3. Međunarodni festival arheološkog filma (MFAF)

6. i 7. studenoga 2014., Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu

PIŠU: Dominika Kristiana Pavlov i Josip Pašalić
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Dominika Kristiana Pavlov donosi osvrt na kratki dokumentarni film Vedrana Kundića "Izrada replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku", a Josip Pašlić piše o fascinantnom dokumentarcu Thibaulta Martina "Oživljavanje izumrlih vrsta"


Početkom studenoga Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu organizirao je treći po redu Međunarodni festival arheološkog filma – skraćeno MFAF – kojemu smo prisustvovali u sklopu nastave iz kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji.

Na festivalu je bilo prikazano sedamnaest filmova iz deset zemalja. Svi su programi bili besplatni i otvoreni za zainteresiranu publiku, a među gledateljima se našao veliki broj autora. Međunarodni žiri festivala činili su filmska kritičarka Diana Nenadić (predsjednica žirija), muzejski i znanstveni savjetnik dr. sc. Tonči Burić (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika), filmski snimatelj i redatelj Boris Poljak, sveučilišni nastavnik dr. sc. Brian Wellems (Filozofski fakultet u Splitu) i dramaturg i novinar Jasen Boko. Žiri je odlučivao o dobitnicima triju festivalskih nagrada, dok je publika tajnim glasovanjem odredila dobitnika posebne nagrade. Dobitnicima festivalskih nagrada uručene su replike skulpture Vaska Lipovca Hrvatski kralj.

Profesorica Sunara nam je dala zadatak da napišemo osvrt na filmove koji su nam se najviše svidjeli.

Nagradu publike osvojio je Vedran Kundić za kratki film "Izrada replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku". Vedran je završio studij konzervacije-restauracije na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a slučaj je htio da mu nagradu uruči upravo naša profesorica (fotografija je preuzeta s web-stranice Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu)

Kratki dokumentarac Vedrana Kundića "Izrada replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku" osvojio je nagradu publike. Vedran je završio klesarsku školu u Pučišćima na Braču, a titulu magistra konzervacije-restauracije stekao je 2012. godine na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Repliku ranosrednjovjekovnog pluteja iz dubrovačke crkve sv. Petra Velikog izradio je u sklopu svog magistarskog stručnog rada. Mentori su mu bili izv. prof. Ivo Donelli i as. Miona Miliša.

Fotografija je preuzeta s web-stranice Hrvatske udruge likovnih umjetnika

Vedran je za izradu replike koristio samo one alate kojima su se služili klesari u srednjem vijeku. Cijeli je posao dokumentirao tehnikom time-lapse i stop-motion animacije. Replika je bila izložena na njegovoj samostalnoj izložbi u podrumima Dioklecijanove palače. Na izložbi je na površinu pluteja projicirao umjetnički video s prikazom njegove izrade i pretpostavljenog izvornog izgleda (plutej je bio obojen). Cilj mu je bio napraviti atraktivnu vizualnu prezentaciju (restauratorskog) posla. Kako je sam izjavio, "ljudi će radije pogledati video od deset minuta, nego listati dokumentaciju od stotinu stranica" [1].

Slika je preuzeta s web-stranice Hrvatske udruge likovnih umjetnika

Dokumentarni film prikazan na MFAF-u omogućio je festivalskoj publici da upozna proces izrade pluteja, od crteža na kamenu preko klesanja do (virtualnog) nanošenja boje. Kratko vrijeme trajanja videa, dinamične izmjene boje i svjetla te gotovo hipnotizrajuća glazba potpuno su očarali publiku. Kaže se da slika govori više od tisuću riječi pa pogledajte...

- - -

Francuski dokumentarni film "Oživljavanje izumrlih vrsta" govori o kloniranju dinosaura, mamuta i neandertalaca. To je, barem u teoriji, moguće izvesti sekvencioniranjem genoma željene vrste. Genom se rekonstruira iz DNK, a DNK se može ekstrahirati  iz muzejskih primjeraka i fosila.

Američki paleontolog Jack Horner proučava dinosaure. Oni su, pretpostavlja se, izumrli 230 milijuna godina prije Krista nakon što je meteor promjera između 10 i 20 km pogodio Zemlju. Horner je stalno u potrazi za ostacima dinosaura. Iz pronađenih kostiju pokušava ekstrahirati DNK i preko njega rekonstruirati genom dinosaura. Francuski stručnjaci rade na sličnom projektu; oni pokušavaju "dobiti" dinosaura manipuliranjem DNK kokoši, budući da su ptice najbliži živući srodnici dinosaura.(!)

Jack Horner želi vratiti dinosaure na Zemlju; budući da su ptice direktni potomci dinosaura, dinosauri bi se mogli "načiniti" modificiranjem genoma ptica (izvor fotografije)

Meka tkiva i krv mamuta koji je nedavno pronađen na sibirskim otocima ulijevaju znanstvenicima nadu da će uskoro moći klonirati tu životinju. Prema kvaliteti očuvanosti mekoga tkiva, to su najbolji ostaci koji su ikada dospjeli u ruke znanstvenika pa postoji velika šansa da će se moći ekstrahirati cjeloviti DNK. Mamut je star najmanje deset tisuća godina. Uginuo je tako što je upao u jamu ispunjenu vodom; voda se brzo zaledila i zarobila ga. Komadi mesa su vrlo dobro očuvani i imaju crvenu boju. Sačuvana je i krv koja je zapunila šupljine u strukturi leda i tako se konzervirala. Japanac Akira Iritani, reproduktivni biolog, izolirao je jezgre iz stanica mamutovog tkiva i ubacio ih u jajne stanice živog slona; tako je stvoren zametak koji nosi mamutov DNK. Plan je usaditi zametak u maternicu slonice koja bi na svijet donijela mamutovo mladunče.

