Razmišljanja studenata

ZAŠTO JE VAŽNO ISTRAŽIVATI POVIJEST KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKIH ZAHVATA?

Frances Dragičević:

Povijest konzervatorsko-restauratorskih zahvata važno je istražiti, jer nam poznavanje materijala i tehnika koji su korišteni na umjetninama olakšava njihovo restauriranje. Dobro je da su dokumentacije opsežne, jer svaki zapis pomaže sljedećim generacijama restauratora. Osim toga, zapis postaje dio povijesti, koju je uvijek dobro sačuvati kako bismo znali što su prijašnje generacije znale o restauriranju, koje su materijale koristili, koje su metode poznavali i kako su se u njihovo vrijeme tretirala oštećenja na umjetnini.

Dominik Rajčević:

Istraživanje povijesti konzervatorsko-restauratorskih zahvata važno je jer nam otkriva opseg zahvata, a time i opseg oštećenja na umjetnini. Osim toga, poznavanje materijala koji su korišteni u ranijim zahvatima olakšava njihovo uklanjanje, kada se to ocijeni potrebnim. To je za umjetninu bolje, jer na njoj onda ne treba "isprobavati" razne kemikalije i dr.

Takvo je istraživanje također važno za dignitet i kredibilitet struke, jer pokazuje koliko je struka napredovala od svojih (ne tako davnih) početaka.

Filipa Sršen:

Kod upoznavanja konzervatorskih i restauratorskih zahvata moramo uzeti u obzir da se restauriranje, poput drugih stvari, mijenja i razvija. Istraživanje povijesti konzervatorskih i restauratorskih zahvata važno je za upoznavanje i shvaćanje teorije očuvanja kulturne baštine. Iz prethodnih zahvata vidimo kako su restauratori razmišljali i koliko su bili spretni, postaje nam jasniji njihov pogled na umjetničko djelo, koje su principe u radu slijedili, s kojim su materijalima radili i što su znali. Osim toga, možemo učiti na njihovim greškama.

Istraživanjem ranijih konzervatorsko-restauratorskih zahvata upoznajemo umjetničko djelo. Raniji nam zahvati, naime, otkrivaju kakvi su problemi postojali.

Ako izvodimo konzervatorsko-restauratorski zahvat na umjetnini, trebali bismo znati s čim su naši prethodnici radili i koliko je opsežan bio njihov zahvat. Ako ti podaci nisu dostupni, mi ih moramo prikupiti istraživanjem arhivskih izvora i(li) ispitivanjem umjetnine.

Smatram da je svaki restauratorski zahvat u nekoj mjeri devastacija, a svaki konzervator-restaurator ima svoj pogled na ispravnost zahvata. Iz toga je razloga potrebno dokumentirati svaki, pa i najmanji zahvat na umjetničkom djelu.

Dokumentacija mora biti temeljita i točna, jer može pomoći u spašavanju umjetničkog djela.

Josipa, Mateja i Francis

KAKO DOKUMENTACIJU UČINITI DOSTUPNOM ŠIROJ JAVNOSTI?

Ivana Vukadin:

Dokumentaciju o restauratorskim zahvatima moguće je približiti široj javnosti putem medija, koji su danas relativno lako dostupni.

Jedan od najbržih načina širenja informacija je internet. Članci na hrvatskom i stranim jezicima mogu se objavljivati na internetskim stranicama, gdje će biti dostupni velikom broju korisnika. Jednaka ideja, ali na malo "tradicionalniji način", može se provesti objavom stručnih članaka u časopisima koji se bave temama iz konzervacije i restauracije, ali i svakodnevnim tiskovinama u rubrikama rezerviranima za kulturu.

Kako velika većina kućanstava danas posjeduje televizor, otvara se mogućnost educiranja šire javnosti i kroz televizijske i radio emisije, koje možda pružaju i najosobniji način pristupa publici, budući da se služe govornom, a manje pisanom riječi.

Također, javnost bi trebalo upoznati s ustanovama koje se bave konzerviranjem i restauriranjem, na principe i raspon njihove djelatnosti i pristupačnost strankama.

Važno je da javnost zna da odgovori na njihova pitanja postoje i gdje ih valja tražiti.

