Posjet Državnom arhivu u Splitu

PIŠE Mateo Curić
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Korektura: Marina Grgičević, arhivistica – specijalistica (Državni arhiv u Splitu)
Fotografije: S. M. Sunara


Krajem prošloga mjeseca posjetili smo Državni arhiv u Splitu. Ranijih je godina u sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji bio organiziran posjet Sveučilišnoj knjižnici, o čemu su studenti izvještavali na blogu. Posjet Arhivu bio je za nas novo iskustvo i jedinstvena prilika da se upoznamo s vrijednim gradivom važnim za povijest našega kraja. Splitski je Arhiv, naime, nadležan za područje od Šibenika do Metkovića.

Odjel za sređivanje i obradu arhivskih fondova i zbirki

Kroz Arhiv nas je provela Marina Grgičević, voditeljica Odjela za sređivanje i obradu arhivskih fondova i zbirki. Gđa. Grgičević nam je pričala o povijesti Arhiva i objasnila nam njegov ustroj i rad. Državni arhiv u Splitu osnovan je 1952. godine kao Arhiv grada Splita. Ubrzo mijenja ime u Historijski arhiv u Splitu (1957.), zatim u Povijesni arhiv u Splitu (1993.),  a od 1997. godine djeluje pod nazivom Državni arhiv u Splitu. Arhivsko se gradivo godinama čuvalo u neprimjerenim spremišnim prostorima pa je velika količina materijala propala ili uništena. Prostorni uvjeti za rad Arhiva stvoreni su tek devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je Grad Split Arhivu ustupio prostor u tvrđavi Gripe.

 

Marina Grgičević, voditeljica Odjela za sređivanje i obradu arhivskih fondova i zbirki

U Hrvatskoj postoji 19 arhivskih ustanova i osam sabirnih centara, a njihov rad nadzire Ministarstvo kulture. Arhivska je djelatnost regulirana zakonima i pravilnicima. (Moja preporuka: pročitajte Pravilnik o uvjetima smještaja, opreme, zaštite i obrade arhivskog gradiva, broju i strukturi stručnog osoblja arhiva – profesorica Sunara kaže da dio koji govori o smještaju i opremi arhiva zvuči kao vodič kroz preventivnu konzervaciju.)

Svaki arhiv ima nekoliko odjela čiji djelatnici obavljaju različite poslove. U splitskome Arhivu, primjerice, djelatnici vanjske službe prikupljaju gradivo i procjenjuju je li ono zaista vrijedno čuvanja. Gradivo koje uđe u Arhiv najprije se pohranjuje u spremište. (Fascinantan je podatak da Arhiv posjeduje oko šest tisuća dužnih metara arhivskoga gradiva!) Sljedeći je korak sređivanje i obrada gradiva te sastavljanje obavijesnih pomagala. U ovoj se fazi evidentira gradivo kojemu je neophodan konzervatorsko-restauratorski zahvat i(li) zaštitno snimanje. Odjel za dokumentacijsko – informacijske poslove vodi evidenciju gradiva i brine se za to da korisnici lakše dođu do onoga što ih zanima.

Gđa. Grgičević nam je pokazala nekoliko vrijednih primjeraka arhivskog gradiva, poput najstarije matične knjige koju Arhiv čuva, a koja potječe iz 1570. godine. Zbirka matičnih knjiga Državnog arhiva u Splitu sadrži matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih. Arhiv posjeduje 920 matičnih knjiga, a zanimljivo je spomenuti da treba proći sto godina da bi matična knjiga postala arhivsko gradivo.

 

Gđa. Grgičević trenutno sređuje arhivski fond Kotarskoga suda u Imotskom pa je njena radna soba od poda do stropa ispunjena starim sudskim spisima

Odjel za dokumentacijsko – informacijske poslove

Na Odjelu za dokumentacijsko – informacijske poslove primila nas je Gordana Tvrdić.  Tu smo saznali kako se možemo služiti arhivskim gradivom. Postupak "upisa" u Arhiv je jednostavan: potrebno je osobno predati ispunjeni obrazac Tajništvu. Nakon toga možemo zatražiti uvid u gradivo koje nas zanima. Korištenje gradiva je potpuno besplatno!

Budući da je gradivo unikatno, ono se ne može iznositi iz arhiva, odnosno posuđivati kao u knjižnici; gradivo se koristi isključivo u čitaonici i naručuje se "dan za dan". Doznali smo da su najčešći korisnici arhivskoga gradiva učenici, odnosno studenti koji traže materijale za svoje seminarske i diplomske radove.

Odjel za restauraciju, konzervaciju i knjigovežnica

S arhivskim gradivom treba vrlo pažljivo postupati. O tome nam je govorila i Jasna Matoš koja vodi knjigovežnicu Arhiva. Knjigovežnica je osnovana 1999. godine, dok je konzervatorsko-restauratorska radionica puno starija: s radom je započela 1962. godine. U radionici se restaurira arhivsko gradivo na papiru, pergamentu i koži; rukopisne knjige, inkunabule (knjige objavljene prije 1500. godine), nacrti, zemljovidi, rukopisi i drugo.

 

Jasna Matoš, voditeljica knjigovežnice

 

Sačuvani primjeri starih uveza

 

Primjer oštećenja na papirnoj građi

 

Restauratori su nadomjestili nedostajuće dijelove papira 

Odsjek za filmsko i nekonvencionalno arhivsko gradivo

Odjel za sređivanje i obradu arhivskoga gradiva sastoji se od više odsjeka. Jedan od njih je Odsjek za filmsko i nekonvencionalno arhivsko gradivo, gdje nas je dočekala Vendi Ganza Marušić.

 

Vendi Ganza Marušić, voditeljica Odjela za filmsko i nekonvencionalno arhivsko gradivo, i studenti 1. godine konzervacije-restauracije

Veliki dio prostorije zauzima montažni stol za pregled filmskog gradiva koji je pripadao Orsonu Wellesu.(!) Na montažnom smo stolu pogledali par minuta dokumentarnog filma s otvaranja 8. Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine.