Isječak iz filma "Oživljavanje izumrlih vrsta" (izvor)

George M. Church, začetnik sintetičke biologije (područje znanosti kojemu je cilj stvoriti sintetičku DNK i organizme u laboratoriju) i jedan od najuglednijih genetičara današnjice, radi na kloniranju neandertalca. Genom neandertalca već je sekvencioniran. Pitanje koje će se u budućnosti nametnuti je: tko će biti surogat-majka, ženka majmuna ili prava žena? Znanstvenicima bi problem moglo predstavljati to što su eksperimenti s ljudima u većini zemalja zakonom zabranjeni. Osim toga, teško je predivjeti kako bi se neandertalac nosio sa suvremenim bolestima i snalazio u današnjem svijetu, mada se kao jedan od argumenata za njegovo kloniranje navodi to da je (bio) otporniji na bolesti od nas.

Isječak iz filma "Oživljavanje izumrlih vrsta" (izvor)

Fascinantno je koliko je ljudski um u stanju pomaknuti granice znanosti. Ipak, mišljenja sam da dinosauri, mamuti i naendertalci trebaju ostati dijelom prošlosti, jer sve što se dogodilo ima svoje razloge. Nisam pobornik kloniranja kojemu je cilj zadovoljiti znatiželju znanstvenika. Po mom bi se mišljenju kloniranje trebalo razvijati isključivo u medicinske svrhe, za transplataciju ljudskih organa. Svi znamo da je ljudski život najvredniji.

[1] VUKADIN, Ivana; Sagita Mirjam SUNARA, "Stopama klesara iz 10. stoljeća", Universitas, br. 42, 22. svibnja 2013., str. 7. Više o Vedranovom projektu vidi u: KUNDIĆ, Vedran, "Izrada replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku", Međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije (Dubrovnik, 2013.).

Learning Outside the Classroom

UVODNA NAPOMENA Sagita Mirjam Sunara, doc.


U Zagrebu je od 24. do 26. travnja održana 11. međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije na kojoj je aktivno sudjelovalo šestero studenata Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu.

11. međunarodnu konferenciju studija konzervacije-restauracije organizirao je Odjel za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu

Helena Ugrina, studentica pete godine koja specijalizira konzerviranje-restauriranje kamena, održala je predavanje na temu "Is crust black or white? A study in Croatian conservation – restoration terminology". Mentorica joj je bila profesorica engleskog jezika mr. sc. Katarina Hraste.

Studenti druge godine Karmen Milić i Josip Nižetić pod mojim su mentorskim vodstvom izradili postere o projektu preventivne konzervacije u crkvi sv. Josipa (Lazara) na otoku Čiovu. Riječ je o projektu koji je realiziran prošle akademske godine u sklopu kolegija o preventivnoj konzervaciji, o čemu smo pisali ovdje.

Brucošice Bernarda Đurić, Nikolina Lovrić i Katarina Cvrlje izradile su poster o kolegiju Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji, točnije o izvanučioničkim (i nekim učioničkim) aktivnostima u sklopu toga kolegija. Poster je naslovljen "Learning Outside the Classroom: Mastering the basics of scientific research and the conservation-restoration documentation", a njegov tekst donosim u nastavku. Tekst je pisan na engleskom, jer je to bio službeni jezik 11. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije.

Ovo nije prvi put da studenti prezentiraju izvanučioničke aktivnosti u sklopu kolegija o metodama istraživanja i dokumentiranja; to je bila i tema izložbe fotografija koju je prije dvije godine priredila studentica Ivana Vukadin.

- - -

Learning Outside the Classroom

Mastering the Basics of Scientific Research and the Conservation-Restoration Documentation 

Students: Bernarda Đurić, Nikolina Lovrić and Katarina Cvrlje
Mentor: Sagita Mirjam Sunara, Assistant Professor
Translation from Croatian into English: Sagita Mirjam Sunara
Proofreading: Graham McMaster


Through the compulsory course Methods of Research and Documentation in Conservation-Restoration first-year students are introduced to the methodology of scientific and practical research. They learn how to use scientific literature and to write seminars, scientific and professional papers. The major part of the course, however, is devoted to conservation-restoration documentation, from writing condition reports to interviewing contemporary artists. The course includes lectures, practical work, student presentations and group discussions. It also includes visits to libraries, museums and galleries, and this poster presents outcomes of those outside-the-classroom activities. The Artist in the Classroom project, through which students learn how to document information on contemporary artists' materials and techniques, is also presented.

Fortress of Klis: Our first practical experience

At the beginning of the semester the course instructor took us to the fortress of Klis. We were assigned the task of cleaning cast iron shelf brackets in the building in which the collection of the historical military unit "Kliški uskoci" is exhibited. The collection is composed of historical weaponry and replicas of uskok arms and uniforms. Apart from cleaning the corroded iron brackets, we also had to document the works carried out. We learned that an object has to be photographed before and after the treatment. Basic information about the object has to be recorded, as well as its as-found condition and the treatment procedures. When describing a treatment, it is very important to note all the methods and materials employed. 

University Library of Split: Documentation has to be preserved, too!

During the visit to the University Library in Split we learned how to search for library material in the card and the online catalogue. More importantly, we learned how to use and cite library materials in our papers. 

A visit to the Preservation and Digitization Department was especially interesting. The head of the department explained that there are many causes of paper degradation. We learned about the harmful effects of high humidity, temperature and light. We also learned that, over time, the acidity of paper increases. This made us wonder what will happen to documentation in printed form in the future… It has to be preserved, as well! Perhaps existing records could be converted into a digital format. At the Preservation and Digitization Department we observed how this is done with old newspapers. 

