PIŠU Sagita Mirjam Sunara i Martina Bilobrk
Akademski slikar Viktor Popović, redoviti profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gostovao je kod nas 22. siječnja. Posjetite Viktorovu web-stranicu i doznajte više o njegovim radovima!
Projekt "Umjetnik u učionici" osmislila je i vodi docentica Sagita Mirjam Sunara u sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji. Cilj ovoga projekta je upoznati studente konzervacije-restauracije s načinom vođenja intervjua s umjetnikom (eng. artist interview). Intervjui su važan alat u očuvanju suvremene umjetnosti, jer se kroz njih prikupljaju informacije koje (budućim) restauratorima pomažu u radu. Doznaje se, primjerice, koje materijale i tehnike umjetnik koristi, kakvo je njihovo značenje, kakav je umjetnikov odnos prema starenju i propadanju materijala, kako bi publika trebala doživjeti rad itd. Veliki svjetski muzeji odavno su prepoznali važnost intervjua s umjetnicima (Artist Documentation Program, Hirshhorn Artist Interview Program), no u Hrvatskoj sličan projekt ne postoji.
Projekt je koncipiran tako da svaka generacija studenata konzervacije-restauracije intervjuira jednog umjetnika. Studenti prije toga nauče kako pripremiti pitanja za intervju i kako ih pravilno postaviti. Pozvani umjetnik studentima predstavi svoje radove, a nakon toga slijedi intervju. Umjetnikovo izlaganje i intervju se snimaju, a studenti sudjeluju u izradi transkripta. Prijepisi intervjua čuvaju se na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju.
Gostovanje Viktora Popovića
Prošle i pretprošle godine studenti su intervjuirali konceptualnog umjetnika Vedrana Perkova. Najprije su napravili tzv. intervju – studiju slučaja (eng. case study interview), a nakon toga intervju o umjetnikovu opusu. Taj se intervju pokazao boljom opcijom, jer se kroz njega saznaje puno više o umjetnikovu radu, a pitanja zahvaćaju širu problematiku. Ove nam je godine u goste došao Viktor Popović, redoviti profesor na Umjetničkoj akademiji i predstojnik Odsjeka za slikarstvo. Budući da je Viktor u svome izlaganju govorio samo o instalacijama, intervju koji smo s njim napravili spada u kategoriju tematskih intervjua.
Viktor nam je najprije pokazao nekoliko umjetničkih instalacija iz područja suvremene umjetnosti koje odgovaraju njegovu senzibilitetu. Na tom se popisu, primjerice, našao prikaz postava izložbe američkog kipara Roberta Gobera u Paola Cooper galeriji u New Yorku 1989. godine. Gober zidove galerije prekriva zidnim tapetima s multipliciranim otiscima crnca obješenog na drvo i bijelca koji spava u krevetu. U sredinu galerije postavlja bijelu vjenčanicu, a uz zidove naslanja nekoliko replika vreća s pijeskom za mačke. Motivi korišteni na zidnim tapetima prikazuju grubu realnost američke povijesti, dok haljina simbolizira nevinost koja je često bila poticaj ili opravdanje nasilju. Koristeći motiv vreće s pijeskom za mačke, umjetnik suprotstavlja brigu za kućne ljubimce međuljudskim odnosima, odnosno humanosti današnjice.
Jako nam se svidio rad Félixa Gonzáleza-Torresa, američkog umjetnika porijeklom s Kube, Bez naziva (Savršeni ljubavnici). Rad je nastao 1991. godine. Umjetnik je na zid izložbenog prostora postavio dva identična sata. Oba su kupljena u isto vrijeme i naštimana da pokazuju isto vrijeme. Isprva su savršeno usklađeni, no budući da baterija s vremenom slabi, a i mehanički dijelovi pokazuju zamor, jedan sat počinje kasniti. Satovi postaju neusklađeni, baš kao i ljudski odnosi.
U drugome dijelu izlaganja Viktor je predstavio svoje umjetničke instalacije. Ono što odmah upada u oko jest to da Viktorovi radovi nemaju ime. Umjetnik ne želi imenom "markirati" značenje rada; želi da ga promatrač sam doživi, da donese vlastiti sud o njegovu značenju.
