Posjet Sveučilišnoj knjižnici u Splitu

PIŠE Katarina Cvrlje
Uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara

Katarina Cvrlje, studentica 1. godine konzervacije-restauracije

Prije nekoliko dana posjetili smo Sveučilišnu knjižnicu u Splitu. Posjet je organizirala docentica Sagita Mirjam Sunara u sklopu svog kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji- restauraciji. Svrha ovog posjeta na samom početku akademske godine jest upoznavanje sa Sveučilišnom knjižnicom, koja je ključan dio studiranja, ali i s radom jedne konzervatorsko-restauratorske radionice, u ovom slučaju radionice za konzerviranje-restauriranje knjiga i arhivske građe.

Sastanak ispred ulaza u Sveučilišnu knjižnicu

Dr. sc. Sanja Brbora

Na ulazu u knjižnicu dočekala nas je informatorica dr. sc. Sanja Brbora. U kratkom uvodnom izlaganju govorila je o povijesti knjižnice, koja je s radom započela 1903. godine pod nazivom Gradska biblioteka. Gđa. Brbora nam je objasnila da se do preseljenja u novu zgradu 2009. godina knjižnična građa čuvala u uvjetima koji nisu uvijek bili idealni pa su se tijekom godina na nekim knjigama javila oštećenja. Nova, impresivna zgrada Sveučilišne knjižnice podignuta je, kako rekoh, 2009. godine,a nalazi se na južnoj strani sveučilišnog kampusa.

Lijevo od informativnog pulta nalazi se Odjel serijskih publikacija (periodika); s toga kata puca pogled na veliku čitaonicu koja se nalazi na donjoj etaži. Čitaonica je opremljena radnim stolovima i računalima, a sa bočnim se strana nalaze police s knjigama. Da ne ometamo ranojutarnje posjetitelje knjižnice, u tišini smo prošetali čitaonicom i pregledali police na kojima se nalaze likovne enciklopedije i knjige o umjetnosti.

Upute za rukovanje građom

U čitaonici Odjela za nabavu i obradu građe posebne vrste (tzv. specijalne zbirke) gđa. Brbora nas je upoznala s mrežnim stranicama Sveučilišne knjižnice i načinom pretraživanja knjižničnog kataloga. Dobili smo uvid u način rada knjižnice i upoznali se s pravila ponašanja u čitaonici.

Nakon toga smo pogledali izložbu Iz arhiva dr. Ive Tartaglie kojom je predstavljena građa koja se čuva u zbirci rukopisa Sveučilišne knjižnice u Splitu. Vidjeli smo dokumente, karikature, rukopise, fotografije, nacrte i pisma od kojih nam je posebice za oko zapelo ono umjetnika Ivana Meštrovića, Tartaglijinog dugogodišnjeg prijatelja. Kako piše Norka Machiedo-Mladinić, dr. Tartaglia je bio "istaknuta ličnost u javnom i kulturnom životu, odvjetnik, načelnik Splita, prvi ban Primorske banovine, likovni kritičar, publicist, mecena umjetnosti i vlasnik najveće umjetničke zbirke u Dalmaciji".

Plakat izložbe Iz arhiva dr. Ive Tartaglie

Na Odjelu za zaštitu i digitalizaciju građe primila nas je diplomirana konzervatorica-restauratorica Ana Radić Bizjak. Govorila nam je o uzrocima oštećenja knjiga, objasnila postupak suhog i mokrog čišćenja te pokazala nekoliko listova papira na kojima su nedostajući dijelovi strojno ili ručno dopunjeni.

Na jednom smo stolu vidjeli jako oštećene i raspadnute knjige pokraj potpuno restauriranih i ponovno uvezenih knjiga.

Gđa. Radić Bizjak nam je pokazala obrazac za dokumentaciju i nekoliko fotografija koje prikazuju proces restauriranja knjižne građe. Pokazala nam je i jedan od načina pohranjivanja restauriranih knjiga u kutije od beskiselinskog kartona. Osobito su dojmljivi bili njeni marmorizirani (eng. marbling) papiri koji su se ravnali u velikoj preši. Od njih će raditi korice ili predstranice knjige.

Iz restauratorske radionice otišli smo u prostoriju u kojoj se digitaliziraju stare novine i časopisi. Tamo nas je dočekao gospodin Branko Bralić i pokazao nam kako skenira građu. Skenirana slika mora se obraditi, a nakon toga pohraniti u formatu koji razlikuje sliku od teksta. Digitalnu zbirku novina Sveučilišne knjižnice u Splitu možete pogledati ovdje.

Iz ugodne tišine knjižnice izašli smo ispraćeni pozdravom, s ohrabrujućim poticajem na sljedeći posjet.

Zajednička fotografija u restauratorskoj radionici koju vodi gđa. Ana Radić Bizjak

Dokumentacija: kako je prezentirati, kako sačuvati?

Tekstove ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


KAKO DOKUMENTACIJU MOŽEMO UČINITI DOSTUPNOM ŠIROJ I STRUČNOJ JAVNOSTI?