Mateja Novaković:

Najbrži, najlakši i najučinkovitiji način kako svaku informaciju učiniti dostupnom jest putem interneta. Ipak, dokumentaciju o našem ili tuđem restauratorskom radu na nekoj umjetnini nećemo objaviti na bilo kojoj web stranici. (Postoje brojni blogovi, forumi i portali koje posjećuje "ciljana publika".)
Druga su mogućnost knjige i časopisi, no mislim da su dosta rjeđi i da ne može svaki restauratorski rad tamo biti objavljen. Naravno, radovi koji se smatraju većim i bitnijim vjerojatno će "osvanuti" u lokalnim ili nacionalnim novinama, tako da i ljudi koji nisu u restauratorskom poslu mogu čuti nešto više o tome.

Maja Đelalija:

S obzirom da se danas puno ljudi služi internetom, bilo bi dobro izraditi web stranicu na kojoj bi se objavljivali sažeti prikazi konzervatorsko-restauratorskih radova i konzervatorsko-restauratorska dokumentacija.

Također bi bilo lijepo imati prostor u kojemu bi se takve stvari mogle izložiti (uz objašnjenja).

Mogao bi se izraditi i specijalizirani časopis.

Držim da je najbolje rješenje serija TV-emisija koje bi se bavile tom problematikom.

Dokumentacija kao predmet istraživanja

Predavanje zapisao: Dominik Rajčević

Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

KONZERVIRANJE I RESTAURIRANJE CARPACCIOVIH SLIKA IZ ZADARSKE KATEDRALE

Zadar je u Drugom svjetskom ratu potpuno razoren u savezničkom bombardiranju. Bombardiranje je trajalo od studenoga 1943. godine do listopada 1944. godine. Dio umjetnina iz zadarskih crkava sklonjen je u sklonište ispod zvonika crkve sv. Marije. Među njima je bilo i šest slika Vittorea Carpaccia.

Kad je rat završio, slike su izvađene iz skloništa. Uočeno je, naime, da je sklonište vlažno. Slike su prenesene u suhu prostoriju, no zbog nagle promjene mikroklimatskih uvjeta na njima su se pojavila velika oštećenja. Godine 1947. u Zadar je stigao restaurator Zvonimir Wyroubal, kojemu je povjeren posao konzerviranja i restauriranja Carpacciovih slika. Wyroubal je na licu mjesta podlijepio odvojene komadiće slikanog sloja. Restauratorski zahvat nije dovršio, jer se morao vratiti u Zagreb. Ubrzo su i slike prenesene u Zagreb. Wyroubal ih je restaurirao u Restauratorskom zavodu JAZU, a zahvat je nadgledalo stručno povjerenstvo.

Po dovršetku zahvata Wyroubal je kratko opisao stanje u kojemu je slike zatekao i sve što je na njima napravio. Iako je njegova dokumentacija vrlo štura, danas nam je od velike koristi, jer se zna što se na slikama radilo, a poznati su i neki materijali koje je Wyroubal koristio. Wyroubal je o restauriranju Carpacciovih slika pisao (i) u članku "Restauracija šest slika V. Carpaccia iz zadarske katedrale".

Fotografija iz članka "Na današnji dan: Savezničko bombardiranje Zadra", eZadar : zadarski Internet portal, 17. prosinca 2009.

ZANIMLJIVI PRIMJERI "DOKUMENTIRANJA" ZAHVATA

Restaurator je na poleđini slike zapisao kada je izveo restauratorski zahvat (snimila: S. M. Sunara)

Zapis o restauriranju slika Križnog puta u crkvi Marijinog rođenja u Muću (snimila: S. M. Sunara)

Ta se bilješka nalazi na poleđini jedne od ovih slika! (Snimila: S. M. Sunara)

MEĐUNARODNE POVELJE

Atenska povelja (1931.)

Konferencija izražava želju da:

1. Svaka zemlja, ili institucije koje su osnovane ili kompetentne da obave taj zadatak, objave inventar starih spomenika, sa fotografijama i objašnjenjima.

2. Svaka zemlja osnuje službeni arhiv koji će sadržavati sve dokumente vezane uz njezine povijesne spomenike.

Mletačka (Venecijanska) povelja (1964.)

Članak 16. U svim zahvatima očuvanja, restauratorskim radovima ili iskopima treba uvijek postojati jasna dokumentacija u obliku analitičkih i kritičkih izvješća, ilustriranih crtežima i fotografijama. Svaka faza čišćenja, učvršćivanja, preuređivanja dijelova i integracije, kao i tehničke i formalne značajke identificirane tijekom zahvata, trebaju biti uključene. Ove bi bilješke trebalo pohraniti u arhive javne ustanove i učiniti ih dostupnima istraživačima. Preporuča se objavljivanje izvješća.

Etički kodeks konzervatora-restauratora Europske konferederacije konzervatorsko-restauratorskih udruga / ECCO-a (2003.)