City Museum of Split: Introduction to museum documentation 

The visit to the City Museum of Split was very informative. The museum educator gave us a guided tour of the collections. We learned that her job is to improve visitors' understanding and appreciation of the museum collection and temporary exhibitions. We find public outreach very important in our profession, as well, because we need to raise awareness about the need to protect and preserve cultural heritage. 

We had a short lecture on museum documentation. We learned that most Croatian museums use special information and documentation software, M++. a part of the secondary museum documentation, for which another computer program, S++, is used. In addition to this, museum conservators-restorers are required to write reports on their treatments. 

Finally, we visited the Painting Conservation- Restoration studio. There we saw a painting on canvas that had recently suffered damage. Fortunately, the Museum Photo Archive holds an old photo of the painting, which will help conservators- restorers to reconstruct missing areas of the painting. This was a reminder of the importance of photographic documentation. 

Gallery of Fine Arts in Split: Non-destructive techniques of examination 

The permanent exhibition of the Gallery of Fine Arts in Split includes almost 400 artworks dating from mid-14th century to present. After a guided tour of the exhibition, we visited the Conservation-Restoration studio. The gallery's conservators-restorers had brought out for us  two paintings on panels. First we observed them with an infrared (IR) camera that was connected to a computer. It enabled us to see what lies below the varnish and the paint. We then took the paintings to a dark room and inspected them under ultraviolet (UV) light. UV fluorescence helps reveal past interventions (retouchings and overpaintings), as well as the presence of natural resin varnishes. It can also help identify the materials used by the artist, as certain materials and pigments fluoresce with distinct colours under UV. We learned that conservators- restorers use a wide variety of instrumentation and analytical techniques to examine and study objects. The results of this research also have to be documented. 

Museum of Croatian Archaeological Monuments: Documentation of archaeological finds

In the Museum of Croatian Archaeological Monuments we visited the exhibition on the medieval village Baba-lokva. Fragments of pottery found at the site were displayed above technical drawings of the vessels. We thought it was wonderful that the objects were reconstructed only in the drawing, not physically, as this is in line with the principle of minimal intervention. In the Museum's permanent exhibition there are more examples of drawings that help explain the original appearance or function of the object displayed. 

Artist Interview

All first-year students participate in the Artist in the Classroom project, which the course instructor, Assistant Professor Sagita Mirjam Sunara, initiated in 2011. Through this project students learn the basics of conducting artist interviews. More importantly, they learn about the issues surrounding the preservation and exhibition of contemporary artworks. 

Every year students interview one contemporary artist. Our guest this year was the Split-based artist Viktor Popović. Through the interview we collected information about the materials and techniques he uses, their meaning, his creative process and the ideas embodied in his artworks. We were especially interested in learning how Viktor sees the future of his artworks, i.e. how they should be displayed and preserved. 

The interview was recorded and we produced a transcript. Transcribing the interview was a demanding job, but we know that this information will be of great use to future conservators-restorers, curators, art historians and other researchers. 

Follow our blog!

You can read all about our activities on our course blog UAR00M, which is available at: http://istrazivanje-dokumentacija.blogspot.com/ We use the blog to present our work and engage public interest in conservation-restoration.

Gostovanje Viktora Popovića u sklopu projekta "Umjetnik u učionici"

PIŠU Sagita Mirjam Sunara i Martina Bilobrk

Akademski slikar Viktor Popović, redoviti profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gostovao je kod nas 22. siječnja. Posjetite Viktorovu web-stranicu i doznajte više o njegovim radovima!


Projekt "Umjetnik u učionici" osmislila je i vodi docentica Sagita Mirjam Sunara u sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji. Cilj ovoga projekta je upoznati studente konzervacije-restauracije s načinom vođenja intervjua s umjetnikom (eng. artist interview). Intervjui su važan alat u očuvanju suvremene umjetnosti, jer se kroz njih prikupljaju informacije koje (budućim) restauratorima pomažu u radu. Doznaje se, primjerice, koje materijale i tehnike umjetnik koristi, kakvo je njihovo značenje, kakav je umjetnikov odnos prema starenju i propadanju materijala, kako bi publika trebala doživjeti rad itd. Veliki svjetski muzeji odavno su prepoznali važnost intervjua s umjetnicima (Artist Documentation Program, Hirshhorn Artist Interview Program), no u Hrvatskoj sličan projekt ne postoji.

Projekt je koncipiran tako da svaka generacija studenata konzervacije-restauracije intervjuira jednog umjetnika. Studenti prije toga nauče kako pripremiti pitanja za intervju i kako ih pravilno postaviti. Pozvani umjetnik studentima predstavi svoje radove, a nakon toga slijedi intervju. Umjetnikovo izlaganje i intervju se snimaju, a studenti sudjeluju u izradi transkripta. Prijepisi intervjua čuvaju se na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju.

Gostovanje Viktora Popovića 

Prošle i pretprošle godine studenti su intervjuirali konceptualnog umjetnika Vedrana Perkova. Najprije su napravili tzv. intervju – studiju slučaja (eng. case study interview), a nakon toga intervju o umjetnikovu opusu. Taj se intervju pokazao boljom opcijom, jer se kroz njega saznaje puno više o umjetnikovu radu, a pitanja zahvaćaju širu problematiku. Ove nam je godine u goste došao Viktor Popović, redoviti profesor na Umjetničkoj akademiji i predstojnik Odsjeka za slikarstvo. Budući da je Viktor u svome izlaganju govorio samo o instalacijama, intervju koji smo s njim napravili spada u kategoriju tematskih intervjua.