Montažni stol za pregled filmskog gradiva

U prostoriji je bilo prohladno; gđa. Ganza Marušić nam je objasnila da se filmsko gradivo mora čuvati na temperaturi od 18 stupnjeva uz relativnu vlažnost zraka do 40 %. Pokazala nam je i kako u alkoholu pere filmske vrpce da bi s njih odstranila prašinu i bakterije i tako usporila propadanje materijala. Filmske se vrpce čuvaju u posebnim spremnicima; profesorica Sunara nam je objasnila da spremnici trebaju biti izrađeni od kemijski inertnog materijala koji nije podložan koroziji, ne oksidira i ne otpušta štetne, kisele plinove. (Ako vas zanima kako se čuvaju VHS kazete i CD-ovi, pročitajte članak objavljen na blogu kolegija o preventivnoj konzervaciji, CSI.)

 

Spremnici za filmske vrpce trebaju biti izrađeni od kemijski inertnog materijala koji nije podložan koroziji, ne oksidira i ne otpušta štetne (kisele) plinove

Odsjek arhiva mapa za Istru i Dalmaciju

Zadnji je na redu bio Odsjek arhiva mapa za Istru i Dalmaciju koji vodi Bruna Horović Vuković.  Najvrednije gradivo koje su u tu čuva nastalo je zahvaljujući ediktu austro-ugarskog cara Franje I. koji je 1817. godine naredio izmjeru i klasiranje zemljišta radi oporezivanja. Izmjera je trajala dvadeset godina, od 1818. do 1838., a njom je bilo obuhvaćeno 767 dalmatinskih općina i 321 istarska. Izmjera je rezultirala katastarskim planovima i pisanim gradivom, odnosno elaboratima.

 

Bruna Horović Vuković, voditeljica Arhiva mapa za Istru i Dalmaciju, pokazuje nam gradivo koje se čuva na njenom odjelu

Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju digitaliziran je i dostupan na web-stranici Državnog arhiva u Splitu, no ništa ne može zamijeniti pogled na prave katastarske planove koji su precizno rukom crtani. Na planovima su označeni povijesni lokaliteti (crkvice, utvrde, obrambene zidine...), ucrtane prometnice, upisani nazivi planina, rijeka, jezera, a različite boje označavaju različite poljoprivredne kulture (vinograde, polja za ispašu i sl.).

 

List iz katastarske mape za Okrug na otoku Čiovu

Sve tajne retuša: razgovor sa Sandrom Šustić povodom njenog predavanja o retuširanju slika starih majstora

PIŠE Lucija Jurlin
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Splitska radionica Hrvatskog restauratorskog zavoda nedavno je proslavila 60. obljetnicu svoga osnivanja. Tom je prigodom Hrvatski restauratorski zavod, u suradnji s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, u Splitu priredio izložbu na kojoj su prikazana neka od najreprezentativnijih djela restauriranih u radionici: slike na drvu i platnu od 14. do 18. stoljeća, kamene i drvene skulpture, vrijedni primjerci staroga namještaja...

U katalogu izložbe [1] čitamo da je splitska radionica s radom započela u siječnju 1954. godine pri Konzervatorskom zavodu za Dalmaciju (kasnije Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture). Prve generacije restauratora potekle su iz srednje škole za primjenjenu umjetnost. Zahvati su se obavljali na slikama na platnu i drvu, višebojnoj drvenoj skulpturi, oltarima, namještaju, povremeno i na zidnim slikama, mozaicima i kamenu. Godine 1997. radionica je postala dijelom novoosnovanog Hrvatskog restauratorskog zavoda; od tada djeluje kao Restauratorski odjel Split Hrvatskoga restauratorskoga zavoda.

U sklopu izložbe "Šezdeset godina Restauratorske radionice u Splitu" organizirana je serija javnih predavanja na temu konzervatorsko-restauratorskih radova i istraživanja koji su tijekom godina izvedeni u radionici. Žana Matulić Bilač je govorila o konzervatorsko-restauratorskim radovima u splitskoj katedrali, Sandra Šustić o rekonstrukciji kompleksnih oštećenja na slikama starih majstora, a Jelena Zagora o složenom zahvatu na oltarnoj pali s prikazom Gospe Bezgrešne iz crkve sv. Nedjeljice u Šibeniku.

Predavanje Sandre Šustić osobito me zaintrigiralo, budući da se dotaknula tema koje obrađujemo u sklopu kolegija o metodama istraživanja i dokumentiranja, poput nedestruktivnih metoda ispitivanja umjetnina, arhivskog istraživanja, povijesnoumjetničkih studija i sl. Zamolila sam je da mi odgovori na nekoliko pitanja.

Sandra Šustić

Završili ste studij konzervacije-restauracije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Koliko već dugo radite u Hrvatskom restauratorskom zavodu i koje je Vaše područje specijalizacije?

U Hrvatskom restauratorskom zavodu – Restauratorskom odjelu Split angažirana sam od rujna 2007. godine, a moja specijalizacija je retuširanje slika.

Što je retuš i koje su njegove metode?

Pod retušom se podrazumijeva zahvat koji provodi konzervator-restaurator s ciljem reintegriranja oštećenja slikanoga sloja. Retuš se nanosi isključivo na zone oštećenja, pri čemu se imitira boja izvornog slikanog sloja. Postoji nekoliko metoda retuširanja: neutralni retuš, tratteggio, selezione chromatica, astrazione chromatica, pointilizam i mimetički retuš.

O tome ste detaljno pisali u članku "Umijeće retuširanja u teoriji i praksi" koji je objavljen u časopisu Portal. Koje metode retuširanja najčešće koristite u svom radu?

Najčešće koristim mimetički retuš – onaj koji u potpunosti imitira kvalitete izvorne boje, a temelji se na stratigrafskoj rekonstrukciji izvornog slikanog sloja.

Detalj slike Bogordica s Djetetom, sv. Lovrom i sv. Nikolom iz crkve sv. Nikole u Šibeniku (XVII. st.) prije podslikavanja i nakon rekonstruiranja oštećenja slikanog sloja (slike su preuzete iz članka "Umijeće retuširanja u teoriji i praksi")

Kako se formira strategija mimetičkog retuša?

Strategija se formira na temelju preliminarnog istraživanja umjetnine koje podrazumijeva ispitivanje površine slike u vidljivom dijelu spektra, dakle mikroskopiranje i pregled pod bočnim svjetlom, ispitivanje u dijelu spektra koji nije vidljiv ljudskome oku – mislim na pobuđenu ultraljubičastu fluorescenciju, infracrvenu reflektografiju i rendgensko snimanje, potom ispitivanje stratigrafije slike i korištenih materijala, povijesnoumjetničko istraživanje, studiju elemenata forme i drugo.