U svojim instalacijama često koristi svjetlosne cijevi. Osobito nam se dopala "paukova mreža" sastavljena od svjetlećih fluo cijevi razapetih na čeličnim sajlama. Tu je instalaciju izlagao nekoliko puta: u Gradskoj loži u Zadru, u Galeriji umjetnina u Splitu te u zagrebačkoj Laubi. Dimenzije rada mijenjale su se ovisno o prostoru.
Osim neonskih cijevi, Viktor u svojim radovima koristi i argonske cijevi. Primjer takvoga rada je instalacija s tekstom ispisanim svjetlećim argonskim cijevima: "Koji je neuk u geometriji, neka ne ulazi (Platon, 387. g. pr. Kr.)".
Olovo, odnosno olovni lim, još je jedan materijal koji ovaj umjetnik koristi, i pridaje mu osobine koje taj materijal po svojoj prirodi nema. U Viktorovoj kiparskoj instalaciji s olovnim zastorom (Galerija Juraj Plančić u Starome Gradu, HDLU u Zagrebu, Lauba) olovo se nabire poput tkanine. Izgleda lagano, lepršavo.
Viktorova olovna sjena, rad iz 2010. godine, trebao je biti prikazan u rovinjskoj Galeriji Sv. Toma, ali se izložba nije održala (rad je kasnije prikazan u Galeriji umjetnina u Splitu). Olovni lim je bio izrezan u obliku sjene i čvrsto je prianjao uz kameni pod galerije. Olovo se razlijevalo po kamenu, pratilo njegovu teksturu, ulazilo u fuge... Djelovalo je gotovo nematerijalno.
Još jedan materijal koji susrećemo u Viktorovim radovima je crna industrijska guma. U Galeriji Meštrović u Splitu, primjerice, ispred Meštrovićevih skulptura Adama i Eve izložio je gumeno donje rublje u nadnaravnoj veličini.
Kada je Viktor završio s predavanjem, studenti su se podijelili u pet grupa, tj. parova. Jelena i Zrinka su postavljale pitanja vezana uz materijale i tehnike koje Viktor koristi, te njihovo značenje. Martina i Đana su trebale postaviti pitanja o stvaralačkom procesu. Dora i Oliver su trebali istražiti kontekst u kojemu su radovi nastali, a Bernarda i Katarina prikupiti podatke o tome kako bi pojedini rad trebao izgledati, odnosno kako bi ga publika trebala doživjeti. Tina i Nikolina su trebale doznati što umjetnik misli o propadanju svojih radova. Studenti su dobili pola sata da pripreme pitanja.
Intervju s Viktorom trajao je gotovo sat i po vremena. Prikupljeni podaci moći će se analizirati tek kada transkript bude gotov. Ipak, izdvojili smo nekoliko primjera koji pokazuju zašto su ovakvi intervjui važni za (buduće) očuvanje i prezentaciju umjetničkih djela.
Kada je govorio o industrijskim materijalima koje koristi za neke svoje radove, Viktor je naglasio da ih izbjegava bojati ili prekrivati njihovu teksturu ili površinu. "Oni uvijek ostaju sirovi u svom karakteru," kaže, "i to je ono što mi je bitno. Ne volim da se materijal maskira bilo kakvim premazom ili da se tretira nečim što bi promijenilo njegov osnovni, sirovi izgled." Imajući to na umu, restaurator koji jednom bude konzervirao ili restaurirao Viktorovu olovnu zavjesu neće posegnuti za zaštitnim lakom, jer bi to "maskiralo" materijal i izmijenilo umjetnikovu ideju.
Većina materijala s kojima Viktor radi starenjem se mijenja. Umjetnik je toga svjestan, ali nas zanima kakav je njegov stav o tome. "Olovo se oksidacijom mijenja; mijenja svoj izgled i svoj karakter, što mi je u nekom dijelu i bitno, jer rad s vremenom poprima neku vrstu patine." Do koje mjere se materijal može promijeniti prije nego što umjetniku ta promjena postane neprihvatljiva? "Dopustiva mi je slična promjena ukoliko su to neke karakteristike u kontroliranim uvjetima." objašnjava Viktor. "Oksidacija olova mi odgovara; ona ne može toliko drastično utjecati na izgled rada, ali što se tiče gume (...), to je nešto što može puno drastičnije promijeniti [njegovu] ideju."