Viktor Popović drži izlaganje (snimila S. M. Sunara)

Viktor nam je najprije pokazao nekoliko umjetničkih instalacija iz područja suvremene umjetnosti koje odgovaraju njegovu senzibilitetu. Na tom se popisu, primjerice, našao prikaz postava izložbe američkog kipara Roberta Gobera u Paola Cooper galeriji u New Yorku 1989. godine. Gober zidove galerije prekriva zidnim tapetima s multipliciranim otiscima crnca obješenog na drvo i bijelca koji spava u krevetu. U sredinu galerije postavlja bijelu vjenčanicu, a uz zidove naslanja nekoliko replika vreća s pijeskom za mačke. Motivi korišteni na zidnim tapetima prikazuju grubu realnost američke povijesti, dok haljina simbolizira nevinost koja je često bila poticaj ili opravdanje nasilju. Koristeći motiv vreće s pijeskom za mačke, umjetnik suprotstavlja brigu za kućne ljubimce međuljudskim odnosima, odnosno humanosti današnjice.

Robert Gober, Bez naziva (preuzeto s umjetnikove web-stranice)

Detalj istog rada (preuzeto sa stranice IDS 302 Project)

Jako nam se svidio rad Félixa Gonzáleza-Torresa, američkog umjetnika porijeklom s Kube, Bez naziva (Savršeni ljubavnici). Rad je nastao 1991. godine. Umjetnik je na zid izložbenog prostora postavio dva identična sata. Oba su kupljena u isto vrijeme i naštimana da pokazuju isto vrijeme. Isprva su savršeno usklađeni, no budući da baterija s vremenom slabi, a i mehanički dijelovi pokazuju zamor, jedan sat počinje kasniti. Satovi postaju neusklađeni, baš kao i ljudski odnosi.

Félix González-Torres, Bez naziva (Savršeni ljubavnici) (izvor)

Viktor Popović; u pozadini se vidi rad  F. Gonzáleza-Torresa (snimila S. M. Sunara)

U drugome dijelu izlaganja Viktor je predstavio svoje umjetničke instalacije. Ono što odmah upada u oko jest to da Viktorovi radovi nemaju ime. Umjetnik ne želi imenom "markirati" značenje rada; želi da ga promatrač sam doživi, da donese vlastiti sud o njegovu značenju.

U svojim instalacijama često koristi svjetlosne cijevi. Osobito nam se dopala "paukova mreža" sastavljena od svjetlećih fluo cijevi razapetih na čeličnim sajlama. Tu je instalaciju izlagao nekoliko puta: u Gradskoj loži u Zadru, u Galeriji umjetnina u Splitu te u zagrebačkoj Laubi. Dimenzije rada mijenjale su se ovisno o prostoru.

Bez naziva, 2011, Gradska loža – Galerija umjetnina Narodnog muzeja u Zadru (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Osim neonskih cijevi, Viktor u svojim radovima koristi i argonske cijevi. Primjer takvoga rada je instalacija s tekstom ispisanim svjetlećim argonskim cijevima: "Koji je neuk u geometriji, neka ne ulazi (Platon, 387. g. pr. Kr.)".

Bez naziva, 2010., Galerija umjetnina u Splitu (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Olovo, odnosno olovni lim, još je jedan materijal koji ovaj umjetnik koristi, i pridaje mu osobine koje taj materijal po svojoj prirodi nema. U Viktorovoj kiparskoj instalaciji s olovnim zastorom (Galerija Juraj Plančić u Starome Gradu, HDLU u Zagrebu, Lauba) olovo se nabire poput tkanine. Izgleda lagano, lepršavo.

Bez naziva, 2000., Galerija Juraj Plančić (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Viktorova olovna sjena, rad iz 2010. godine, trebao je biti prikazan u rovinjskoj Galeriji Sv. Toma, ali se izložba nije održala (rad je kasnije prikazan u Galeriji umjetnina u Splitu). Olovni lim je bio izrezan u obliku sjene i čvrsto je prianjao uz kameni pod galerije. Olovo se razlijevalo po kamenu, pratilo njegovu teksturu, ulazilo u fuge... Djelovalo je gotovo nematerijalno.

Bez naziva, 2010., Galerija Sv. Toma – Zavičajni muzej u Rovinju (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Još jedan materijal koji susrećemo u Viktorovim radovima je crna industrijska guma. U Galeriji Meštrović u Splitu, primjerice, ispred Meštrovićevih skulptura Adama i Eve izložio je gumeno donje rublje u nadnaravnoj veličini.

Bez naziva, 2004., Galerija Ivana Meštrovića (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Kada je Viktor završio s predavanjem, studenti su se podijelili u pet grupa, tj. parova. Jelena i Zrinka su postavljale pitanja vezana uz materijale i tehnike koje Viktor koristi, te njihovo značenje. Martina i Đana su trebale postaviti pitanja o stvaralačkom procesu. Dora i Oliver su trebali istražiti kontekst u kojemu su radovi nastali, a Bernarda i Katarina prikupiti podatke o tome kako bi pojedini rad trebao izgledati, odnosno kako bi ga publika trebala doživjeti. Tina i Nikolina su trebale doznati što umjetnik misli o propadanju svojih radova. Studenti su dobili pola sata da pripreme pitanja.

Studenti prate umjetnikovo izlaganje (snimila S. M. Sunara) 

Intervju s Viktorom trajao je gotovo sat i po vremena. Prikupljeni podaci moći će se analizirati tek kada transkript bude gotov. Ipak, izdvojili smo nekoliko primjera koji pokazuju zašto su ovakvi intervjui važni za (buduće) očuvanje i prezentaciju umjetničkih djela.