U predavanju ste spomenuli tehničke studije kao dio preliminarnog istraživanja u formiranju strategije mimetičkog retuša. Što takve studije obuhvaćaju?

Tehničke studije obuhvaćaju multispektralna snimanja (već smo ih spomenuli: pregled umjetnine pod ultraljubičastim i  infracrvenim svjetlom, rendgenski snimak) i ispitivanje uzoraka slikanog sloja raznim instrumentnim tehnikama poput XRF-a, SEM-EDS-a, FTIR-a itd.

Kojim se povijesnim izvorima služite kod preliminarnog istraživanja?

Proučavam povijesnoumjetničke studije umjetnine koju restauriram, provodim arhivsko istraživanje, izučavam slikarske traktate kako bih se bolje upoznala s tehnologijom slikanja starih majstora... Jako je važno istražiti povijest prethodnih restauratorskih zahvata na umjetnini. Restauratori trebaju zabilježiti sve što su na predmetu radili, jer to značajno olakšava posao onome tko će nakon njih taj predmet restaurirati.

Donji dio slike Bogordica s Djetetom, sv. Lovrom i sv. Nikolom iz crkve sv. Nikole u Šibeniku (XVII. st.) u fazi podslika i nakon rekonstruiranja oštećenja slikanog sloja (slike su  preuzete iz članka "Umijeće retuširanja u teoriji i praksi")

Kakav pribor koristite kod mimetičkog retuša? 

Kod mimetičkog retuša koristim kistove s umjetnim i prirodnim vlaknima, ovisno o tehnici slikanja koju kopiram. Najčešći proizvođači su: Winsor & Newton, Schminke, Da Vinci, Pictor... O kistovima za retuš napisala sam jedan rad za časopis e-conservation s kolegicom iz Portugala, Anom Bailão.

U retušu se ponekad kao pomoći alat koristi živi model. Koliko ste to često primjenjivali u svojoj praksi?

Nekoliko puta. Uglavnom je bila riječ o figuralnim oštećenjima na rubnim dijelovima slike.

U predavanju ste spomenuli problem oštećenja figura koje se nalaze u centru kompozicije. Kako postupate u takvim slučajevima?

Oštećenja u centru kompozicije zahtijevaju veliki oprez, jer privlače najviše pažnje promatrača, posebice ako je riječ o oštećenju figuralnog prikaza. Primjer koji to najbolje ilustrira svakako je retuširanje slike Bogorodica s Djetetom i sv. Nikolom Mateja Ponzonija iz crkve sv. Križa u Splitu. Kod te je slike bila oštećena glava kerubina u centru kompozicije. Usprkos studijama izvorne perspektive na slici i anatomije glava sačuvanih kerubina, nije pronađena opravdana referenca za rekonstrukciju. Zaključeno je da to oštećenje iziskuje tzv. arheološku intervenciju, koja će poštovati autentičnost umjetničkog djela i koja neće mijenjati njegov povijesni i estetski aspekt.
Treba napomenuti da ne postoje univerzalna rješenja: svaka umjetnina traži individualan pristup. Ipak, vrijedi opće pravilo da se restauriranje zaustavlja tamo gdje počinje pretpostavka.


- - -

[1] Staničić Demori, Zoraida; Tomić, Radoslav, Izložba restauriranih umjetnina povodom šezdesete obljetnice Restauratorske radionice Hrvatskog restauratorskog zavoda u Splitu [katalog izložbe], Split : Hrvatski restauratorski zavod, 2014., str. 15-16, 21-23

Više o Sandri Šustić možete doznati ovdje.

3. Međunarodni festival arheološkog filma (MFAF)

6. i 7. studenoga 2014., Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu

PIŠU: Dominika Kristiana Pavlov i Josip Pašalić
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Dominika Kristiana Pavlov donosi osvrt na kratki dokumentarni film Vedrana Kundića "Izrada replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku", a Josip Pašlić piše o fascinantnom dokumentarcu Thibaulta Martina "Oživljavanje izumrlih vrsta"


Početkom studenoga Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu organizirao je treći po redu Međunarodni festival arheološkog filma – skraćeno MFAF – kojemu smo prisustvovali u sklopu nastave iz kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji.

Na festivalu je bilo prikazano sedamnaest filmova iz deset zemalja. Svi su programi bili besplatni i otvoreni za zainteresiranu publiku, a među gledateljima se našao veliki broj autora. Međunarodni žiri festivala činili su filmska kritičarka Diana Nenadić (predsjednica žirija), muzejski i znanstveni savjetnik dr. sc. Tonči Burić (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika), filmski snimatelj i redatelj Boris Poljak, sveučilišni nastavnik dr. sc. Brian Wellems (Filozofski fakultet u Splitu) i dramaturg i novinar Jasen Boko. Žiri je odlučivao o dobitnicima triju festivalskih nagrada, dok je publika tajnim glasovanjem odredila dobitnika posebne nagrade. Dobitnicima festivalskih nagrada uručene su replike skulpture Vaska Lipovca Hrvatski kralj.

Profesorica Sunara nam je dala zadatak da napišemo osvrt na filmove koji su nam se najviše svidjeli.

Nagradu publike osvojio je Vedran Kundić za kratki film "Izrada replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku". Vedran je završio studij konzervacije-restauracije na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a slučaj je htio da mu nagradu uruči upravo naša profesorica (fotografija je preuzeta s web-stranice Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu)

Kratki dokumentarac Vedrana Kundića "Izrada replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku" osvojio je nagradu publike. Vedran je završio klesarsku školu u Pučišćima na Braču, a titulu magistra konzervacije-restauracije stekao je 2012. godine na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Repliku ranosrednjovjekovnog pluteja iz dubrovačke crkve sv. Petra Velikog izradio je u sklopu svog magistarskog stručnog rada. Mentori su mu bili izv. prof. Ivo Donelli i as. Miona Miliša.

Fotografija je preuzeta s web-stranice Hrvatske udruge likovnih umjetnika

Vedran je za izradu replike koristio samo one alate kojima su se služili klesari u srednjem vijeku. Cijeli je posao dokumentirao tehnikom time-lapse i stop-motion animacije. Replika je bila izložena na njegovoj samostalnoj izložbi u podrumima Dioklecijanove palače. Na izložbi je na površinu pluteja projicirao umjetnički video s prikazom njegove izrade i pretpostavljenog izvornog izgleda (plutej je bio obojen). Cilj mu je bio napraviti atraktivnu vizualnu prezentaciju (restauratorskog) posla. Kako je sam izjavio, "ljudi će radije pogledati video od deset minuta, nego listati dokumentaciju od stotinu stranica" [1].