Benedikta Vilenica:

Publiciranje, okrugli stolovi i stručne rasprave o konzervatorsko-restauratorskim zahvatima, prezentiranje na konferencijama, javna predavanja, informativni letci – sve su to načini na koje dokumentaciju možemo učiniti dostupnom stručnoj i široj javnosti. Dokumentacija koja je namijenjena ne-stručnjacima treba biti pisana lako razumljivim jezikom. Što se tiče kolega iz struke, znanja i iskustava najbolje se razmjenjuju na stručnim i znanstvenim skupovima. Svaki restaurator može doprinijeti razvoju struke tako što će publicirati otkrića i spoznaje do kojih je došao tijekom konzervatorsko-restauratorskog zahvata. Dijeliti znanje s kolegama je jako važno.

Karmen Milić:

Dokumentaciju možemo učiniti dostupnom široj i stručnoj javnosti publiciranjem, pisanjem blogova i stvaranjem baza podataka. Osim toga, potrebno je educirati javnost o vrijednosti kulturne baštine i važnosti njezinog očuvanja.

Studenti u radionici za restauriranje kamena Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Restaurator Dalibor Popovič pokazuje im svoju konzervatorsko-restauratorsku dokumentaciju 

3D rekonstrukcije (autor: D. Popovič)

ZAŠTO TREBA ČUVATI DOKUMENTACIJU? KAKO JE SAČUVATI? 

Josip Nižetić:

Dokumentacija se mora čuvati da bi budući naraštaji znali što su njihovi prethodnici radili. To će im olakšati rad, ali i pomoći da bolje razumiju kulturna dobra – njihovu povijest, materijale i tehnike. Dokumentaciju možemo sačuvati na različite načine, primjerice umnožavanjem i(li) čuvanjem u prikladnim uvjetima. Ako je dokumentacija pohranjena na CD-u ili na nekom drugom mediju, možemo je umnožiti, ali bi je svakih nekoliko godina trebalo "prebaciti" na novi medij. Dokumentaciju možemo objaviti na internetu; tako je činimo dostupnom većem broju ljudi.

Anja Mihotović:

Dokumentaciju treba čuvati zbog budućih znanstvenih istraživača, kustosa (ako je riječ o muzejskom predmetu) i konzervatora-restauratora, jer je ona izvor informacija o kulturnom dobru i zahvatima koji su na njemu izvedeni. Dokumentaciju možemo sačuvati u "papirnatom" obliku, dakle isprintanu (fotografije možemo razviti) ili je možemo u digitalnom obliku pohraniti na CD, USB, hard disk... Ipak, treba imati na umu da tehnologija ubrzano napreduje, a mediji za pohranu se brzo mijenjaju. Digitalne zapise treba "prebacivati" na nove medije – to je jedina garancija njihova očuvanja.

Rječnik pojmova koji se koriste za opis stanja umjetnina

PIŠE Ana Marija Šćepanović

Ispravila, dopunila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Fotografije: Sagita Mirjam Sunara


Nakon kratkog uvodnog izlaganja u kojemu je spomenula dva primjera slikovnih rječnika za konzervatore-restauratore (Gettyjev Illustrated Glossary za opisivanje podnih mozaika i ICOMOS-ov Illustrated glossary on stone deterioration patterns), profesorica Sunara nam je podijelila fotokopije članka Richarda D. Bucka "Utvrđivanje i opisivanje stanja umjetnina" koji je, u prijevodu Vesne Bujan, 2000. godine objavljen u Vijestima muzealaca i konzervatora [1]. Na kraju tog teksta nalazi se mali rječnik pojmova za opis stanja štafelajnih slika i polikromiranih drvenih skulptura.

Profesorica nas je zatim podijelila u četiri grupe, a svaka je grupa trebala opisati jednu ili dvije umjetnine iz radionice za restauriranje štafelajnih slika i polikromiranog drva. Tu su bili slika na platnu s ukrasnim okvirom, dvije drvene polikromirane skulpture i jedan drveni polikromirani reljef.

Primijeniti u praksi ono što smo učili na satu bio je pravi izazov. Moja je grupa trebala opisati izgled i zatečeno stanje slike i ukrasnog okvira. U nastavku teksta donosim opise tih umjetnina. Neke su riječi istaknute ružičastim slovima; njihovo objašnjenje potražite na kraju teksta.

Ukrasni okvir 

Opis umjetnine. Ukrasni okvir je pravokutnog oblika, dimenzija 45 x 60 cm (š x v). Prednja strana ukrašena je stiliziranim biljnim ornamentima izrađenim u kompu. Duž vanjskih rubova teče ukrasna traka od stiliziranog lovorovog lišća s bobicama. Unutarnji rubovi su jednostavno profilirani. Središnji je dio ukrašen stiliziranim palmetama i cvjetovima ljiljana na "nazubljenoj" podlozi. Površina je svjetlosmeđe boje. Istaknuti dijelovi ornamenata u središnjoj traci naglašeni su zlatnom bojom.

