jedna od najčešćih i najučinkovitijih metoda. Fotografije mogu biti crno-bijele ili u boji. Za provjeru bijelog balansa i korigiranje boja koristi se fotografska karta boja, tzv. color checker. Na fotografiji treba biti i mjerna skala (ljestvica). Stručnjaci Američkog instituta za restauriranje (American Institute for Conservation, AIC) osmislili su set fotografskih karata boja za konzervatorsko-restauratorsku dokumentaciju. Osobito je zanimljiv indikator osvjetljenja, dio karte koji ima oblik sunčanog sata s vertikalnim pokazivačem u sredini. Sjena pokazivača "otkriva" prirodu i položaj izvora svjetla, što je osobito korisno kod dokumentiranja umjetnine pod bočnim/kosim svjetlom ili u različitim fazama konzervatorsko-restauratorskog zahvata.

Set fotografskih karata boja za konzervatorsko-restauratorsku dokumentaciju. Slika je preuzeta iz članka "A Photographic Reference Plate for Conservation Documentation" / autori: Dan Kushel, Jiuan-jiuan Che i Luisa Casella.

Grafička dokumentacija je još jedan oblik slikovnog bilježenja zatečenog stanja, izvedenog zahvata i spoznaja do kojih se došlo. Na grafičkom prikazu slike mogu se, primjerice, označiti površine koje su preslikane ili mjesta na kojima je restaurator podlijepio nestabilni slikani sloj. Ako restaurator utvrdi da je slika izvorno bila veća (ili manja), a raspolaže s dovoljno podataka, može napraviti njezinu "virtualnu", tj. idealnu rekonstrukciju. Grafička dokumentacija ima osobito važnu ulogu u konzerviranju i restauriranju graditeljske baštine. Primjerice, na arhitektonskim nacrtima Peristila Dioklecijanove palače restauratori su različitim bojama označavali tragove ranijih restauratorskih intervencija te različite vrste oštećenja i onečišćenja na kamenu i žbuci. Nacrte nisu koristili samo za bilježenje zatečenog stanja, već i za dokumentiranje zahvata koje su izvodili. (Obilježavali su mjesta gdje su oštećeni kamen zamijenili novim.) Takvi će zapisi pomoći istraživačima da bolje razumiju ovu građevinu. Ne manje važno, olakšat će posao budućim restauratorima.

Grafički prikaz oštećenja i onečišćenja na južnome zidu hrama Karchung (Indija). Preuzeto iz članka "Graphic documentation: a cool presentation tool or a helpful assistant? Case study Nako, North India" / autorice: Tatjana Bayerová i Maria Gruber.

DUGOROČNO ČUVANJE DOKUMENTACIJE

U članku "Conservation Documentation in Digital Form: A Dialogue about the Issues", Ashok Roy, Susan Foister i Angelica Rudenstine kažu:

(...) iako se zapisi na papiru smatraju službenim arhivskim zapisima, većina muzeja uključila se u digitalizaciju. Svi su bili mišljenja da je to neizbježno i poželjno, priznajući, ipak, da nije posve vjerojatno da će digitalni zapisi u dogledno vrijeme potpuno zamijeniti papir. Raste zabrinutost za očuvanje povijesnih, često nedugovječnih restauratorskih zapisa (uključujući fotografije u boji, folije i rendgenske slike), od kojih neki vrlo brzo nestaju.

Dokumentacija se mora (sa)čuvati i mora biti dostupna: restauratorima, povjesničarima umjetnosti, istraživačima... Vezano uz prvi zahtjev, konzervatorsko-restauratorska dokumentacija mora "trajati" koliko i kulturno dobro, stoga je važno koristiti stabilne materijale, primjerice papir koji neće (brzo) požutjeti ili tintu koja neće izblijediti. Osim toga, dokumentaciju treba čuvati u primjerenim uvjetima. Iako se digitalizacija (postupak prenošenja podataka u digitalni format) čini idealnim rješenjem, ni ona nije bez problema.

Računala su zamijenila pisaće mašine, a digitalni fotoaparati analogne. Tehnologija napreduje velikom brzinom, a s njezinim napretkom raste zabrinutost za očuvanje restauratorske dokumentacije. Papir je postao zastarjeli oblik čuvanja zapisa; zamijenili su ga disketa, potom optički mediji za pohranu podataka. Tu nije kraj. Današnja računala u pravilu ne "čitaju" diskete. Za pet ili deset godina računala vjerojatno neće moći "čitati" CD-ove i DVD-ove, jer će ih zamijeniti drugi, napredniji mediji za pohranu podataka. To nije jedini problem: i materijali od kojih su načinjene diskete, CD-ovi i DVD-ovi podložni su propadanju. Nameće se pitanje: Kako sačuvati informaciju u digitalnom obliku?

Trenutno se nude dva rješenja: migracija podataka (prijenos podataka na drugi medij, primjerice kopiranje podataka s diskete na CD) i skupljanje metapodataka (reformatiranje informacije da bi se mogla koristiti na drugom mediju; to može imati negativne posljedice, poput promjena u strukturi dokumenta ili "kidanja" poveznica u bazi podataka).