Tijekom intervjua smo spomenuli da će guma s vremenom postati krta i da će vjerojatno raspucati. "Meni je kod [gume] jako bitan elasticitet i to glatko napinjanje forme postignuto deformacijom materijala. (...) Tu [promjena] sigurno utječe. Tu se radi, na kraju, o promjeni izvorne forme." Kako bi želio da se postupi u takvom slučaju? Dolazi li u obzir zamjena materijala? Bi li to utjecalo na autentičnost rada? "Pa mislim da ne bi," odgovara Viktor. "To bi sve apsolutno bilo bliže nekoj autentičnosti, nego da se ostavi taj originalni puknuti komad koji je drastično promijenio svoj izgled."
Mogu li prikupljeni podaci biti zanimljivi povjesničarima umjetnosti i kustosima? Naravno da mogu! Evo kako je, primjerice, Viktor odgovorio na pitanje zašto voli raditi sa svjetlosnim cijevima. "Svjetlo (...) mi je zanimljivo prije svega radi činjenice da se radi o materijalu koji je uhvaćen, o plinu koji je uhvaćen unutar staklene cijevi... Znači, [radi se] o nečemu što je zapravo neuhvatiljivo, (...) a ja s tim plinom radim crtež u prostoru."
Koristimo ovu priliku da još jednom zahvalimo Viktoru što se odazvao našem pozivu za sudjelovanje u projektu "Umjetnik u učionici"!
Akademski slikar Viktor Popović, redoviti profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gostovao je kod nas 22. siječnja. Posjetite Viktorovu web-stranicu i doznajte više o njegovim radovima!
Projekt "Umjetnik u učionici" osmislila je i vodi docentica Sagita Mirjam Sunara u sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji. Cilj ovoga projekta je upoznati studente konzervacije-restauracije s načinom vođenja intervjua s umjetnikom (eng. artist interview). Intervjui su važan alat u očuvanju suvremene umjetnosti, jer se kroz njih prikupljaju informacije koje (budućim) restauratorima pomažu u radu. Doznaje se, primjerice, koje materijale i tehnike umjetnik koristi, kakvo je njihovo značenje, kakav je umjetnikov odnos prema starenju i propadanju materijala, kako bi publika trebala doživjeti rad itd. Veliki svjetski muzeji odavno su prepoznali važnost intervjua s umjetnicima (Artist Documentation Program, Hirshhorn Artist Interview Program), no u Hrvatskoj sličan projekt ne postoji.
Projekt je koncipiran tako da svaka generacija studenata konzervacije-restauracije intervjuira jednog umjetnika. Studenti prije toga nauče kako pripremiti pitanja za intervju i kako ih pravilno postaviti. Pozvani umjetnik studentima predstavi svoje radove, a nakon toga slijedi intervju. Umjetnikovo izlaganje i intervju se snimaju, a studenti sudjeluju u izradi transkripta. Prijepisi intervjua čuvaju se na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju.
Gostovanje Viktora Popovića
Prošle i pretprošle godine studenti su intervjuirali konceptualnog umjetnika Vedrana Perkova. Najprije su napravili tzv. intervju – studiju slučaja (eng. case study interview), a nakon toga intervju o umjetnikovu opusu. Taj se intervju pokazao boljom opcijom, jer se kroz njega saznaje puno više o umjetnikovu radu, a pitanja zahvaćaju širu problematiku. Ove nam je godine u goste došao Viktor Popović, redoviti profesor na Umjetničkoj akademiji i predstojnik Odsjeka za slikarstvo. Budući da je Viktor u svome izlaganju govorio samo o instalacijama, intervju koji smo s njim napravili spada u kategoriju tematskih intervjua.