Detalj ukrasnog okvira koji se trenutno restaurira u radionici za štafelajne slike. Nedostajući dio ornamenta rekonstruiran je Aralditom

Izrada. Okvir je sastavljen od četiri drvene letvice koje se spajaju pod kutem od 45°. Letvice su široke 5 cm. Na spojevima letvica na poleđini okvira vide se tragovi sasušenog ljepila smeđe boje; vjerojatno je riječ o tutkalu. Spojevi su dodatno ojačani čavlićima. Na kompo je nanesena bijela preparacija i, preko nje, svijetlosmeđa boja. Na bočnim stranicama ukrasnog okvira okerasto-smeđa boja nanesena je izravno na drvo.

Zatečeno stanje. Umjetnina je u relativno dobrom stanju. U kutovima je došlo do razdvajanja letvica, vjerojatno zbog razlike u radu drveta. Na poleđini ukrasnog okvira, otprilike po sredini svake letvice, vide se rupice od zabijanja čavlića. Drvo je na tim mjestima raspuklo. Čavlići su vjerojatno pridržavali sliku u okviru. Kompo je ispucao. Veća oštećenja ornamenta uočavaju se u donjem lijevom kutu okvira: dva komadića ornamenta odlomila su se i otpala. Manje lakune uočavaju se i na drugim mjestima. Udubljenja na ornamentima ispunjena su prašinom. Na vanjskim bridovima letvica boja je pohabana (istrošena), a istaknuti dijelovi ornamenata izlizani su i sjajni. To je posljedica rukovanja. Stražnja strana ukrasnoga okvira onečišćena je prljavštinom. Duž unutarnjih rubova letvica vide se cjedine bijele preparacije.

Slika s prikazom Gospe 

Opis umjetnine. Uljena slika na platnu (40,5 x 50,2 cm / š x v) prikazuje Gospu u molitvenom stavu. Slikar je prikazao samo gornji dio Gospinoga tijela. Glava joj je pognuta, pogled oboren, a ruke sklopljene u molitvi. Preko leđa joj je prebačen modri plašt, a ispod bijelog vela kojim je zaogrnuta proviruje crvena haljina. Pozadina je smeđe boje.

Izrada. Platno je čavlićima pričvršćeno za klinasti podokvir. Čavlići nisu do kraja zabijeni u drvo; ostali su viriti 1 cm. Odrezana im je glava i mehanički su "spušteni" pa izgledaju kao klamerice. Preparacija je nanesena do ruba platna i bijele je boje. Boja je nanesena u tankom sloju; ne ide do ruba platna kao preparacija. Glavnina požutjelog laka već je odstranjena sa slike.

Zatečeno stanje. Platno je dobro napeto, premda se na licu slike vidi blagi fantom podokvira. Jedino strukturno oštećenja nalazi se lijevo od Gospine glave. Rubovi platna pravilno su odrezani. Slikani sloj je na cijeloj površini iskrakelirao. U donjem desnom kutu vide se manja oštećenja koja sežu do preparacije. Duž gornjeg desnog brida slike bojani je sloj pohaban (vidi se preparacija). Na velu i inkarnatu uočavaju se sitne mrljice smeđe boje. Iznad Gospine glave vidi se stari retuš koji je promijenio boju (potamnio je).

Objašnjenje pojmova koji su korišteni u tekstu (preuzeto iz: [1])

ispucalost (krakle) – eng. crackle
Okomita pukotina u sloju. Ispucalost je uobičajena na starim slikama, a može se naći i u laku, intarziji, keramičkim glazurama i u drugim slojevitim strukturama. Raspoznaju se dvije osnovne vrste kraklea:
jaz – eng. crevice, koji obično ima jedan uski otvor i zahvaća više od jednog sloja;
raskol – eng. rift, koji obično ima relativno široki otvor i zahvaća samo jedan sloj. Opisivanje ispucalosti iziskuje vrlo složeni rječnik.

istrošenost površine (trenjem, struganjem, habanjem) – eng. abrasion (rub, scrape, wear)
Vrsta osipavanja (erozije) – gubitak površinskog sloja za koji se pretpostavlja da nastaje zbog trenja na laku, boji ili osnovi na slici; na oblikovanom materijalu ili nosiocu crteža i grafika; na završnom sloju (politura, lak) namještaja, kipova ili drugih predmeta.

lakuna – eng. lacuna
Praznina na površini umjetnine gdje nedostaje dio oblikovnog materijala.

prašina – eng. dust
Slobodno ležeći talog nečisti sveobuhvatno raspodijeljen po površinama.

promjena boje – eng. discoloration
Promjene nijanse, izbljeđivanje ili tamnjenje boje ili pojedinog pigmenta. Često je nejednako raspodijeljena i, razumljivo, šteti skladu odnosa tonova.

prskanje, curenje, polijevanje – eng. spatter, run, stream, 
Osušene kapljice ili mrlje stranog materijala.

raspuklina (uzduž vlakana drveta) – eng. check
Pukotina u drvetu duž vlakana drveta koja je kraća od dožine predmeta. Obično je posljedica ubrzanog sušenja drveta i nalazi se na izloženom kraju goda. U šperploči i drvetu koje se prebrzo sušilo raspukline se mogu pojaviti bilo gdje uzduž vlakana drveta kao posljedica stezanja površine.

razdvajanje (spoja) – eng. disjoin
Djelomično ili potpuno odvajanje spoja između dva dijela predmeta. Treba ga razlikovati od napukline, poderotine, raspukline i rascjepa.