Kada je govorio o industrijskim materijalima koje koristi za neke svoje radove, Viktor je naglasio da ih izbjegava bojati ili prekrivati njihovu teksturu ili površinu. "Oni uvijek ostaju sirovi u svom karakteru," kaže, "i to je ono što mi je bitno. Ne volim da se materijal maskira bilo kakvim premazom ili da se tretira nečim što bi promijenilo njegov osnovni, sirovi izgled." Imajući to na umu, restaurator koji jednom bude konzervirao ili restaurirao Viktorovu olovnu zavjesu neće posegnuti za zaštitnim lakom, jer bi to "maskiralo" materijal i izmijenilo umjetnikovu ideju.

Većina materijala s kojima Viktor radi starenjem se mijenja. Umjetnik je toga svjestan, ali nas zanima kakav je njegov stav o tome. "Olovo se oksidacijom mijenja; mijenja svoj izgled i svoj karakter, što mi je u nekom dijelu i bitno, jer rad s vremenom poprima neku vrstu patine." Do koje mjere se materijal može promijeniti prije nego što umjetniku ta promjena postane neprihvatljiva? "Dopustiva mi je slična promjena ukoliko su to neke karakteristike u kontroliranim uvjetima." objašnjava Viktor. "Oksidacija olova mi odgovara; ona ne može toliko drastično utjecati na izgled rada, ali što se tiče gume (...), to je nešto što može puno drastičnije promijeniti [njegovu] ideju."

Tijekom intervjua smo spomenuli da će guma s vremenom postati krta i da će vjerojatno raspucati. "Meni je kod [gume] jako bitan elasticitet i to glatko napinjanje forme postignuto deformacijom materijala. (...) Tu [promjena] sigurno utječe. Tu se radi, na kraju, o promjeni izvorne forme." Kako bi želio da se postupi u takvom slučaju? Dolazi li u obzir zamjena materijala? Bi li to utjecalo na autentičnost rada? "Pa mislim da ne bi," odgovara Viktor. "To bi sve apsolutno bilo bliže nekoj autentičnosti, nego da se ostavi taj originalni puknuti komad koji je drastično promijenio svoj izgled."

Mogu li prikupljeni podaci biti zanimljivi povjesničarima umjetnosti i kustosima? Naravno da mogu! Evo kako je, primjerice, Viktor odgovorio na pitanje zašto voli raditi sa svjetlosnim cijevima. "Svjetlo (...) mi je zanimljivo prije svega radi činjenice da se radi o materijalu koji je uhvaćen, o plinu koji je uhvaćen unutar staklene cijevi... Znači, [radi se] o nečemu što je zapravo neuhvatiljivo, (...) a ja s tim plinom radim crtež u prostoru."

Nakon intervjua, studenti su se od Viktora oprostili zajedničkom fotografijom (snimila S. M. Sunara)

Koristimo ovu priliku da još jednom zahvalimo Viktoru što se odazvao našem pozivu za sudjelovanje u projektu "Umjetnik u učionici"!

Posjet izložbi "Baba lokva" i obilazak stalnoga postava MHAS-a

PIŠE Nikolina Lovrić
Redakcija: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Korektura: dr. sc. Tonči Burić, muzejski savjetnik (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika)
Fotografije: S. M. Sunara

Posjet Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika i izložbi "Baba lokva : kasnosrednjovjekovno naselje" organiziran je u sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji. Muzej smo posjetili 24. siječnja 2014. godine. 


U predvorju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika (MHAS) dočekao nas je dr. sc. Tonči Burić, muzejski savjetnik. Nakon kratkog upoznavanja poveo nas je na drugu etažu muzejske zgrade, gdje je trenutno postavljena izložba "Baba lokva : srednjovjekovno selo". Gospodin Burić je autor te izložbe, a bio je voditelj arheoloških istraživanja na lokalitetu Baba lokva.                                  

Dr. sc. Tonči Burić, autor izložbe "Baba lokva : srednjovjekovno selo"

Ostaci sela su pronađeni 2007. godine. Gospodin Burić napominje da je to bila prava sreća, jer su srednjovjekovna sela u ovom dijelu Hrvatske slabo istražena. Selo se nalazilo u sjeverozapadnom kutu Kaštela, na predjelu koji se danas zove Plano. Bilo je smješteno u zavjetrini, ispod manjega brijega, u blizini jedne "baba-lokve", velike lokve koja je napajala stoku, a selo opskrbljivala vodom, i po kojoj je ono dobilo svoje ime.

Gospodin Burić smatra da je selo nastalo iz nekadašnjeg posjeda Bijaći, oko crkve sv. Marte. Prvi zapisi o njemu datiraju iz 13. stoljeća, a najstariji arheološki nalazi potječu iz 14. stoljeća. Smatra se da je selo brojalo između deset i trinaest kuća. Napušteno je koncem 16. stoljeća.

Na izložbi su prikazani rezultati istraživanja jedne nastambe s pomoćnim zgradama (vjerojatno su u pitanju gospodarski objekti poput staja, alatnice, peradarnika i sl.). Radi se o pravokutnoj poluzemunici veličine oko 30 metara kvadratnih. Zidana je suhozidnom tehnikom i dijelom je bila ukopana u liticu. Drvena krovna konstrukcija bila je prekrivena slamom. Ulaz u kuću se nalazio s istočne strane, a unutrašnjost je bila razdijeljena na tri dijela.

Prikaz kuće tipa poluzemunice
(preuzeto iz: BURIĆ, Tonči et. al, Baba lokva : kasnosrednjovjekovno naselje, 

Muzej hrvatskih arheoloških spomenika – Split : Split. 2013., str. 7)

U sjevernom dijelu kuće pronađeno je razno keramičko stolno i kuhinjsko posuđe pa je moguće da se tu nalazila kuhinja. U južnom dijelu kuće pronađeni su ulomci amfora i žara. Po svemu sudeći, tu se nalazila sprema. Središnji dio kuće vjerojatno je služio za dnevne aktivnosti i spavanje. U takvoj je kući, doznali smo, moglo živjeti četvoro ili petoro ljudi.