Viktor Popović drži izlaganje (snimila S. M. Sunara)
Viktor nam je najprije pokazao nekoliko umjetničkih instalacija iz područja suvremene umjetnosti koje odgovaraju njegovu senzibilitetu. Na tom se popisu, primjerice, našao prikaz postava izložbe američkog kipara Roberta Gobera u Paola Cooper galeriji u New Yorku 1989. godine. Gober zidove galerije prekriva zidnim tapetima s multipliciranim otiscima crnca obješenog na drvo i bijelca koji spava u krevetu. U sredinu galerije postavlja bijelu vjenčanicu, a uz zidove naslanja nekoliko replika vreća s pijeskom za mačke. Motivi korišteni na zidnim tapetima prikazuju grubu realnost američke povijesti, dok haljina simbolizira nevinost koja je često bila poticaj ili opravdanje nasilju. Koristeći motiv vreće s pijeskom za mačke, umjetnik suprotstavlja brigu za kućne ljubimce međuljudskim odnosima, odnosno humanosti današnjice.
Robert Gober, Bez naziva (preuzeto s umjetnikove web-stranice)
Detalj istog rada (preuzeto sa stranice IDS 302 Project)
Jako nam se svidio rad Félixa Gonzáleza-Torresa, američkog umjetnika porijeklom s Kube, Bez naziva (Savršeni ljubavnici). Rad je nastao 1991. godine. Umjetnik je na zid izložbenog prostora postavio dva identična sata. Oba su kupljena u isto vrijeme i naštimana da pokazuju isto vrijeme. Isprva su savršeno usklađeni, no budući da baterija s vremenom slabi, a i mehanički dijelovi pokazuju zamor, jedan sat počinje kasniti. Satovi postaju neusklađeni, baš kao i ljudski odnosi.
Félix González-Torres, Bez naziva (Savršeni ljubavnici) (izvor)
Viktor Popović; u pozadini se vidi rad F. Gonzáleza-Torresa (snimila S. M. Sunara)
U drugome dijelu izlaganja Viktor je predstavio svoje umjetničke instalacije. Ono što odmah upada u oko jest to da Viktorovi radovi nemaju ime. Umjetnik ne želi imenom "markirati" značenje rada; želi da ga promatrač sam doživi, da donese vlastiti sud o njegovu značenju.
U svojim instalacijama često koristi svjetlosne cijevi. Osobito nam se dopala "paukova mreža" sastavljena od svjetlećih fluo cijevi razapetih na čeličnim sajlama. Tu je instalaciju izlagao nekoliko puta: u Gradskoj loži u Zadru, u Galeriji umjetnina u Splitu te u zagrebačkoj Laubi. Dimenzije rada mijenjale su se ovisno o prostoru.
Bez naziva, 2011, Gradska loža – Galerija umjetnina Narodnog muzeja u Zadru (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)
Osim neonskih cijevi, Viktor u svojim radovima koristi i argonske cijevi. Primjer takvoga rada je instalacija s tekstom ispisanim svjetlećim argonskim cijevima: "Koji je neuk u geometriji, neka ne ulazi (Platon, 387. g. pr. Kr.)".
Bez naziva, 2010., Galerija umjetnina u Splitu (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)
Olovo, odnosno olovni lim, još je jedan materijal koji ovaj umjetnik koristi, i pridaje mu osobine koje taj materijal po svojoj prirodi nema. U Viktorovoj kiparskoj instalaciji s olovnim zastorom (Galerija Juraj Plančić u Starome Gradu, HDLU u Zagrebu, Lauba) olovo se nabire poput tkanine. Izgleda lagano, lepršavo.
Bez naziva, 2000., Galerija Juraj Plančić (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)
Viktorova olovna sjena, rad iz 2010. godine, trebao je biti prikazan u rovinjskoj Galeriji Sv. Toma, ali se izložba nije održala (rad je kasnije prikazan u Galeriji umjetnina u Splitu). Olovni lim je bio izrezan u obliku sjene i čvrsto je prianjao uz kameni pod galerije. Olovo se razlijevalo po kamenu, pratilo njegovu teksturu, ulazilo u fuge... Djelovalo je gotovo nematerijalno.
Bez naziva, 2010., Galerija Sv. Toma – Zavičajni muzej u Rovinju (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)
Još jedan materijal koji susrećemo u Viktorovim radovima je crna industrijska guma. U Galeriji Meštrović u Splitu, primjerice, ispred Meštrovićevih skulptura Adama i Eve izložio je gumeno donje rublje u nadnaravnoj veličini.