- - -

[1] BUCK, Richard D., "Utvrđivanje i opisivanje stanja umjetnina" (uvod i prijevod: Vesna Bujan), Vijesti muzealaca i konzervatora, br. 3/4, ur. Želimir Laszlo, Zagreb : Hrvatsko muzejsko društvo, 2000.

Posjet Muzeju grada Splita

PIŠE Karmen Milić
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Korektura: Gorana Barišić Bačelić, muzejska pedagoginja (Muzej grada Splita)
Fotografije: S. M. Sunara


Posjet Muzeju grada Splita bio je organiziran u sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji. Na ulazu u muzej dočekala nas je gđa. Gorana Barišić Bačelić, muzejska pedagoginja, koja nam je najprije održala kratko predavanje o povijesti ustanove i palače u kojoj je smještena.

Gorana Barišić Bačelić, muzejska pedagoginja

O palači i muzeju

Najveći dio muzeja nalazi se u Papalićevoj palači. Papalići su bili plemićka obitelj koja je u Split došla u 14. stoljeću iz Poljičke republike. Palaču su stvorili na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće preuređivanjem i rušenjem nekoliko romaničkih kuća u sjeveroistočnom dijelu Dioklecijanove palače. U dvorište su uzidali kamene ploče s latinskim natpisima koje su Dmine Papalić i Marko Marulić prikupili obilazeći salonitanske ruševine.

Počeci gradskoga muzeja vezani su uz Gradsku biblioteku – današnju Sveučilišnu knjižnicu. Prema zamisli njenog prvog upravitelja, biblioteka je trebala prikupljati i muzejsku građu. Muzejsko-historijsko odjeljenje Gradske biblioteke formirano je 1925. godine, a predmeti su bili izloženi na drugom katu palače Bernardi. Muzej grada osnovan je 1946. godine. Godine 1950. uselio je u Papalićevu palaču, a dvije godine poslije javnosti je predstavljen djelomični postav. Novi stalni postav dovršen je 1992. godine. Danas se u Muzeju grada Splita nalazi dvadesetak zbirki koje obuhvaćaju raznoliku građu: kamene skulpture, namještaj, predmeti svakodnevne upotrebe, oružje... Građa kronološki prati dugi povijesni razvoj grada.

Izložba o Dioklecijanu i njegovoj palači

U muzeju smo najprije pogledali izložbu "Gaius Aurelius Valerius Diocletianus Pius Felix Invictus Augustus i njegova palača u Splitu" koju su priredili dr. sc. Joško Belamarić i dr. sc. Ana Šverko iz Instituta za povijest umjetnosti – Centra Cvito Fisković. Gđa. Gorana je autorica popratne multimedijske prezentacije. Na izložbi su predstavljeni muzejski predmeti, odljevi, rekonstrukcije i plakati koji govore o životu cara Dioklecijana i izgradnji Palače.

Pogled nam je zapeo za veliku maketu Peristila koja je posuđena iz Arheološkog muzeja. Ipak, najzanimljiviji izložak je mramorna mensa (stol) uklopljena u rekonstruiranu "platformu" s ležajevima. Mensa je bila pronađena u jugoistočnom dijelu Palače, ispod triklinija (blagovaonice), razlomljena u više dijelova. Dugo je bila izložena u Podrumima, no nakon nedavne restauracije pohranjena je u Muzej grada Splita.

Na zidu iznad mense nalazi se veliki plakat sa slikama srebrnog antičkog posuđa koje je nedavno pronađeno u Vinkovcima. Posjetitelji si tako mogu predočiti iz kakvoga su posuđa Dioklecijan i njegovi uzvanici jeli.

Na izložbi sam saznala da je Dioklecijan bio toliko omražen zbog ubijanja kršćana, da je na nekim reljefima sv. Juraj prikazan kako ubija njega, a ne zmaja.(!)

Ovdje možete pogledati još slika s ove zanimljive izložbe.

Šetnja kroz stalni postav – šetnja kroz povijest Splita

U prizemlju muzeja izloženi su predmeti od kamena: tranzene, kapiteli, ulomci prozora,... Osobito su zanimljive skulpture koje su bile nekoć uzidane u zvonik splitske katedrale. Zvonik je obnovljen između 1890. i 1908. godine. Dio kamenih skulptura pohranjen je nakon toga u muzej, dok su na zvonik postavljene kopije. Dr. sc. Ivo Babić piše da je don Frane Bulić većinu ukrašenih ulomaka dao ugraditi u sklop zgrada Tusculuma u Solinu. Od njih je sagradio i česmu u vrtu. Neki od ulomaka pohranjeni su u Arheološkom muzeju, a dio ih je 2004. godine prenesen u dvorište Nadbiskupske palače.