Nedaleko od kuće pronađeni su ostaci velike zaravnate kamene površine; pretpostavlja se da bi to moglo biti gumno. Ako je tako, to je najstarije gumno u Hrvatskoj! Kao posebno zanimljiv nalaz, gospodin Burić je istaknuo malu kamenu sjekiru s otvorom za dršku. Sjekira je puno starija od naselja (datira iz prapovijesti), a vjerojatno je služila je kao amulet, za zaštitu kuće od groma. Takove su se sjekire mogle nositi i oko pasa, za osobnu zaštitu.

Na lokalitetu je pronađeno dosta keramičkog materijala. Prema tehnologiji izrade, keramiku dijelimo na finu i grubu. Gruba keramika je bila namijenjena kuhanju i čuvanju hrane. Fina (elitna) keramika, od koje je načinjeno stolno posuđe (vrčevi, tanjuri, zdjele), stizala je iz Venecije. Osim u Veneciji, proizvodila se i u drugim talijanskim i španjolskim gradovima. Bila je glazirana i ukrašena raznolikim motivima.

Ulomci fine i grube keramike

Par riječi o stalnome postavu 

Kroz priču o selu Baba, naš voditelj je ponegdje ubacio detalje o povijesti muzeja, spomenuvši da je osnovan davne 1893. godine u Kninu, a da mu je od 1976. godine trajno sjedište u Splitu. Reprezentativno zdanje projektirao je arhitekt Mladen Kauzlarić, a svojom je tehnologijom i izgledom godinama je bilo uzor najpoznatijim muzejima današnjice. Budući da moje dvije kolegice iz Slavonije, Bernarda i Dora, još nisu imale priliku posjetiti muzej, zamolili smo gospodina Burića da nam pokaže (privremeni) stalni postav, koji uključuje zbirku nakita, oruđa, oružja i opreme. Na prvoj se etaži nalaze kameni spomenici, uglavnom dijelovi crkvenoga namještaja.

Obilazak smo započeli pored velikog plakata na kojemu se nalazi prikaz velike seobe naroda u kasnoantičkom razdoblju. U to je vrijeme, podsjetio nas je gospodin Burić, čitav teritorij današnje Hrvatske bio pod Rimskim carstvom. Već u 5. stoljeću na naše se tlo naseljavaju Goti. Iz toga su razdoblja sačuvani uglavnom kovani novac i oružje.

Gospodin Burić i studenti ispred plakata s prikazom velike seobe naroda

Dolazimo do prezentacije ninskih nalaza. Gospodin Burić napominje da se glavnina arheološkoga materijala iz Nina čuva u Arheološkom muzeju u Zadru. Nin je bio sjedište prvog hrvatskog biskupa. Naš voditelj pojašnjava da s dolaskom Franaka počinje proces pokrštavanja. Slavenska plemena prevladavaju i nakon pokrštavanja, samo što su prije Franaka ona još mnogobožačka, tj. u vjerskom smislu pripadaju poganskoj religiji Slavena. Pokazuje nam mačeve, bizantski novac i konjičku opremu. Skreće nam pažnju na karolinšku spatu, mač koji je služio za probadanje naprijatelja pa nije bio finog, izduženog oblika kao što su mačevi za mačevanje.

Nalazište čija je bogata zbirka zavrijedila istaknuto mjesto u muzejskome postavu je ona s nalazišta Crkvina u selu Biskupija pored Knina. Riječ je o ranosrednjovjekovnom groblju unutar kojega je otkriveno devet kneževskih grobova s nalazima oružja i luksuzne konjaničke opreme karolinške provenijencije, te nekoliko ogrlica. Sačuvani dijelovi konjaničke opreme doista su posebni. Pažnju nam plijene ostruge koje su služile za podbadanje konja tokom jahanja. Gospodin Burić nam kazuje da su ostruge kroz stoljeća su mijenjala oblik; u gotici su tako dobile dodatak u obliku kotačića. Spominje i to da je na mjestu ovoga groblja tijekom prve polovine 9. stoljeća podignuta bazilika posvećena sv. Mariji.

Karolinške ostruge

Ostruge s dodatkom u obliku kotačića

Zanimljive su nam bile makete romaničkih crkvi. Izdvojit ću one najpoznatije: Sv. Spas na vrelu Cetine, Sv. Križ u Ninu, Sv. Jure u Radunu te Sv. Trojica u Splitu.

Dolazimo do nalaza koji predstavljaju razdoblje nakon pokrštavanja slavenskoga življa. Poganski obredi su zabranjeni, a u grobnim se nalazima redovito pojavljuje nakit. Naušnice zauzimaju istaknuto mjesto. Naučili smo da se prema oblicima dijele na jednojagodne, dvojagodne, četverojagodne itd. Osim naušnica, među izlošcima se nalazi prstenje, ukosnice i ukrasne ogrlice. U grobovima su također pronađeni ulomci luksuznih keramičkih predmeta.

Bernarda Đurić ispred vitrine u kojoj su izložene jednojagodne zlatne naušnice

Polako dolazimo do kraja izložbe. Tu su edukativni panoi za djecu s ilustracijama značajnijih arheoloških nalaza i njihovim opisima. Tekst je pisan u u rimi, za lakše i zabavnije učenje. Panoe su osmislili i ilustrirali viša kustosica Nikolina Uroda i restaurator Dalibor Popovič.

