PIŠE Lucija Jurlin
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Splitska radionica Hrvatskog restauratorskog zavoda nedavno je proslavila 60. obljetnicu svoga osnivanja. Tom je prigodom Hrvatski restauratorski zavod, u suradnji s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, u Splitu priredio izložbu na kojoj su prikazana neka od najreprezentativnijih djela restauriranih u radionici: slike na drvu i platnu od 14. do 18. stoljeća, kamene i drvene skulpture, vrijedni primjerci staroga namještaja...
U katalogu izložbe [1] čitamo da je splitska radionica s radom započela u siječnju 1954. godine pri Konzervatorskom zavodu za Dalmaciju (kasnije Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture). Prve generacije restauratora potekle su iz srednje škole za primjenjenu umjetnost. Zahvati su se obavljali na slikama na platnu i drvu, višebojnoj drvenoj skulpturi, oltarima, namještaju, povremeno i na zidnim slikama, mozaicima i kamenu. Godine 1997. radionica je postala dijelom novoosnovanog Hrvatskog restauratorskog zavoda; od tada djeluje kao Restauratorski odjel Split Hrvatskoga restauratorskoga zavoda.
U sklopu izložbe "Šezdeset godina Restauratorske radionice u Splitu" organizirana je serija javnih predavanja na temu konzervatorsko-restauratorskih radova i istraživanja koji su tijekom godina izvedeni u radionici. Žana Matulić Bilač je govorila o konzervatorsko-restauratorskim radovima u splitskoj katedrali, Sandra Šustić o rekonstrukciji kompleksnih oštećenja na slikama starih majstora, a Jelena Zagora o složenom zahvatu na oltarnoj pali s prikazom Gospe Bezgrešne iz crkve sv. Nedjeljice u Šibeniku.
Predavanje Sandre Šustić osobito me zaintrigiralo, budući da se dotaknula tema koje obrađujemo u sklopu kolegija o metodama istraživanja i dokumentiranja, poput nedestruktivnih metoda ispitivanja umjetnina, arhivskog istraživanja, povijesnoumjetničkih studija i sl. Zamolila sam je da mi odgovori na nekoliko pitanja.
Završili ste studij konzervacije-restauracije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Koliko već dugo radite u Hrvatskom restauratorskom zavodu i koje je Vaše područje specijalizacije?
U Hrvatskom restauratorskom zavodu – Restauratorskom odjelu Split angažirana sam od rujna 2007. godine, a moja specijalizacija je retuširanje slika.
Što je retuš i koje su njegove metode?
Pod retušom se podrazumijeva zahvat koji provodi konzervator-restaurator s ciljem reintegriranja oštećenja slikanoga sloja. Retuš se nanosi isključivo na zone oštećenja, pri čemu se imitira boja izvornog slikanog sloja. Postoji nekoliko metoda retuširanja: neutralni retuš, tratteggio, selezione chromatica, astrazione chromatica, pointilizam i mimetički retuš.
O tome ste detaljno pisali u članku "Umijeće retuširanja u teoriji i praksi" koji je objavljen u časopisu Portal. Koje metode retuširanja najčešće koristite u svom radu?
Najčešće koristim mimetički retuš – onaj koji u potpunosti imitira kvalitete izvorne boje, a temelji se na stratigrafskoj rekonstrukciji izvornog slikanog sloja.
Kako se formira strategija mimetičkog retuša?
Strategija se formira na temelju preliminarnog istraživanja umjetnine koje podrazumijeva ispitivanje površine slike u vidljivom dijelu spektra, dakle mikroskopiranje i pregled pod bočnim svjetlom, ispitivanje u dijelu spektra koji nije vidljiv ljudskome oku – mislim na pobuđenu ultraljubičastu fluorescenciju, infracrvenu reflektografiju i rendgensko snimanje, potom ispitivanje stratigrafije slike i korištenih materijala, povijesnoumjetničko istraživanje, studiju elemenata forme i drugo.
U predavanju ste spomenuli tehničke studije kao dio preliminarnog istraživanja u formiranju strategije mimetičkog retuša. Što takve studije obuhvaćaju?
Tehničke studije obuhvaćaju multispektralna snimanja (već smo ih spomenuli: pregled umjetnine pod ultraljubičastim i infracrvenim svjetlom, rendgenski snimak) i ispitivanje uzoraka slikanog sloja raznim instrumentnim tehnikama poput XRF-a, SEM-EDS-a, FTIR-a itd.
Kojim se povijesnim izvorima služite kod preliminarnog istraživanja?
Proučavam povijesnoumjetničke studije umjetnine koju restauriram, provodim arhivsko istraživanje, izučavam slikarske traktate kako bih se bolje upoznala s tehnologijom slikanja starih majstora... Jako je važno istražiti povijest prethodnih restauratorskih zahvata na umjetnini. Restauratori trebaju zabilježiti sve što su na predmetu radili, jer to značajno olakšava posao onome tko će nakon njih taj predmet restaurirati.