Plakat s prikazom zvonika splitske katedrale pod skelama

Nakon ovoga smo obišli jednu od kuća koje tvore sklop Papalićeve palače. Riječ je o romaničkoj kući površine pedesetak kvadratnih metara, koja je očuvana u približno izvrornom stanju. Kuća se sastoji od tri etaže. U prizemlju se vjerojatno nalazila trgovina ili obrt, dok je obitelj stanovala na prvom katu i u potkrovlju. Skučeni prostor prvoga kata ispunjen je starinskim namještajem. Tu su škrinja, ormar, čak i zahodska školjka koja izgledom podsjeća na škrinju! Kuhinja s kominom, iz vrlo praktičnog razloga, bila je smještena u potkrovlju: ako bi došlo do požara, izgorio bi samo zadnji kat, tj. krov kuće.

Zahodska školjka koja izgleda kao škrinja (lijevo)

Spustivši se niz strmo stubište kuće, nastavili smo obilazak muzeja. Kratko smo se zadržali pred velikom vitrinom s keramičkim posuđem koje je, baš kao i rimska mensa, pronađeno prilikom iskapanja podruma Dioklecijanove palače. Rekonstruirani dijelovi predmeta nisu oslikani.

Nakon toga smo ušli u veliku dvoranu na prvome katu koja je zidom podijeljena u dva dijela.  Strop dvorane ukrašen je ručno oslikanim letvicama smještenim u kasetama između obojanih greda. Među najvrednijim izlošcima u ovoj dvorani svakako je prijepis Statuta grada Splita iz 1395. godine.

Na drugome katu muzeja izložena je raznolika građa, od starog namještaja, porculanskog posuđa i fotografija Splita do biskupove nosiljke i bogate zbirke oružja koje se koristilo u mletačko-turskim ratovima.

I 20. je stoljeće dalo svoj doprinos u povijesti grada, a u muzeju ga predstavlja prvi kinoprojektor koji je početkom stoljeća nabavio Josip Bepo Karaman. Nekoliko drvenih sjedala iz kultnog splitskog kina Zlatna vrata, koje je prije nekoliko godina temeljtio preuređeno, predstavlja recentnu akviziciju.

Predavanje o muzejskoj dokumentaciji

Gđa. Elvira Šarić Kostić, ravnateljica muzeja, pozdravila nas je i najavila dva kratka predavanja o muzejskoj dokumentaciji. Predavanja su održana u svečanoj dvorani na prvome katu palače. O muzejskoj dokumentaciji govorile su gđa. Gorana i njena kolegica, restauratorica Dina Vuletin Borčić.

Doznali smo da muzeji moraju voditi primarnu (temeljnu), sekundarnu i tercijarnu dokumentaciju. Primarna dokumentacija obuhvaća podatke do kojih se dolazi evidentiranjem, analizom i stručnom obradom predmeta. Nju čine: inventarna knjiga i katalog muzejskih predmeta, knjiga ulaska i knjiga izlaska, knjiga pohrane te zapisnici o reviziji muzejske građe. Evidencija o konzervatorsko-restauratorskim postupcima dio je sekundarne muzejske dokumentacije. U nju spadaju i inventarne knjige audio-vizualnih fondova i hemeroteke (članci iz novina i časopisa, članci objavljeni na internetu), knjiga evidencije o izložbama, pedagoškoj djelatnosti i dr. Tercijarnu dokumentaciju čine razni katalozi i indeksi.

Za obradu, pohranu i ispisivanje svoje dokumentacije muzeji danas uglavnom koriste program M++. Za vođenje sekundarne muzejske dokumentacije, dakle i za dokumentiranje konzervatorsko-restauratorskih zahvata, koristi se baza podataka S++.

Posjet restauratorskim radionicama

Nakon predavanja posjetili smo dvije restauratorske radionice: za tekstil i za štafelajne slike. Hodnici kroz koje smo prolazili koriste se i kao privremeni depoi za umjetnine, jer muzej muku muči s nedostatkom prostora.

U radionici za tekstil gđa. Dina nam je pokazala dio muške nošnje na kojemu trenutno radi. Objasnila nam je postupak pregledavanja građe koju treba restaurirati, od identificiranja materijala i pregleda šavova do otkrivanja oštećenja i tragova ranijih intervencija. Proučavanjem materijala i načina izrade tekstilnog predmeta može se utvrditi razdoblje iz kojega predmet potječe i stalež kojemu je vlasnik pripadao.

U radionici za restauriranje štafelajnih slika zatekli smo dvoje restauratora: Josip Miljak i Marija Marković Boko. Na stolu ispred njih nalazila se velika veduta Splita. Restauratori su nam objasnili da sa slike uklanjaju površinsku prljavštinu i stanjuju sloj požutjelog laka. Pokazali su nam i neke materijale koje koriste u radu.

Posjet muzeju zaokružili smo fotografiranjem u dvorištu muzeja s gđom. Goranom.