Slika je preuzeta s web-stranice Hrvatske udruge likovnih umjetnika

Dokumentarni film prikazan na MFAF-u omogućio je festivalskoj publici da upozna proces izrade pluteja, od crteža na kamenu preko klesanja do (virtualnog) nanošenja boje. Kratko vrijeme trajanja videa, dinamične izmjene boje i svjetla te gotovo hipnotizrajuća glazba potpuno su očarali publiku. Kaže se da slika govori više od tisuću riječi pa pogledajte...

- - -

Francuski dokumentarni film "Oživljavanje izumrlih vrsta" govori o kloniranju dinosaura, mamuta i neandertalaca. To je, barem u teoriji, moguće izvesti sekvencioniranjem genoma željene vrste. Genom se rekonstruira iz DNK, a DNK se može ekstrahirati  iz muzejskih primjeraka i fosila.

Američki paleontolog Jack Horner proučava dinosaure. Oni su, pretpostavlja se, izumrli 230 milijuna godina prije Krista nakon što je meteor promjera između 10 i 20 km pogodio Zemlju. Horner je stalno u potrazi za ostacima dinosaura. Iz pronađenih kostiju pokušava ekstrahirati DNK i preko njega rekonstruirati genom dinosaura. Francuski stručnjaci rade na sličnom projektu; oni pokušavaju "dobiti" dinosaura manipuliranjem DNK kokoši, budući da su ptice najbliži živući srodnici dinosaura.(!)

Jack Horner želi vratiti dinosaure na Zemlju; budući da su ptice direktni potomci dinosaura, dinosauri bi se mogli "načiniti" modificiranjem genoma ptica (izvor fotografije)

Meka tkiva i krv mamuta koji je nedavno pronađen na sibirskim otocima ulijevaju znanstvenicima nadu da će uskoro moći klonirati tu životinju. Prema kvaliteti očuvanosti mekoga tkiva, to su najbolji ostaci koji su ikada dospjeli u ruke znanstvenika pa postoji velika šansa da će se moći ekstrahirati cjeloviti DNK. Mamut je star najmanje deset tisuća godina. Uginuo je tako što je upao u jamu ispunjenu vodom; voda se brzo zaledila i zarobila ga. Komadi mesa su vrlo dobro očuvani i imaju crvenu boju. Sačuvana je i krv koja je zapunila šupljine u strukturi leda i tako se konzervirala. Japanac Akira Iritani, reproduktivni biolog, izolirao je jezgre iz stanica mamutovog tkiva i ubacio ih u jajne stanice živog slona; tako je stvoren zametak koji nosi mamutov DNK. Plan je usaditi zametak u maternicu slonice koja bi na svijet donijela mamutovo mladunče.

Isječak iz filma "Oživljavanje izumrlih vrsta" (izvor)

George M. Church, začetnik sintetičke biologije (područje znanosti kojemu je cilj stvoriti sintetičku DNK i organizme u laboratoriju) i jedan od najuglednijih genetičara današnjice, radi na kloniranju neandertalca. Genom neandertalca već je sekvencioniran. Pitanje koje će se u budućnosti nametnuti je: tko će biti surogat-majka, ženka majmuna ili prava žena? Znanstvenicima bi problem moglo predstavljati to što su eksperimenti s ljudima u većini zemalja zakonom zabranjeni. Osim toga, teško je predivjeti kako bi se neandertalac nosio sa suvremenim bolestima i snalazio u današnjem svijetu, mada se kao jedan od argumenata za njegovo kloniranje navodi to da je (bio) otporniji na bolesti od nas.

Isječak iz filma "Oživljavanje izumrlih vrsta" (izvor)

Fascinantno je koliko je ljudski um u stanju pomaknuti granice znanosti. Ipak, mišljenja sam da dinosauri, mamuti i naendertalci trebaju ostati dijelom prošlosti, jer sve što se dogodilo ima svoje razloge. Nisam pobornik kloniranja kojemu je cilj zadovoljiti znatiželju znanstvenika. Po mom bi se mišljenju kloniranje trebalo razvijati isključivo u medicinske svrhe, za transplataciju ljudskih organa. Svi znamo da je ljudski život najvredniji.

[1] VUKADIN, Ivana; Sagita Mirjam SUNARA, "Stopama klesara iz 10. stoljeća", Universitas, br. 42, 22. svibnja 2013., str. 7. Više o Vedranovom projektu vidi u: KUNDIĆ, Vedran, "Izrada replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku", Međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije (Dubrovnik, 2013.).

Learning Outside the Classroom

UVODNA NAPOMENA Sagita Mirjam Sunara, doc.


U Zagrebu je od 24. do 26. travnja održana 11. međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije na kojoj je aktivno sudjelovalo šestero studenata Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu.

11. međunarodnu konferenciju studija konzervacije-restauracije organizirao je Odjel za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu

Helena Ugrina, studentica pete godine koja specijalizira konzerviranje-restauriranje kamena, održala je predavanje na temu "Is crust black or white? A study in Croatian conservation – restoration terminology". Mentorica joj je bila profesorica engleskog jezika mr. sc. Katarina Hraste.

Studenti druge godine Karmen Milić i Josip Nižetić pod mojim su mentorskim vodstvom izradili postere o projektu preventivne konzervacije u crkvi sv. Josipa (Lazara) na otoku Čiovu. Riječ je o projektu koji je realiziran prošle akademske godine u sklopu kolegija o preventivnoj konzervaciji, o čemu smo pisali ovdje.

Brucošice Bernarda Đurić, Nikolina Lovrić i Katarina Cvrlje izradile su poster o kolegiju Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji, točnije o izvanučioničkim (i nekim učioničkim) aktivnostima u sklopu toga kolegija. Poster je naslovljen "Learning Outside the Classroom: Mastering the basics of scientific research and the conservation-restoration documentation", a njegov tekst donosim u nastavku. Tekst je pisan na engleskom, jer je to bio službeni jezik 11. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije.