Posjet Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika završili smo već tradicionalnim zajedničkim fotografiranjem s našim voditeljem. Profesorica Sunara nas je poredala ispred velikog prozora na drugoj etaži; gospodin Burić je u šali dometnuo da se muzejskim eksponatima teško natjecati s pogledom koji puca na morsku pučinu i otoke.

Zajednička fotografija s gospodinom Burićem

Puni znanja i lijepih dojmova zaputili smo se u kišni dan; pred nama su bile još neke falkutetske obaveze.

U Muzeju grada Splita

PIŠE: Katarina Cvrlje
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Korektura: Gorana Barišić Bačelić, muzejska pedagoginja (Muzej grada Splita) 
Fotografije: S. M. Sunara


Početkom prosinca posjetili smo Muzej grada Splita. Domaćin nam je bila gospođa Gorana Barišić Bačelić, muzejska pedagoginja. Naprije nas je upoznala sa svojim zanimanjem i u kratkim nam crtama objasnila što njezin posao obuhvaća. Nakon toga nam je pričala o povijesti palače Papalić, u kojoj se muzej nalazi.

Studenti prve godine s muzejskom pedagoginjom,
gospođom Goranom Barišić Bačelić

Povijest muzeja

Obitelj Papalić u Split je došla iz Poljičke republike u 14. stoljeću. Krajem 15. i početkom 16. stoljeća obitelj je sagradila gotičko-renesansnu palaču u jugoistočnom dijelu Dioklecijanove palače, na mjestu nekoliko romaničkih kuća. Uz Papaliće vezujemo početke muzejske aktivnosti u Splitu. Dmine Papalić, jedan od najistaknutijih predstavnika obitelji, dao je u dvorište obiteljske palače uzidati nekoliko antičkih natpisa koje je prikupio u Saloni s Markom Marulićem, svojim prijateljem. Njegova zbirka kamenih spomenika nalazila se u dvorištu palače sve do 1885. godine, kada je veći dio prenesen u Arheološki muzej.

Muzej grada Splita, koji je osnovan 1946. godine, uselio se u Papalićevu palaču 1950. Predmeti i građa za taj muzej sustavno su se prikupljali od 1925. godine u okviru Gradske biblioteke, današnje Sveučilišne knjižnice. Zbirka se čuvala u palači Bernardi. Zanimalo nas je kako je došlo do preseljenja; gospođa Barišić-Bačelić nam je objasnila da je 1950. godine u Papalićevoj palači priređena izložba povodom proslave 500. obljetnice rođenja Marka Marulića. Nakon završetka izložbe, prostori palače trajno su dodijeljeni Muzeju grada Splita. Muzej je za javnost svečano otvoren 1952. godine, a novi stalni postav otvoren je 1992. godine.

Upoznavanje s Dioklecijanom i njegovom palačom

Obilazak muzeja započeli smo u prizemlju. Najprije smo pogledali dio prošlogodišnje izložbe dr. sc. Joška Belamarića Gaius Aurelius Valerius Diocletianus Pius Felix Invictus Augustus i njegova palača u Splitu, za koju je likovni postav potpisala dr. sc. Ana Šverko. Jedan dio predmeta s te izložbe sada je uključen u stalni muzejski postav.

Pogled nam je odmah zapeo za veliku maketu Peristila
s mauzolejem koja datira iz 1912. godine

Gospođa Barišić-Bačelić je istaknula da je u cijeloj Palači sačuvan samo jedan prikaz cara Dioklecijana: riječ je o njegovu portretu koji je uklopljen u friz u unutrašnjosti mauzoleja, današnje katedrale. Na izložbi je prikazan odljev tog reljefa, kao i odljev reljefa koji prikazuje Dioklecijanovu ženu Prisku.

Središnje mjesto u prostoriji zauzima mramorna mensa koju je, pretpostavlja se, Dioklecijan koristio sa svojim uzvanicima. Pronađena je u jugoistočnom dijelu Podruma, ispod blagovaonice (triklinija), razlomljena na nekoliko komada. Dva je puta bila restaurirana, posljednji put prije nekoliko godina u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Doznajemo da je mramorni stol bio uklopljen u veću konstrukciju, tzv. stibadij. Na obližnjem panou prikazane su fotografije luksuznog srebrnog antičkog posuđa koje je prošle godine pronađeno u Vinkovcima; posuđe datira s kraja 4. stoljeća pa je vjerojatno nalik posuđu koje je Dioklecijan koristio.

Rekonstrukcija pretpostavljenog izvornog izgleda stibadija 

Sva lica grada Splita

Nakon što smo se upoznali s Dioklecijanom i njegovom palačom, pogledali smo prvi dio izložbe Portreti grada – Izbor splitskih veduta od 16. do 19. stoljeća iz likovnih zbirki Muzeja grada Splita. Autorice ove izložbe su gospođa Barišić-Bačelić i viša kustosica Nela Žižić.

Izložene umjetnine kronološki prate promjene lica grada. Sve imaju veliku dokumentarnu vrijednost, neke i likovnu, a ono što je svima zajedničko jest da pričaju jedinstvenu priču. Osobito su mi se dopali crteži mletačkog vojnog inženjera Giuseppea Santinija iz 17. stojeća. Jedan takav crtež uvećan je i isprintan tako da prekriva cijeli zid. Na označenim mjestima, skriveni ispod pomičnih krugova, postavljeni su fotografski prikazi današnjeg izgleda tih lokacija.

Moja kolegica Nikolina Lovrić uspoređuje slike Marjana iz 17. i 21. stoljeća

Za oko nam je zapeo i ovaj citat o izgledu i ponašanju splitskih žena

Drugi dio izložbe postavljen je u prizemlju Galerije Emanuel Vidović. Mlađim će se posjetiteljima jako svidjeti okrugli stol s pomičnom pločom od pleksiglasa; kad se ploča okrene, u jednom se polju otkrije slikovni prikaz grada, a u drugom  se pojavi objašnjenje o tehnici kojom je slika rađena.