Posjet Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika

PIŠE Josip Nižetić
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Korektura: mr. sc. Nikolina Uroda, viša kustosica (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika)
Fotografije: S. M. Sunara


U Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika bio sam 2010. godine. Sudjelovao sam u radionici klesanja kamena koju je muzej organizirao u sklopu Međunarodnog dana muzeja. Sa mnom je bio još jedan učenik iz Klesarske škole Brač. Posjetiteljima smo pokazivali ručnu obradu kamena, onako kako se to radilo u davna vremena. Prezentirali smo izradu replika starohrvatskih pletera, izradu glava prema gipsanom modelu (prenošenje točaka kopirkom), izradu rozeta... Sve smo radili ručno, objašnjavajući pritom kojim se alatima služimo, kako se oni izrađuju, za što se koriste i kako su se s vremenom razvijali. Htjeli smo pokazati da se vještina klesanja sačuvala do današnjih dana te da još uvijek ima dobrih klesara.

Djelatnici muzeja tada su nas srdačno primili pa me jako obradovala vijest da ćemo u sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji obići stalni postav MHAS-a te posjetiti restauratorsku radionicu i odjel za dokumentaciju. Posjet je organizirala naša nastavnica Sagita Mirjam Sunara, a kroz muzej nas je provela mr. sc. Nikolina Uroda, viša kustosica.

Mr. sc. Nikolina Uroda

Gospođica Uroda nas je dočekala pred ulazom u muzej. Ondje nam je održala kratko predavanje o povijesti MHAS-a i pokazala replike ostataka najvažnijih starohrvatskih crkvica na velikoj travnatoj površini istočno od muzejske zgrade. Nakon toga nas je provela kroz muzej.

Izložba "Crkvine – Cista Velika"

U prostoru namijenjenom povremenim izložbama trenutno su prezentirani rezultati istraživanja arheološkog lokaliteta Crkvine u naselju Cista Velika. Autor izložbe je kustos Ljubomir Gudelj.

Najstariji nalazi datiraju iz prapovijesti, a pronađeni su u nekadašnjoj krškoj lokvi. U razdoblju antike na ovome se mjestu grade profane zgrade. Na ruševinama antičkih građevina, pak, podignute su ranokršćanske i ranosrednjovjekovne sakralne građevine oko kojih su se vršili ukopi.

Zanimljiv je način na koji su na izložbi prezentirani pokretni nalazi. Kamene urne, primjerice, nisu rekonstruirane. Nedostajući dijelovi izvedeni su u gipsu, a kameni ulomci s njima su povezani tako da ih se nakon izložbe može lako odvojiti. Cilj je bio dočarati posjetiteljima kako je urna izvorno izgledala, bez zadiranja u izvorne fragmente. S druge strane, keramičko posuđe je rekonstruirano ako je za to bilo dovoljno podataka. Nadomješteni dijelovi, međutim, bojom se razlikuju od originala.

Zanimljivija od nalaza bila su objašnjenja i anegdote koje nam je gospođica Uroda ispričala. Objasnila nam je da riječ sarkofag na starogrčkom znači  "jedač mesa". Novac koji se pronađe prilikom arheološkog istraživanja olakšava dataciju nalaza. Arheološka istraživanja nekoć su vodili svećenici, a osobito zaslužan bio je don Lovro Katić, arheolog i povjesničar. Poganske su predmete naši preci obilježavali znakom križa da bi ih "pokrstili".

Najviše mi se svidjela priča o cestama. S gradnjom pravih cesta započeli su Rimljani. Te su se ceste nastavile koristiti u ranom srednjem vijeku i tako sve do Napoleona, kada ponovo počinje ozbiljnija cestogradnja. Francuzi su koristili magarce za određivanje najkraće trase ceste; pustili bi magarca da sam dođe do nekog mjesta, a onda bi izgradili cestu po ruti kojom je magarac prošao.

Zanimljiv mi je bio i podatak da je nošenje hlača preuzeto od barbara u kasnoj antici, dakle u 4. ili 5. stoljeću.

Stalni postav

Muzej hrvatskih arheoloških spomenika čuva vrijednu građu. Među kamenim spomenicima u prostranoj dvorani na prvome katu izdvaja se krstionica s natpisom u kojem se spominje knez Višeslav. Krsni je zdenac služio za pokrštavanje odraslih osoba uranjanjem. Zanimljiva mi je bila i kopija Bašćanske ploče, pisanoga spomenika opata Držihe iz Baške na otoku Krku (darovnica zemlje za gradnju crkve), kao i rekonstruirani sarkofag kraljice Jelene iz 10. stoljeća s nadgrobnim natpisom koji je bio razlomljen u stotinjak komada. Tekst natpisa rekonstruirao je don Frane Bulić.

Na kamenim spomenicima uočavaju se stare restauratorske intervencije. Kod nekih ciborija i oltarnih pregrada nedostajući dijelovi nadomješteni su betonom. To mi se nije svidjelo, jer smatram da kamen treba restaurirati istim materijalom, tj. kamenom.

Nakit, oružje i predmeti svakodnevne upotrebe izloženi su na drugome katu muzeja. Pored njih su crteži koji prikazuju izvorni izgled predmeta ili način na koji je predmet bio korišten. Tu nalazimo avarske matrice, novac koji su ljudi skrivali u nadi da će se jednom po njega vratiti, karolinške mačeve i ostruge iz grobova u Biskupiji i Koljanima, sljepoočničarke iz ženskih grobova s lokaliteta iz okolice Knina, čak i jednu malu pozlaćenu kadionicu koja je vjerojatno pripadala nekome misionaru i služila kao "putna" kadionica.