Ovo nije prvi put da studenti prezentiraju izvanučioničke aktivnosti u sklopu kolegija o metodama istraživanja i dokumentiranja; to je bila i tema izložbe fotografija koju je prije dvije godine priredila studentica Ivana Vukadin.

- - -

Learning Outside the Classroom

Mastering the Basics of Scientific Research and the Conservation-Restoration Documentation 

Students: Bernarda Đurić, Nikolina Lovrić and Katarina Cvrlje
Mentor: Sagita Mirjam Sunara, Assistant Professor
Translation from Croatian into English: Sagita Mirjam Sunara
Proofreading: Graham McMaster


Through the compulsory course Methods of Research and Documentation in Conservation-Restoration first-year students are introduced to the methodology of scientific and practical research. They learn how to use scientific literature and to write seminars, scientific and professional papers. The major part of the course, however, is devoted to conservation-restoration documentation, from writing condition reports to interviewing contemporary artists. The course includes lectures, practical work, student presentations and group discussions. It also includes visits to libraries, museums and galleries, and this poster presents outcomes of those outside-the-classroom activities. The Artist in the Classroom project, through which students learn how to document information on contemporary artists' materials and techniques, is also presented.

Fortress of Klis: Our first practical experience

At the beginning of the semester the course instructor took us to the fortress of Klis. We were assigned the task of cleaning cast iron shelf brackets in the building in which the collection of the historical military unit "Kliški uskoci" is exhibited. The collection is composed of historical weaponry and replicas of uskok arms and uniforms. Apart from cleaning the corroded iron brackets, we also had to document the works carried out. We learned that an object has to be photographed before and after the treatment. Basic information about the object has to be recorded, as well as its as-found condition and the treatment procedures. When describing a treatment, it is very important to note all the methods and materials employed. 

University Library of Split: Documentation has to be preserved, too!

During the visit to the University Library in Split we learned how to search for library material in the card and the online catalogue. More importantly, we learned how to use and cite library materials in our papers. 

A visit to the Preservation and Digitization Department was especially interesting. The head of the department explained that there are many causes of paper degradation. We learned about the harmful effects of high humidity, temperature and light. We also learned that, over time, the acidity of paper increases. This made us wonder what will happen to documentation in printed form in the future… It has to be preserved, as well! Perhaps existing records could be converted into a digital format. At the Preservation and Digitization Department we observed how this is done with old newspapers. 

City Museum of Split: Introduction to museum documentation 

The visit to the City Museum of Split was very informative. The museum educator gave us a guided tour of the collections. We learned that her job is to improve visitors' understanding and appreciation of the museum collection and temporary exhibitions. We find public outreach very important in our profession, as well, because we need to raise awareness about the need to protect and preserve cultural heritage. 

We had a short lecture on museum documentation. We learned that most Croatian museums use special information and documentation software, M++. a part of the secondary museum documentation, for which another computer program, S++, is used. In addition to this, museum conservators-restorers are required to write reports on their treatments. 

Finally, we visited the Painting Conservation- Restoration studio. There we saw a painting on canvas that had recently suffered damage. Fortunately, the Museum Photo Archive holds an old photo of the painting, which will help conservators- restorers to reconstruct missing areas of the painting. This was a reminder of the importance of photographic documentation. 

Gallery of Fine Arts in Split: Non-destructive techniques of examination 

The permanent exhibition of the Gallery of Fine Arts in Split includes almost 400 artworks dating from mid-14th century to present. After a guided tour of the exhibition, we visited the Conservation-Restoration studio. The gallery's conservators-restorers had brought out for us  two paintings on panels. First we observed them with an infrared (IR) camera that was connected to a computer. It enabled us to see what lies below the varnish and the paint. We then took the paintings to a dark room and inspected them under ultraviolet (UV) light. UV fluorescence helps reveal past interventions (retouchings and overpaintings), as well as the presence of natural resin varnishes. It can also help identify the materials used by the artist, as certain materials and pigments fluoresce with distinct colours under UV. We learned that conservators- restorers use a wide variety of instrumentation and analytical techniques to examine and study objects. The results of this research also have to be documented. 

Museum of Croatian Archaeological Monuments: Documentation of archaeological finds

In the Museum of Croatian Archaeological Monuments we visited the exhibition on the medieval village Baba-lokva. Fragments of pottery found at the site were displayed above technical drawings of the vessels. We thought it was wonderful that the objects were reconstructed only in the drawing, not physically, as this is in line with the principle of minimal intervention. In the Museum's permanent exhibition there are more examples of drawings that help explain the original appearance or function of the object displayed. 

Artist Interview

All first-year students participate in the Artist in the Classroom project, which the course instructor, Assistant Professor Sagita Mirjam Sunara, initiated in 2011. Through this project students learn the basics of conducting artist interviews. More importantly, they learn about the issues surrounding the preservation and exhibition of contemporary artworks. 

Every year students interview one contemporary artist. Our guest this year was the Split-based artist Viktor Popović. Through the interview we collected information about the materials and techniques he uses, their meaning, his creative process and the ideas embodied in his artworks. We were especially interested in learning how Viktor sees the future of his artworks, i.e. how they should be displayed and preserved. 

The interview was recorded and we produced a transcript. Transcribing the interview was a demanding job, but we know that this information will be of great use to future conservators-restorers, curators, art historians and other researchers. 

Follow our blog!

You can read all about our activities on our course blog UAR00M, which is available at: http://istrazivanje-dokumentacija.blogspot.com/ We use the blog to present our work and engage public interest in conservation-restoration.

Gostovanje Viktora Popovića u sklopu projekta "Umjetnik u učionici"

PIŠU Sagita Mirjam Sunara i Martina Bilobrk

Akademski slikar Viktor Popović, redoviti profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gostovao je kod nas 22. siječnja. Posjetite Viktorovu web-stranicu i doznajte više o njegovim radovima!


Projekt "Umjetnik u učionici" osmislila je i vodi docentica Sagita Mirjam Sunara u sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji. Cilj ovoga projekta je upoznati studente konzervacije-restauracije s načinom vođenja intervjua s umjetnikom (eng. artist interview). Intervjui su važan alat u očuvanju suvremene umjetnosti, jer se kroz njih prikupljaju informacije koje (budućim) restauratorima pomažu u radu. Doznaje se, primjerice, koje materijale i tehnike umjetnik koristi, kakvo je njihovo značenje, kakav je umjetnikov odnos prema starenju i propadanju materijala, kako bi publika trebala doživjeti rad itd. Veliki svjetski muzeji odavno su prepoznali važnost intervjua s umjetnicima (Artist Documentation Program, Hirshhorn Artist Interview Program), no u Hrvatskoj sličan projekt ne postoji.