U izložbu su uklopljeni didaktički materijali

Pažnju nam je privukla velika veduta talijanskoga slikara – amatera M. Olivera. Profesorica Sunara nam je rekla da su studenti druge godine vidjeli ovu sliku u fazi čišćenja, o čemu su pisali i na ovom blogu. Najimpresivniji izložak svakako je knjižica s panoramom jadranske obale i otoka od Pule do Budve, koju je, prema narudžbi Austrijskog Lloyda, sredinom 19. stoljeća izradio slikar Giuseppe Rieger. Kada se presavinuti listovi razviju, panorama je duga 12 metara!

Naslovnica knjižice s Riegerovom panoramom 

Izložba će biti otvorena do kraja siječnja pa svima preporučam da je pogledaju.

Natrag u muzej!

Vratili smo se u Papalićevu palaču i nastavili obilazak stalnog postava. Muzejski je fundus izrazito bogat, a sadrži predmete vezane uz prošlost Splita od prapovijesti do danas.

Među brojnim srednjovjekovnim kamenim predmetima vidjeli smo 
nekoliko skulptura koje potječu sa zvonika splitske katedrale. 
Na slici su skulpture dobrog i zlog duha (13. st.) 

Već sam na početku spomenula da je palača obitelji Papalić podignuta na mjestu nekoliko romaničkih kuća. Jednu od njih posjetitelji muzeja i danas mogu vidjeti. U maloj prostoriji na prvom katu kuće izložen je stari namještaj: ormar, škrinje, čak i jedna zahodska školjka koja izgledom nalikuje na škrinju! Saznali smo da su ovi predmeti očuvani zato što su bili u funkciji.

Ispred ulaza u reprezentativnu gotičku dvoranu na prvom katu palače nalazi se vitrina u kojoj je izložena zbirka keramičkog posuđa pronađenog prilikom čišćenja substrukcija Dioklecijanove palače.

Dvorana je zidom podijeljenu u dva dijela. U lijevom se dijelu nalazi nekoliko vitrina s izlošcima, od kojih svakako valja izdvojiti prijepis Statuta grada Splita iz 1395. godine. Jedan od izloženih predmeta, željezna kuka za podizanje tereta, krije zanimljivu priču: predaja kaže da su tu kuku koristili mladi Marko Marulić i jedan pripadnik obitelji Papalić kako bi se popeli do svoje zajedničke ljubavnice! Na desnoj strani dvorane pogled nam ostaje prikovan uz gotičku kvadriforu i oslikani drveni strop. Gospođa Barišić-Bačelić kaže da je ova prostorija bila namijenjena druženju pa je velika sreća što se ta funkcija zadržana do danas. Tu se održavaju predavanja, sastanci i slična događanja.

Reprezentativna dvorana na prvom katu Papalićeve palače. 
Pored prozora je Meštrovićeva bista Marka Marulića, 
dragog prijatelja obitelji Papalić koji se s njima često 
družio upravo na ovom mjestu

Budući da nije bilo dovoljno vremena za obilazak cijelog muzeja, morali smo protrčati kroz prostorije na drugom katu. Soba s baroknim predmetima nas je očarala, a zbirka ukrašenog oružja iz mletačko-turskih ratova svakoga će ostaviti bez daha.

Posjet radionici za restauriranje slika

U konzervatorsko-restauratorskoj radionici za štafelajne slike primili su nas muzejski restauratori, gospodin Josip Miljak i gospođa Marija Marković Boko. Ispričali su nam ponešto o svom školovanju i radu u muzeju te objasnili da najčešće restauriraju umjetnine koje će biti prikazane na izložbama koje muzej organizira. Gospođa Marković Boko je upravo radila na jednom portretu pa nam je pokazala fotografiju slike prije zahvata.

Gospođa Marković Boko govori o svom radu

G. Miljak nam je pokazao malu sliku na platnu koja je nedavno oštećena. Srećom, postoji fotografija na kojoj se vidi kako je slika nekoć izgledala, što će restauratorima značajno olakšati posao. Eto zašto je važna fotografska dokumentacija!

Gospodin Miljak pokazuje sliku koja je nedavno pretrpjela oštećenja; 

lice slike zaštićeno je japanskim papirom (taj se zahvat na engleskom zove facing)

Muzejska dokumentacija

Nakon posjeta radionici, gospođa Barišić-Bačelić nam je održala kratko predavanje o muzejskoj dokumentaciji. Objasnila nam je da je svaki muzej dužan voditi temeljitu dokumentaciju o svakom predmetu koji kroz njega prođe. Postupak vođenja i pohranjivanja dokumentacije reguliran je posebnim pravilnikom. Muzejska dokumentacija dijeli se na primarnu (temeljnu), sekundarnu i tercijarnu. Evidencija o konzervatorsko-restauratorskim postupcima spada u sekundarnu dokumentaciju.

Gospođa Barišić Bačelić je predavanje održala u reprezentativnoj dvorani na prvom katu Papalićeve palače

Saznali smo smo da većina muzeja u Hrvatskoj, pa tako i Muzej grada Splita, koristi specijalizirane računalne programe M++ za primarnu i S++ za sekundarnu dokumentaciju. Gospođa Barišić-Bačelić nam je pokazala elektronički obrazac koji popunjavaju muzejski restauratori i objasnila što on sve obuhvaća.

Na kraju posjeta oprostili smo se od nje zajedničkom fotografijom. Iz muzeja smo ponijeli puno zanimljivih priča i novih saznanja...

Zajednička fotografija na stubištu koje vodi do prvoga kata Papalićeve palače