Zanimljivo je bilo vidjeti kako su pojedini predmeti izrađeni. Neke su ostruge, primjerice, ukrašene tehnikom tauširanja. Nikolina nam je objasnila da se radi o umetanju srebrnih niti u željezo.

Na drugome katu muzeja izložene su i gipsane makete sakralnih građevina.

Restauratorska radionica za kamen 

U restauratorskoj radionici za kamen dočekao nas je muzejski restaurator Dalibor Popovič. Pokazao nam je kako se kamen buši, kako se radi s pneumatskim alatima te kako se spajaju razlomljeni kameni spomenici. Više je puta naglasio da trebamo čuvati svoje zdravlje i koristiti zaštitnu opremu. Na kraju su nam on i gospođica Uroda objasnili kako se dokumentira muzejska građa te pokazali obrazac u koji restauratori unose podatke o svojim zahvatima. Neki od nas okušali su se u radu s pneumatskim dlijetom i bušilicom za kamen.

Odjel za dokumentaciju

Rad odjela za dokumentaciju predstavile su nam Maja Marković i Nada Šimundić-Bendić. Pokazale su nam totalnu stanicu za geodetska mjerenja, instrument koji koriste za izradu nacrta arheoloških lokaliteta. Crtanje rade ručno (crtanje olovkom, tuširanje) ili kompjuterski (u AutoCAD-u i drugim programima). Nakon toga smo vidjeli crteže keramičkog posuđa. Istraživačima su osobito važni vertikalni presjeci predmeta.

Posao muzejskoga crtača, vidjeli smo, iziskuje mnogo strpljenja i truda.

Posjet muzeju zaključili smo zajedničkom fotografijom s višom kustosicom Nikolinom.

Za čitanje i istraživanje (5. dio)

PIŠU Anja Mihotović i Ana Marija Šćepanović
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Paper Through Time
[Papir kroz vrijeme]

Između 2007. i 2010. godine profesor Timothy Barrett i njegov tim nedestruktivnim su metodama ispitali uzorke 1578 papira izrađenih u razdoblju od 14.  do 19. stoljeća. Papiri pripadaju zbirci Knjižnice Newberry iz Chicaga i Knjižnice Sveučilišta u Iowi, a ispitivani su tehnikom rendgenske fluorescentne analize (XRF) i uz pomoć UV-VIS-NIR spektrofotometra. Provedeno istraživanje imalo je nekoliko ciljeva: produbiti znanje o materijalima i tehnikama koji su se koristili za izradu papira, utvrditi kako promjene tih materijala i tehnika utječu na stabilnost i trajnost papira, odrediti treba li mijenjati materijale i metode koji se koriste u testovima ubrzanog starenja, kod tzv. mokrog čišćenja te u ručnoj i strojnoj proizvodnji "trajnih" papira i, naposljetku, pružiti konzervatorima-restauratorima nove informacije ili smjernice koje će im olakšati donošenje odluka o restauratorskom zahvatu i(li) čuvanju papirne građe. Rezultati istraživanja predstavljeni su na internetskoj stranici Paper Through Time.

Početna stranica

Sadržaj stranice strukturiran je poput znanstvenog rada. Izborna traka podijeljena je u 14 kategorija: početna stranica, pregled projekta i popis autora, ciljevi projekta, pozadina (europske tehnike izrade papira između 1300. i 1800. godine; prijelaz na tiskarske tehnike), metodologija rada (izbor uzoraka, instrumenti i tehnike, postupak analize, eksperimenti), rezultati, rasprava, zaključci, prijedlozi za daljnja istraživanja, rječnik, dokumentacija (podaci o uzorcima, fotografije itd.), zahvale, prolog i kontakt.

Ispitivanje knjižne građe XRF spektrometrom

Podaci prezentirani na ovoj stranici korisni su ne samo restauratorima papira i arhivske građe, već i proizvođačima arhivskih materijala, povjesničarima koji istražuju povijest knjiga i papira te konzervatorima-znanstvenicima.

Jedna od knjiga koje su obuhvaćene istraživanjem

Natural Fibres
[Prirodna vlakna]

Tekstili oduvijek zauzimaju važno mjesto u čovjekovu životu. U Pakistanu i Meksiku otkriveni su fragmenti pamučnog tekstila koji datiraju iz 5000. godine prije Krista. Najstarija vunena tkanina pronađena je u Danskoj, a potječe iz 1500. godine prije Krista. Prema kineskoj tradiciji, povijest svile započinje u 27. stoljeću prije Krista.

Godina 2009. bila je Međunarodna godina prirodnih vlakana. Tim je povodom pokrenuta internetska stranica Natural Fibres. Konzervatorima-restauratorima najzanimljiviji će biti dio naslovljen 15 prirodnih vlakana koji sadrži prikaz najvažnijih biljnih i životinjskih vlakana.

Početna stranica

Za svako je vlakno navedeno njegovo porijeklo te podaci o proizvodnji i trgovini. Tu su i mikrofotografije vlakna pod različitim povećanjem, kao i primjer njegove primjene.