Projekt je koncipiran tako da svaka generacija studenata konzervacije-restauracije intervjuira jednog umjetnika. Studenti prije toga nauče kako pripremiti pitanja za intervju i kako ih pravilno postaviti. Pozvani umjetnik studentima predstavi svoje radove, a nakon toga slijedi intervju. Umjetnikovo izlaganje i intervju se snimaju, a studenti sudjeluju u izradi transkripta. Prijepisi intervjua čuvaju se na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju.

Gostovanje Viktora Popovića 

Prošle i pretprošle godine studenti su intervjuirali konceptualnog umjetnika Vedrana Perkova. Najprije su napravili tzv. intervju – studiju slučaja (eng. case study interview), a nakon toga intervju o umjetnikovu opusu. Taj se intervju pokazao boljom opcijom, jer se kroz njega saznaje puno više o umjetnikovu radu, a pitanja zahvaćaju širu problematiku. Ove nam je godine u goste došao Viktor Popović, redoviti profesor na Umjetničkoj akademiji i predstojnik Odsjeka za slikarstvo. Budući da je Viktor u svome izlaganju govorio samo o instalacijama, intervju koji smo s njim napravili spada u kategoriju tematskih intervjua.

Viktor Popović drži izlaganje (snimila S. M. Sunara)

Viktor nam je najprije pokazao nekoliko umjetničkih instalacija iz područja suvremene umjetnosti koje odgovaraju njegovu senzibilitetu. Na tom se popisu, primjerice, našao prikaz postava izložbe američkog kipara Roberta Gobera u Paola Cooper galeriji u New Yorku 1989. godine. Gober zidove galerije prekriva zidnim tapetima s multipliciranim otiscima crnca obješenog na drvo i bijelca koji spava u krevetu. U sredinu galerije postavlja bijelu vjenčanicu, a uz zidove naslanja nekoliko replika vreća s pijeskom za mačke. Motivi korišteni na zidnim tapetima prikazuju grubu realnost američke povijesti, dok haljina simbolizira nevinost koja je često bila poticaj ili opravdanje nasilju. Koristeći motiv vreće s pijeskom za mačke, umjetnik suprotstavlja brigu za kućne ljubimce međuljudskim odnosima, odnosno humanosti današnjice.

Robert Gober, Bez naziva (preuzeto s umjetnikove web-stranice)

Detalj istog rada (preuzeto sa stranice IDS 302 Project)

Jako nam se svidio rad Félixa Gonzáleza-Torresa, američkog umjetnika porijeklom s Kube, Bez naziva (Savršeni ljubavnici). Rad je nastao 1991. godine. Umjetnik je na zid izložbenog prostora postavio dva identična sata. Oba su kupljena u isto vrijeme i naštimana da pokazuju isto vrijeme. Isprva su savršeno usklađeni, no budući da baterija s vremenom slabi, a i mehanički dijelovi pokazuju zamor, jedan sat počinje kasniti. Satovi postaju neusklađeni, baš kao i ljudski odnosi.

Félix González-Torres, Bez naziva (Savršeni ljubavnici) (izvor)

Viktor Popović; u pozadini se vidi rad  F. Gonzáleza-Torresa (snimila S. M. Sunara)

U drugome dijelu izlaganja Viktor je predstavio svoje umjetničke instalacije. Ono što odmah upada u oko jest to da Viktorovi radovi nemaju ime. Umjetnik ne želi imenom "markirati" značenje rada; želi da ga promatrač sam doživi, da donese vlastiti sud o njegovu značenju.

U svojim instalacijama često koristi svjetlosne cijevi. Osobito nam se dopala "paukova mreža" sastavljena od svjetlećih fluo cijevi razapetih na čeličnim sajlama. Tu je instalaciju izlagao nekoliko puta: u Gradskoj loži u Zadru, u Galeriji umjetnina u Splitu te u zagrebačkoj Laubi. Dimenzije rada mijenjale su se ovisno o prostoru.

Bez naziva, 2011, Gradska loža – Galerija umjetnina Narodnog muzeja u Zadru (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Osim neonskih cijevi, Viktor u svojim radovima koristi i argonske cijevi. Primjer takvoga rada je instalacija s tekstom ispisanim svjetlećim argonskim cijevima: "Koji je neuk u geometriji, neka ne ulazi (Platon, 387. g. pr. Kr.)".

Bez naziva, 2010., Galerija umjetnina u Splitu (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Olovo, odnosno olovni lim, još je jedan materijal koji ovaj umjetnik koristi, i pridaje mu osobine koje taj materijal po svojoj prirodi nema. U Viktorovoj kiparskoj instalaciji s olovnim zastorom (Galerija Juraj Plančić u Starome Gradu, HDLU u Zagrebu, Lauba) olovo se nabire poput tkanine. Izgleda lagano, lepršavo.

Bez naziva, 2000., Galerija Juraj Plančić (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Viktorova olovna sjena, rad iz 2010. godine, trebao je biti prikazan u rovinjskoj Galeriji Sv. Toma, ali se izložba nije održala (rad je kasnije prikazan u Galeriji umjetnina u Splitu). Olovni lim je bio izrezan u obliku sjene i čvrsto je prianjao uz kameni pod galerije. Olovo se razlijevalo po kamenu, pratilo njegovu teksturu, ulazilo u fuge... Djelovalo je gotovo nematerijalno.

Bez naziva, 2010., Galerija Sv. Toma – Zavičajni muzej u Rovinju (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Još jedan materijal koji susrećemo u Viktorovim radovima je crna industrijska guma. U Galeriji Meštrović u Splitu, primjerice, ispred Meštrovićevih skulptura Adama i Eve izložio je gumeno donje rublje u nadnaravnoj veličini.