Dokumentiranje se sastoji od preciznih slikovnih i tekstualnih bilješki o svim provedenim radnjama i rezultirajućim spoznajama. Kopija izvješća mora se predati vlasniku ili zakonitom skrbniku kulturne baštine i mora ostati dostupna. Svi daljnji zahtjevi u svezi s uskladištenjem, odražavanjem, izlaganjem ili pristupom kulturnoj baštini trebaju biti specificirani u tom dokumentu.

Članak 10. ECCO-ovog Etičkog kodeksa propisuje da svaki tretman, dijagnostičko istraživanje ili druge relevantne informacije trebaju biti dokumentirane pisanim izvješćima i slikovnim zapisima. Izvještaji trebaju uključivati imena onih koji su odradili posao. U članku 25. stoji da su zabilješke koje je radio konzervator-restaurator njegovo intelektualno vlasništvo. Članak 28., pak, kaže da se restaurator treba služiti samo prikladnim i informativnim oblicima publiciteta svog rada.

DOKUMENTACIJA KAO PREDMET ISTRAŽIVANJA

Udruga Giovanni Secco Suardo (Associazione Giovanni Secco Suardo) pokrenula je projekt istraživanja arhiva europskih restauratora, Historic Archive of European Restorers (ASRE). Osobito su dobro istraženi talijanski restauratori (Archivio Storico Nazionale e Banca Dati dei restauratori Italiani, ASRI).

Nacionalna galerija portreta (National Portrait Gallery) na svojoj web stranici ima arhiv britanskih restauratora slika od 1630. do 1950. godine.

Sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća pokrenut je tzv. Oral History Project (Projekt usmene povijesti). Arhiv danas broji preko dvije stotine intervjua s istaknutim restauratorima, restauratorima-znanstvenicima i drugim stručnjacima. Veliki broj intervjua je transkribiran.

Prilozi za nacionalnu povijest konzervacije-restauracije

Predavanje zapisala: Ivana Vukadin

Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

CRTICE IZ POVIJESTI RESTAURATORSKE DOKUMENTACIJE

Premda se obrasci za dokumentiranje konzervatorsko-restauratorskih zahvata javljaju tek tridesetih godina prošloga stoljeća, dokumentiranje restauratorskih zahvata ima dugu povijest. Primjerice, na slici Rembrandta van Rijna Sat anatomije doktora Tulpa (1632.) od 1700. do 1996. godine dokumentirane su čak dvadeset tri restauratorska zahvata!

Sir Charles Lock Eastlake, prvi ravnatelj Nacionalne galerije (National Gallery) u Londonu još sredinom 19. stoljeća vodio je bilješke o stanju umjetnina u tom muzeju. Krajem 1850-ih godina u Muzeju South Kensington (danas Muzej Victoria i Albert) umjetnine su se počele fotografirati za potrebe evidencije i dokumentacije.

Početkom 20. stoljeća razvila se praksa sustavnog dokumentiranja konzervatorsko-restauratorskih zahvata. Dokumentacija se spominje i u priručnicima za restauriranje. O njezinoj je važnosti, primjerice, pisao Max Dörner u knjizi Malmaterial und seine Verwendung im Bilde (1921.):

Prva stvar koju treba učiniti kada se pristupa restauraciji slike jest pripremiti precizan izvještaj, zapravo, načiniti kompletan zapis oštećenja; poželjno, kada je to moguće, u prisutnosti vlasnika. Jer nije nemoguće da se naručitelj, po dovršetku restauracije, ne sjeća jasno prijašnjeg stanja. Fotografija snimljena prije, za vrijeme i nakon procesa restauracije, kada su u pitanju vrijedni radovi, vrlo je nužan i važan dokument. S obzirom na prirodu restauratorskog zahvata, trebalo bi čuvati i pisani izvještaj, koji može postati koristan makar kao informacija.

Rembrandt van Rijn, Sat anatomije doktora Tulpa (preuzeto s Wikipedije)

POČECI DOKUMENTIRANJA RESTAURATORSKIH ZAHVATA U HRVATSKOJ

Ferdo Goglia (1869. – 1943.) smatra se našim prvim restauratorom-stručnjakom. Živio je i djelovao u Zagrebu, a restauratorsku naobrazbu stekao je u Budimpešti i Beču. Predavao je kemiju u Kraljevskoj I. realnoj gimnaziji te kemiju i slikarsku tehnologiju u Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu (današnja Akademija likovnih umjetnosti). Kao restaurator, Goglia je radio za Narodni muzej u Zagrebu. Muzej mu je plaćao stručno usavršavanje u inozemstvu (Austrija, Njemačka, Italija), što mu je omogućilo donošenje novih metoda konzerviranja i restauriranja u Hrvatsku.