Bez naziva, 2004., Galerija Ivana Meštrovića (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)
Kada je Viktor završio s predavanjem, studenti su se podijelili u pet grupa, tj. parova. Jelena i Zrinka su postavljale pitanja vezana uz materijale i tehnike koje Viktor koristi, te njihovo značenje. Martina i Đana su trebale postaviti pitanja o stvaralačkom procesu. Dora i Oliver su trebali istražiti kontekst u kojemu su radovi nastali, a Bernarda i Katarina prikupiti podatke o tome kako bi pojedini rad trebao izgledati, odnosno kako bi ga publika trebala doživjeti. Tina i Nikolina su trebale doznati što umjetnik misli o propadanju svojih radova. Studenti su dobili pola sata da pripreme pitanja.
Studenti prate umjetnikovo izlaganje (snimila S. M. Sunara)
Intervju s Viktorom trajao je gotovo sat i po vremena. Prikupljeni podaci moći će se analizirati tek kada transkript bude gotov. Ipak, izdvojili smo nekoliko primjera koji pokazuju zašto su ovakvi intervjui važni za (buduće) očuvanje i prezentaciju umjetničkih djela.
Kada je govorio o industrijskim materijalima koje koristi za neke svoje radove, Viktor je naglasio da ih izbjegava bojati ili prekrivati njihovu teksturu ili površinu. "Oni uvijek ostaju sirovi u svom karakteru," kaže, "i to je ono što mi je bitno. Ne volim da se materijal maskira bilo kakvim premazom ili da se tretira nečim što bi promijenilo njegov osnovni, sirovi izgled." Imajući to na umu, restaurator koji jednom bude konzervirao ili restaurirao Viktorovu olovnu zavjesu neće posegnuti za zaštitnim lakom, jer bi to "maskiralo" materijal i izmijenilo umjetnikovu ideju.
Većina materijala s kojima Viktor radi starenjem se mijenja. Umjetnik je toga svjestan, ali nas zanima kakav je njegov stav o tome. "Olovo se oksidacijom mijenja; mijenja svoj izgled i svoj karakter, što mi je u nekom dijelu i bitno, jer rad s vremenom poprima neku vrstu patine." Do koje mjere se materijal može promijeniti prije nego što umjetniku ta promjena postane neprihvatljiva? "Dopustiva mi je slična promjena ukoliko su to neke karakteristike u kontroliranim uvjetima." objašnjava Viktor. "Oksidacija olova mi odgovara; ona ne može toliko drastično utjecati na izgled rada, ali što se tiče gume (...), to je nešto što može puno drastičnije promijeniti [njegovu] ideju."
Tijekom intervjua smo spomenuli da će guma s vremenom postati krta i da će vjerojatno raspucati. "Meni je kod [gume] jako bitan elasticitet i to glatko napinjanje forme postignuto deformacijom materijala. (...) Tu [promjena] sigurno utječe. Tu se radi, na kraju, o promjeni izvorne forme." Kako bi želio da se postupi u takvom slučaju? Dolazi li u obzir zamjena materijala? Bi li to utjecalo na autentičnost rada? "Pa mislim da ne bi," odgovara Viktor. "To bi sve apsolutno bilo bliže nekoj autentičnosti, nego da se ostavi taj originalni puknuti komad koji je drastično promijenio svoj izgled."
Mogu li prikupljeni podaci biti zanimljivi povjesničarima umjetnosti i kustosima? Naravno da mogu! Evo kako je, primjerice, Viktor odgovorio na pitanje zašto voli raditi sa svjetlosnim cijevima. "Svjetlo (...) mi je zanimljivo prije svega radi činjenice da se radi o materijalu koji je uhvaćen, o plinu koji je uhvaćen unutar staklene cijevi... Znači, [radi se] o nečemu što je zapravo neuhvatiljivo, (...) a ja s tim plinom radim crtež u prostoru."
Nakon intervjua, studenti su se od Viktora oprostili zajedničkom fotografijom (snimila S. M. Sunara)
Koristimo ovu priliku da još jednom zahvalimo Viktoru što se odazvao našem pozivu za sudjelovanje u projektu "Umjetnik u učionici"!
Nema komentara:
Objavi komentar