Bez naziva, 2004., Galerija Ivana Meštrovića (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Kada je Viktor završio s predavanjem, studenti su se podijelili u pet grupa, tj. parova. Jelena i Zrinka su postavljale pitanja vezana uz materijale i tehnike koje Viktor koristi, te njihovo značenje. Martina i Đana su trebale postaviti pitanja o stvaralačkom procesu. Dora i Oliver su trebali istražiti kontekst u kojemu su radovi nastali, a Bernarda i Katarina prikupiti podatke o tome kako bi pojedini rad trebao izgledati, odnosno kako bi ga publika trebala doživjeti. Tina i Nikolina su trebale doznati što umjetnik misli o propadanju svojih radova. Studenti su dobili pola sata da pripreme pitanja.

Studenti prate umjetnikovo izlaganje (snimila S. M. Sunara) 

Intervju s Viktorom trajao je gotovo sat i po vremena. Prikupljeni podaci moći će se analizirati tek kada transkript bude gotov. Ipak, izdvojili smo nekoliko primjera koji pokazuju zašto su ovakvi intervjui važni za (buduće) očuvanje i prezentaciju umjetničkih djela.

Kada je govorio o industrijskim materijalima koje koristi za neke svoje radove, Viktor je naglasio da ih izbjegava bojati ili prekrivati njihovu teksturu ili površinu. "Oni uvijek ostaju sirovi u svom karakteru," kaže, "i to je ono što mi je bitno. Ne volim da se materijal maskira bilo kakvim premazom ili da se tretira nečim što bi promijenilo njegov osnovni, sirovi izgled." Imajući to na umu, restaurator koji jednom bude konzervirao ili restaurirao Viktorovu olovnu zavjesu neće posegnuti za zaštitnim lakom, jer bi to "maskiralo" materijal i izmijenilo umjetnikovu ideju.

Većina materijala s kojima Viktor radi starenjem se mijenja. Umjetnik je toga svjestan, ali nas zanima kakav je njegov stav o tome. "Olovo se oksidacijom mijenja; mijenja svoj izgled i svoj karakter, što mi je u nekom dijelu i bitno, jer rad s vremenom poprima neku vrstu patine." Do koje mjere se materijal može promijeniti prije nego što umjetniku ta promjena postane neprihvatljiva? "Dopustiva mi je slična promjena ukoliko su to neke karakteristike u kontroliranim uvjetima." objašnjava Viktor. "Oksidacija olova mi odgovara; ona ne može toliko drastično utjecati na izgled rada, ali što se tiče gume (...), to je nešto što može puno drastičnije promijeniti [njegovu] ideju."

Tijekom intervjua smo spomenuli da će guma s vremenom postati krta i da će vjerojatno raspucati. "Meni je kod [gume] jako bitan elasticitet i to glatko napinjanje forme postignuto deformacijom materijala. (...) Tu [promjena] sigurno utječe. Tu se radi, na kraju, o promjeni izvorne forme." Kako bi želio da se postupi u takvom slučaju? Dolazi li u obzir zamjena materijala? Bi li to utjecalo na autentičnost rada? "Pa mislim da ne bi," odgovara Viktor. "To bi sve apsolutno bilo bliže nekoj autentičnosti, nego da se ostavi taj originalni puknuti komad koji je drastično promijenio svoj izgled."

Mogu li prikupljeni podaci biti zanimljivi povjesničarima umjetnosti i kustosima? Naravno da mogu! Evo kako je, primjerice, Viktor odgovorio na pitanje zašto voli raditi sa svjetlosnim cijevima. "Svjetlo (...) mi je zanimljivo prije svega radi činjenice da se radi o materijalu koji je uhvaćen, o plinu koji je uhvaćen unutar staklene cijevi... Znači, [radi se] o nečemu što je zapravo neuhvatiljivo, (...) a ja s tim plinom radim crtež u prostoru."

Nakon intervjua, studenti su se od Viktora oprostili zajedničkom fotografijom (snimila S. M. Sunara)

Koristimo ovu priliku da još jednom zahvalimo Viktoru što se odazvao našem pozivu za sudjelovanje u projektu "Umjetnik u učionici"!

Posjet izložbi "Baba lokva" i obilazak stalnoga postava MHAS-a

PIŠE Nikolina Lovrić
Redakcija: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Korektura: dr. sc. Tonči Burić, muzejski savjetnik (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika)
Fotografije: S. M. Sunara

Posjet Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika i izložbi "Baba lokva : kasnosrednjovjekovno naselje" organiziran je u sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji. Muzej smo posjetili 24. siječnja 2014. godine. 


U predvorju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika (MHAS) dočekao nas je dr. sc. Tonči Burić, muzejski savjetnik. Nakon kratkog upoznavanja poveo nas je na drugu etažu muzejske zgrade, gdje je trenutno postavljena izložba "Baba lokva : srednjovjekovno selo". Gospodin Burić je autor te izložbe, a bio je voditelj arheoloških istraživanja na lokalitetu Baba lokva.                                  

Dr. sc. Tonči Burić, autor izložbe "Baba lokva : srednjovjekovno selo"

Ostaci sela su pronađeni 2007. godine. Gospodin Burić napominje da je to bila prava sreća, jer su srednjovjekovna sela u ovom dijelu Hrvatske slabo istražena. Selo se nalazilo u sjeverozapadnom kutu Kaštela, na predjelu koji se danas zove Plano. Bilo je smješteno u zavjetrini, ispod manjega brijega, u blizini jedne "baba-lokve", velike lokve koja je napajala stoku, a selo opskrbljivala vodom, i po kojoj je ono dobilo svoje ime.

Gospodin Burić smatra da je selo nastalo iz nekadašnjeg posjeda Bijaći, oko crkve sv. Marte. Prvi zapisi o njemu datiraju iz 13. stoljeća, a najstariji arheološki nalazi potječu iz 14. stoljeća. Smatra se da je selo brojalo između deset i trinaest kuća. Napušteno je koncem 16. stoljeća.

Na izložbi su prikazani rezultati istraživanja jedne nastambe s pomoćnim zgradama (vjerojatno su u pitanju gospodarski objekti poput staja, alatnice, peradarnika i sl.). Radi se o pravokutnoj poluzemunici veličine oko 30 metara kvadratnih. Zidana je suhozidnom tehnikom i dijelom je bila ukopana u liticu. Drvena krovna konstrukcija bila je prekrivena slamom. Ulaz u kuću se nalazio s istočne strane, a unutrašnjost je bila razdijeljena na tri dijela.