Podaci o vlaknu svile

Fiber Reference Image Library 
[Referentna zbirka slika tekstilnih vlakana]

Referentna zbirka tekstilnih vlakana, skraćeno FRIL (prema: Fiber Reference Image Library), obuhvaća slike tekstilnih vlakana snimljene primjenom različitih tehnika mikroskopiranja.

Početna stranica

Tekstilna vlakna podijeljena su u tri kategorije: životinjska vlakna, biljna vlakna i vlakna koja su umjetno proizvedena. Unutar tih kategorija vlakna su grupirana prema zbirkama. Za svaku vrstu vlakna naveden je komercijalni naziv, rod i vrsta te porijeklo. Fotografije vlakana snimljene primjenom različitih tehnika mikroskopiranja (u svijetlom i tamnom polju, u polariziranom svjetlu itd.) dragocjena su građa za sve istraživače. Osobito su zanimljivi uzorci s povijesnih tkanina iz Zbirke povijesnih kostima i tekstila Državnog sveučilišta u Ohiu, od svilene haljine iz 18. stoljeća do haljine Y. Saint Laurenta iz sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Ova baza podataka može biti od velike pomoći konzervatorima-restauratorima kod identifikacije tekstilnih nositelja. Zanimljiva će biti i drugim stručnjacima koji se bave istraživanjem tekstila i tekstilnih vlakana.

Za čitanje i istraživanje (4. dio)

PIŠE Dorotea Krstić
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Webexhibits: Pigments through the Ages
[Web izložbe: Pigmenti kroz povijest]

Prve boje dobivene su miješanjem zemlje i ugljena s pljuvačkom ili životinjskom masti. Pigmenti koji se danas koriste predstavljaju remek-djela kemijske industrije. Na stranici Pigmenti kroz povijest mogu se naći podaci o svim povijesno važnim pigmentima, njihovom porijeklu, kemijskom sastavu i primjeni.

Početna stranica

U uvodnom dijelu objašnjava se što je nositelj, kako se priprema podloga za slikanje, kako se radi skica, kako se priprema i nanosi boja, kako se slika lakira... Tu doznajemo da pigmenti u bojama mogu biti vezani različitim vezivima: žumanjkom, uljem, gumi-arabikom...  Vezivo određuje kako se boja "suši". Vodene boje, primjerice, stvaraju čvrsti film isparavanjem vode, dok se kod uljenih boja to događa zbog kemijskih promjena – oksidacijom i polimerizacijom.

Katalog pigmenata daje pregled najvažnijih pigmenata. Uz kratki opis svakog pigmenta navedeno je porijeklo njegova naziva, način dobivanja, kemijski naziv i povijest upotrebe. Tu je i prikaz dobivanja te tehnički podaci (identifikacija, stabilnost itd.).

Katalog pigmenata

Pigmenti se mogu pretraživati prema grupi boja kojoj pripadaju: ljubičasti, plavi, zeleni, žuti, narančasti, crveni, bijeli, smeđi i crni. Na stranici se može vidjeti koji su se pigmenti koristili u određenom povijesnom razdoblju. Za svaki je pigment dan primjer njegove upotrebe u slikarstvu.

Umjetnici koriste različite slikarske tehnike: ulje, akril,  temperu, pastel, akvarel. Na ovoj je stranici svaka tehnika detaljno opisana, od pripreme boje do slikanja.

Slikarske tehnike

Dio naslovljen Pogled izbliza konzervatorima-restauratorima vjerojatno će biti najzanimljiviji. Tu su prikazane različite tehnike ispitivanja, od vizualnog pregleda u vidljivom svjetlu do kompjuterizirane tomografije.

Metode ispitivanja

Webexhibits: Investigating Bellini's Feast of the Gods 
[Web izložbe: Istraživanje Bellinijeve Gozba bogova]

Godine 1512. ferrarski je vojvoda od Giovannija Bellinija (1427.-1516.) naručio sliku Gozba bogova. Deset godina kasnije, 1522., slikar Dosso Dossi (oko 1490.-1542) drastično je izmijenio izgled krajolika u pozadini Bellinijeve slike. Sedam godina nakon njega Tizian (1490.-1576.) je još jednom preslikao taj dio slike.

Slika Gozba bogova

Slika Gozba bogova, remek-djelo talijanske renesanse, danas se čuva u Nacionalnoj galeriji u Washinghtonu. Dugo se tražio odgovor na pitanje kako su izgledale starije verzije slike i zbog čega je njezin izgled bio mijenjan. Odgovori na ta pitanja mogu se naći na stranici Istraživanje Bellinijeve Gozbe bogova.

Najzanimljiviji dijelovi stranice su Deconstruction [Razgradnja], gdje posjetitelj može pogledati sve tri kronološke faze slike, uz rendgenski i infracrveni snimak, te Pigments [Pigmenti], gdje su označene pozicije uzorkovanja, a klikom na svaku poziciju otvara se prozor s mikrofotografijom poprečnog presjeka i njegovim kratkim opisom. 

Pogled ispod površine slike

Prikaz poprečnog presjeka jednog uzorka