Kakav pribor koristite kod mimetičkog retuša?
Kod mimetičkog retuša koristim kistove s umjetnim i prirodnim vlaknima, ovisno o tehnici slikanja koju kopiram. Najčešći proizvođači su: Winsor & Newton, Schminke, Da Vinci, Pictor... O kistovima za retuš napisala sam jedan rad za časopis e-conservation s kolegicom iz Portugala, Anom Bailão.
U retušu se ponekad kao pomoći alat koristi živi model. Koliko ste to često primjenjivali u svojoj praksi?
Nekoliko puta. Uglavnom je bila riječ o figuralnim oštećenjima na rubnim dijelovima slike.
U predavanju ste spomenuli problem oštećenja figura koje se nalaze u centru kompozicije. Kako postupate u takvim slučajevima?
Oštećenja u centru kompozicije zahtijevaju veliki oprez, jer privlače najviše pažnje promatrača, posebice ako je riječ o oštećenju figuralnog prikaza. Primjer koji to najbolje ilustrira svakako je retuširanje slike Bogorodica s Djetetom i sv. Nikolom Mateja Ponzonija iz crkve sv. Križa u Splitu. Kod te je slike bila oštećena glava kerubina u centru kompozicije. Usprkos studijama izvorne perspektive na slici i anatomije glava sačuvanih kerubina, nije pronađena opravdana referenca za rekonstrukciju. Zaključeno je da to oštećenje iziskuje tzv. arheološku intervenciju, koja će poštovati autentičnost umjetničkog djela i koja neće mijenjati njegov povijesni i estetski aspekt.
Treba napomenuti da ne postoje univerzalna rješenja: svaka umjetnina traži individualan pristup. Ipak, vrijedi opće pravilo da se restauriranje zaustavlja tamo gdje počinje pretpostavka.
- - -
[1] Staničić Demori, Zoraida; Tomić, Radoslav, Izložba restauriranih umjetnina povodom šezdesete obljetnice Restauratorske radionice Hrvatskog restauratorskog zavoda u Splitu [katalog izložbe], Split : Hrvatski restauratorski zavod, 2014., str. 15-16, 21-23
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Splitska radionica Hrvatskog restauratorskog zavoda nedavno je proslavila 60. obljetnicu svoga osnivanja. Tom je prigodom Hrvatski restauratorski zavod, u suradnji s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, u Splitu priredio izložbu na kojoj su prikazana neka od najreprezentativnijih djela restauriranih u radionici: slike na drvu i platnu od 14. do 18. stoljeća, kamene i drvene skulpture, vrijedni primjerci staroga namještaja...
U katalogu izložbe [1] čitamo da je splitska radionica s radom započela u siječnju 1954. godine pri Konzervatorskom zavodu za Dalmaciju (kasnije Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture). Prve generacije restauratora potekle su iz srednje škole za primjenjenu umjetnost. Zahvati su se obavljali na slikama na platnu i drvu, višebojnoj drvenoj skulpturi, oltarima, namještaju, povremeno i na zidnim slikama, mozaicima i kamenu. Godine 1997. radionica je postala dijelom novoosnovanog Hrvatskog restauratorskog zavoda; od tada djeluje kao Restauratorski odjel Split Hrvatskoga restauratorskoga zavoda.
Predavanje Sandre Šustić osobito me zaintrigiralo, budući da se dotaknula tema koje obrađujemo u sklopu kolegija o metodama istraživanja i dokumentiranja, poput nedestruktivnih metoda ispitivanja umjetnina, arhivskog istraživanja, povijesnoumjetničkih studija i sl. Zamolila sam je da mi odgovori na nekoliko pitanja.
Sandra Šustić
Završili ste studij konzervacije-restauracije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Koliko već dugo radite u Hrvatskom restauratorskom zavodu i koje je Vaše područje specijalizacije?
U Hrvatskom restauratorskom zavodu – Restauratorskom odjelu Split angažirana sam od rujna 2007. godine, a moja specijalizacija je retuširanje slika.
Što je retuš i koje su njegove metode?
Pod retušom se podrazumijeva zahvat koji provodi konzervator-restaurator s ciljem reintegriranja oštećenja slikanoga sloja. Retuš se nanosi isključivo na zone oštećenja, pri čemu se imitira boja izvornog slikanog sloja. Postoji nekoliko metoda retuširanja: neutralni retuš, tratteggio, selezione chromatica, astrazione chromatica, pointilizam i mimetički retuš.