Prikaz kuće tipa poluzemunice
(preuzeto iz: BURIĆ, Tonči et. al, Baba lokva : kasnosrednjovjekovno naselje, 

Muzej hrvatskih arheoloških spomenika – Split : Split. 2013., str. 7)

U sjevernom dijelu kuće pronađeno je razno keramičko stolno i kuhinjsko posuđe pa je moguće da se tu nalazila kuhinja. U južnom dijelu kuće pronađeni su ulomci amfora i žara. Po svemu sudeći, tu se nalazila sprema. Središnji dio kuće vjerojatno je služio za dnevne aktivnosti i spavanje. U takvoj je kući, doznali smo, moglo živjeti četvoro ili petoro ljudi.

Nedaleko od kuće pronađeni su ostaci velike zaravnate kamene površine; pretpostavlja se da bi to moglo biti gumno. Ako je tako, to je najstarije gumno u Hrvatskoj! Kao posebno zanimljiv nalaz, gospodin Burić je istaknuo malu kamenu sjekiru s otvorom za dršku. Sjekira je puno starija od naselja (datira iz prapovijesti), a vjerojatno je služila je kao amulet, za zaštitu kuće od groma. Takove su se sjekire mogle nositi i oko pasa, za osobnu zaštitu.

Na lokalitetu je pronađeno dosta keramičkog materijala. Prema tehnologiji izrade, keramiku dijelimo na finu i grubu. Gruba keramika je bila namijenjena kuhanju i čuvanju hrane. Fina (elitna) keramika, od koje je načinjeno stolno posuđe (vrčevi, tanjuri, zdjele), stizala je iz Venecije. Osim u Veneciji, proizvodila se i u drugim talijanskim i španjolskim gradovima. Bila je glazirana i ukrašena raznolikim motivima.

Ulomci fine i grube keramike

Par riječi o stalnome postavu 

Kroz priču o selu Baba, naš voditelj je ponegdje ubacio detalje o povijesti muzeja, spomenuvši da je osnovan davne 1893. godine u Kninu, a da mu je od 1976. godine trajno sjedište u Splitu. Reprezentativno zdanje projektirao je arhitekt Mladen Kauzlarić, a svojom je tehnologijom i izgledom godinama je bilo uzor najpoznatijim muzejima današnjice. Budući da moje dvije kolegice iz Slavonije, Bernarda i Dora, još nisu imale priliku posjetiti muzej, zamolili smo gospodina Burića da nam pokaže (privremeni) stalni postav, koji uključuje zbirku nakita, oruđa, oružja i opreme. Na prvoj se etaži nalaze kameni spomenici, uglavnom dijelovi crkvenoga namještaja.

Obilazak smo započeli pored velikog plakata na kojemu se nalazi prikaz velike seobe naroda u kasnoantičkom razdoblju. U to je vrijeme, podsjetio nas je gospodin Burić, čitav teritorij današnje Hrvatske bio pod Rimskim carstvom. Već u 5. stoljeću na naše se tlo naseljavaju Goti. Iz toga su razdoblja sačuvani uglavnom kovani novac i oružje.

Gospodin Burić i studenti ispred plakata s prikazom velike seobe naroda

Dolazimo do prezentacije ninskih nalaza. Gospodin Burić napominje da se glavnina arheološkoga materijala iz Nina čuva u Arheološkom muzeju u Zadru. Nin je bio sjedište prvog hrvatskog biskupa. Naš voditelj pojašnjava da s dolaskom Franaka počinje proces pokrštavanja. Slavenska plemena prevladavaju i nakon pokrštavanja, samo što su prije Franaka ona još mnogobožačka, tj. u vjerskom smislu pripadaju poganskoj religiji Slavena. Pokazuje nam mačeve, bizantski novac i konjičku opremu. Skreće nam pažnju na karolinšku spatu, mač koji je služio za probadanje naprijatelja pa nije bio finog, izduženog oblika kao što su mačevi za mačevanje.

Nalazište čija je bogata zbirka zavrijedila istaknuto mjesto u muzejskome postavu je ona s nalazišta Crkvina u selu Biskupija pored Knina. Riječ je o ranosrednjovjekovnom groblju unutar kojega je otkriveno devet kneževskih grobova s nalazima oružja i luksuzne konjaničke opreme karolinške provenijencije, te nekoliko ogrlica. Sačuvani dijelovi konjaničke opreme doista su posebni. Pažnju nam plijene ostruge koje su služile za podbadanje konja tokom jahanja. Gospodin Burić nam kazuje da su ostruge kroz stoljeća su mijenjala oblik; u gotici su tako dobile dodatak u obliku kotačića. Spominje i to da je na mjestu ovoga groblja tijekom prve polovine 9. stoljeća podignuta bazilika posvećena sv. Mariji.

Karolinške ostruge

Ostruge s dodatkom u obliku kotačića

Zanimljive su nam bile makete romaničkih crkvi. Izdvojit ću one najpoznatije: Sv. Spas na vrelu Cetine, Sv. Križ u Ninu, Sv. Jure u Radunu te Sv. Trojica u Splitu.

Dolazimo do nalaza koji predstavljaju razdoblje nakon pokrštavanja slavenskoga življa. Poganski obredi su zabranjeni, a u grobnim se nalazima redovito pojavljuje nakit. Naušnice zauzimaju istaknuto mjesto. Naučili smo da se prema oblicima dijele na jednojagodne, dvojagodne, četverojagodne itd. Osim naušnica, među izlošcima se nalazi prstenje, ukosnice i ukrasne ogrlice. U grobovima su također pronađeni ulomci luksuznih keramičkih predmeta.

Bernarda Đurić ispred vitrine u kojoj su izložene jednojagodne zlatne naušnice

Polako dolazimo do kraja izložbe. Tu su edukativni panoi za djecu s ilustracijama značajnijih arheoloških nalaza i njihovim opisima. Tekst je pisan u u rimi, za lakše i zabavnije učenje. Panoe su osmislili i ilustrirali viša kustosica Nikolina Uroda i restaurator Dalibor Popovič.

Posjet Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika završili smo već tradicionalnim zajedničkim fotografiranjem s našim voditeljem. Profesorica Sunara nas je poredala ispred velikog prozora na drugoj etaži; gospodin Burić je u šali dometnuo da se muzejskim eksponatima teško natjecati s pogledom koji puca na morsku pučinu i otoke.

Zajednička fotografija s gospodinom Burićem

Puni znanja i lijepih dojmova zaputili smo se u kišni dan; pred nama su bile još neke falkutetske obaveze.