Goglia je vodio evidenciju o svim svojim konzervatorsko-restauratorskim zahvatima. Njegov prvi dokumentirani zahvat datira iz siječnja 1916. godine, a posljednji iz lipnja 1941. godine. Dokumentirao je zahvate na gotovo tisuću četristo slika, a bilješke je unosio u bilježnice. U arhivu Hrvatskog restauratorskog zavoda čuva se nekoliko njegovih bilježnica. 

Jedna od Gogliinih bilježnica koje se čuvaju u arhivu Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu (snimila S. M. Sunara)

"Evidencijski list" umjetnine obično je sadržavao sljedeće podatke:

• datum kad je slika primljena i kad je predana vlasniku

• inventarni broj i naziv umjetnine

• ime slikara, ako je bio poznat

• osobni podaci o vlasniku umjetnine (ime, prezime, adresa)

• opis zatečenog stanja (nositelj, slikani sloj, ranije intervencije)

• opis konzervatorsko-restauratorskog zahvata

• ocjena uspješnosti zahvata.

Goglia je ponekad skicirao oštećenja ili bi na skici označio dijelove koje je restaurirao 
(arhiv Hrvatskog restauratorskog zavoda; snimila S. M. Sunara)

Akademski slikar Zvonimir Wyroubal (1900. – 1990.) osnovna je znanja o restauriranju stekao između 1922. i 1925. godine u inozemstvu (Beč, Pariz, Italija). Godine 1941. počeo je raditi u Hrvatskom narodnom muzeju za umjetnost i obrt. Na poticaj i uz pomoć ravnatelja muzeja, Vladimira Tkalčića, 1942. godine Wyroubal je formirao muzejsku restauratorsku radionicu. To je bila prva javna restauratorska radionica u Hrvatskoj.

Wyroubal je isprva radio u teškim uvjetima: bio je rat i materijal je bilo teško nabaviti. Godine 1943. umro je Ferdo Goglia, a njegova je udovica donirala Muzeju za umjetnost i obrt njegov restauratorski alat i bilježnice. Do kraja Drugog svjetskog rata povećao se broj restauriranih umjetnina, ali i broj ljudi u radionici.

Godine 1948. radionicu je preuzela Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i preimenovala je u Restauratorski zavod. Wyroubal je bio njegov prvi upravitelj.

Wyroubal je od 1942. godine, dakle od početka rada restauratorske radionice Hrvatskog narodnog muzeja za umjetnosti obrt, vodio restauratorsku dokumentaciju. Muzej je imao kartoteku popravljenih umjetnina. U dokumentacijske kartone unosili su se sljedeći podaci:

• vlasnik

• naziv umjetnine (ponekad i vrsta umjetnine)

• autor (ako je bio poznat)

• inventarni/radionički broj

• broj fototeke

• opis zatečenog stanja

• opis konzervatorsko-restauratoskog zahvata

• datum kad je izvješće sastavljeno

• ime i prezime restauratora koji je izveo zahvat.

Umjesto dokumentacijskih kartona, godine 1952. u Restauratorskom su se zavodu počeli koristiti fascikli.

Karton iz Kartoteke popravljenih umjetnina (arhiv Hrvatskog restauratorskog zavoda; snimila S. M. Sunara)

STRANA ISKUSTVA

Restauratorica Lela Čermak, koja je 1964. godine preuzela upravljanje Restauratorskim zavodom, sredinom 1950-ih bila je na stručnom usavršavanju u Londonu. U "Izvještaju o studijskom boravku u Londonu" opisuje svoja iskustva iz Courtauld instituta za umjetnost (Courtauld Institute of Art) i zaključuje:

Pomnjivo i detaljno dokumentiranje i zapisivanje svakog pojedinog zahvata i upotrijebljenog materijala danas je redovita praksa svih laboratorija, a uvedena je, jer se pokazalo, da zbog nedostataka pisanih dokumenata restauriranje slika u komparaciji s ostalim granama ljudske djelatnosti ne može dovoljno da iskoristi iskustva prošlih generacija, što uvelike otežava rad i postavlja konzerviranje i restauriranje slika u gotovo pionirski stadij.

Zahvaljujući stručnom usavršavanju hrvatskih restauratora u inozemstvu i donošenju novih znanja, u Hrvatskoj se počela rađati svijest o važnosti pažljivog i detaljnog dokumentiranja svakog zahvata i upotrijebljenog materijala.