O tome ste detaljno pisali u članku "Umijeće retuširanja u teoriji i praksi" koji je objavljen u časopisu Portal. Koje metode retuširanja najčešće koristite u svom radu?
Najčešće koristim mimetički retuš – onaj koji u potpunosti imitira kvalitete izvorne boje, a temelji se na stratigrafskoj rekonstrukciji izvornog slikanog sloja.
Detalj slike Bogordica s Djetetom, sv. Lovrom i sv. Nikolom iz crkve sv. Nikole u Šibeniku (XVII. st.) prije podslikavanja i nakon rekonstruiranja oštećenja slikanog sloja (slike su preuzete iz članka "Umijeće retuširanja u teoriji i praksi")
Strategija se formira na temelju preliminarnog istraživanja umjetnine koje podrazumijeva ispitivanje površine slike u vidljivom dijelu spektra, dakle mikroskopiranje i pregled pod bočnim svjetlom, ispitivanje u dijelu spektra koji nije vidljiv ljudskome oku – mislim na pobuđenu ultraljubičastu fluorescenciju, infracrvenu reflektografiju i rendgensko snimanje, potom ispitivanje stratigrafije slike i korištenih materijala, povijesnoumjetničko istraživanje, studiju elemenata forme i drugo.
U predavanju ste spomenuli tehničke studije kao dio preliminarnog istraživanja u formiranju strategije mimetičkog retuša. Što takve studije obuhvaćaju?
Tehničke studije obuhvaćaju multispektralna snimanja (već smo ih spomenuli: pregled umjetnine pod ultraljubičastim i infracrvenim svjetlom, rendgenski snimak) i ispitivanje uzoraka slikanog sloja raznim instrumentnim tehnikama poput XRF-a, SEM-EDS-a, FTIR-a itd.
Kojim se povijesnim izvorima služite kod preliminarnog istraživanja?
Proučavam povijesnoumjetničke studije umjetnine koju restauriram, provodim arhivsko istraživanje, izučavam slikarske traktate kako bih se bolje upoznala s tehnologijom slikanja starih majstora... Jako je važno istražiti povijest prethodnih restauratorskih zahvata na umjetnini. Restauratori trebaju zabilježiti sve što su na predmetu radili, jer to značajno olakšava posao onome tko će nakon njih taj predmet restaurirati.
Donji dio slike Bogordica s Djetetom, sv. Lovrom i sv. Nikolom iz crkve sv. Nikole u Šibeniku (XVII. st.) u fazi podslika i nakon rekonstruiranja oštećenja slikanog sloja (slike su preuzete iz članka "Umijeće retuširanja u teoriji i praksi")
Kakav pribor koristite kod mimetičkog retuša?
Kod mimetičkog retuša koristim kistove s umjetnim i prirodnim vlaknima, ovisno o tehnici slikanja koju kopiram. Najčešći proizvođači su: Winsor & Newton, Schminke, Da Vinci, Pictor... O kistovima za retuš napisala sam jedan rad za časopis e-conservation s kolegicom iz Portugala, Anom Bailão.
U retušu se ponekad kao pomoći alat koristi živi model. Koliko ste to često primjenjivali u svojoj praksi?
Nekoliko puta. Uglavnom je bila riječ o figuralnim oštećenjima na rubnim dijelovima slike.
U predavanju ste spomenuli problem oštećenja figura koje se nalaze u centru kompozicije. Kako postupate u takvim slučajevima?
Oštećenja u centru kompozicije zahtijevaju veliki oprez, jer privlače najviše pažnje promatrača, posebice ako je riječ o oštećenju figuralnog prikaza. Primjer koji to najbolje ilustrira svakako je retuširanje slike Bogorodica s Djetetom i sv. Nikolom Mateja Ponzonija iz crkve sv. Križa u Splitu. Kod te je slike bila oštećena glava kerubina u centru kompozicije. Usprkos studijama izvorne perspektive na slici i anatomije glava sačuvanih kerubina, nije pronađena opravdana referenca za rekonstrukciju. Zaključeno je da to oštećenje iziskuje tzv. arheološku intervenciju, koja će poštovati autentičnost umjetničkog djela i koja neće mijenjati njegov povijesni i estetski aspekt.
Treba napomenuti da ne postoje univerzalna rješenja: svaka umjetnina traži individualan pristup. Ipak, vrijedi opće pravilo da se restauriranje zaustavlja tamo gdje počinje pretpostavka.
- - -
[1] Staničić Demori, Zoraida; Tomić, Radoslav, Izložba restauriranih umjetnina povodom šezdesete obljetnice Restauratorske radionice Hrvatskog restauratorskog zavoda u Splitu [katalog izložbe], Split : Hrvatski restauratorski zavod, 2014., str. 15-16, 21-23
Više o Sandri Šustić možete doznati ovdje.
Nema komentara:
Objavi komentar