Za čitanje i istraživanje (3. dio)

PIŠU Matea Milat, Benedikta Vilenica i Viktoria Cetinić
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Tate Online: Conservation

Tate je mreža četiriju britanskih muzeja: Tate Britain (zbirka britanske umjetnosti od 1500. do danas), Tate Modern (međunarodna moderna i suvremena umjetnost), Tate Liverpool (moderna i suvremena umjetnost) i Tate St Ives (britanska i međunarodna moderna umjetnost). Internetska stranica Tate Online pokrenuta je 1998. godine, a pruža informacije o zbirkama svih četiriju muzeja, što je gotovo 70 tisuća umjetničkih djela!

Početna stranica

Budući da je očuvanje umjetničkih zbirki jedan od osnovnih Tateovih zadataka, dio internetske stranice Tate Online posvećen je konzervaciji i restauraciji. Tate ima pet restauratorskih radionica: za štafelajne slike, ukrasne okvire, papir, skulpture i tzv. time-based media. Tu je i odjel za prirodnoznanstvena istraživanja. Problemi s kojima se restauratori u poslu susreću ilustrirani su na primjeru umjetnina iz Tateovih zbirki. Primjerice, uklanjanje završnog laka objašnjeno je na primjeru Gainsboroughova portreta Edwarda Richarda Gardinera. Ubrzano propadanje sintetičkih materijala prikazano je na primjeru najstarije plastične skulpture u Tateovoj zbirci, Gabovog Modela za "Stup".

Čišćenje laka

Na stranici se može doznati i nešto o projektima Tateovih stručnjaka. Osim  zanimljivijih konzervatorsko-restauratorskih zahvata, tu su sažeto prikazani rezultati njihovih istraživanja, primjerice utjecaja kisika na propadanje umjetnina na papiru ili promjena kojima starenjem podliježe pigment smalt.

Tateovi konzervatorsko-restauratorski projekti

Jedna od zanimljivosti internetske stranice je blog. Među objavljenim tekstovima pronašli smo jedan na temu restauracije, "How do you deal with an artwork that has a missing piece?". Autorica poziva čitatelje da joj pomognu pronaći nedostajući dio slike.


Museum Conservation Institute 

Museum Conservation Institute je centar u kojemu se obavljaju tehnička i znanstvena ispitivanja na predmetima iz Smithsonianovih muzeja (ima ih 19!). Stručnjaci koji ovdje rade vrsni su poznavatelji materijala i povijesti tehnologije. Kombinirajući to znanje s najsuvremenijim instrumentima i znanstvenim tehnikama, obavljaju tehnička istraživanja, interpretiraju umjetničke umjetničke, antropološke, biološke i povijesne objekte te izvode konzervatorsko-restauratorske zahvate. Institut je uključen u raznovrsne projekte zaštite kulturne baštine, poput razvoja i uporabe manje štetnih materijala i postupaka u konzervaciji-restauraciji ili zaštite kulturnoga blaga od krađe i ilegalne trgovine.

Početna stranica

Djelatnici Instituta vrlo su aktivni u predstavljanju svoga rada. Neke od njih možete upoznati ovdje. Na internetskoj stranici Instituta nalaze se brojni tekstovi koji objašnjavaju kako skrbiti o različitim predmetima, ali i popis publikacija – knjiga, zbornika, članaka, izvješća i drugih materijala – Instituta i njegovih stručnjaka. Osobito je zanimljiva  baza podataka BCIN, Bibliographic Database of the Conservation Information Network.

Stručnjaci Instituta govore o svom radu

Dio stranice posvećen je prezentiranju konzervatorsko-restauratorskih i tehničkih istraživanja. Konzervatorsko-restauratorska istraživanja su interdisciplinarna. Ispituju se svojstva materijala i mehanizmi njihova propadanja, razvijaju i unapređuju konzervatorsko-restauratorski postupci. Podaci prikupljeni istraživanjem pomažu nam shvatiti prošlost. Tehnička ispitivanja obavljaju se u vrhunski opremljenim laboratorijima, od kojih treba izdvojiti Laboratorij za slikovnu dijagnostiku.

Stranica Laboratorija za slikovnu dijagnostiku

Infracrvena reflektografija (lijevo) otkriva podcrtež 

Heilbrunn Timeline of Art History
[Heilbrunnova vremenska skala povijesti umjetnosti]

Heilbrunn Timeline of Art History je podstranica internetske stranice Muzeja Metropolitan u New Yorku. Kao polazište za kronološki, geografski i tematski organizirano istraživanje svjetske povijesti umjetnosti korištena je zbirka tog muzeja. Tekstove su pisali Metropolitanovi kustosi, restauratori, znanstvenici i pedagozi. Stranica je namijenjena studentima i znanstvenicima koji istražuju povijest umjetnosti, ali će biti privlačna i drugima koje povijest umjetnosti zanima.

Pretraživanje stranice obavlja se prema sljedećim kriterijima:

1. Karta svijeta – navigacija kroz umjetnost različitih kontinenata i regija u odabranom vremenskom periodu (8000 – 2000 g. pr. Kr., 2000 – 1000 g. pr. Kr. itd.).

2. Vremenska skala nudi linearni prikaz povijesti umjetnosti i mogućnost pretraživanja i uspoređivanja umjetničkih djela iz cijeloga svijeta u željenom razdoblju. Pored osnovnih povijesnih i povijesnoumjetničkih podataka, tu se navode ključni događaji iz odabranog perioda i umjetnička djela iz Metropolitanove zbirke. Čitatelja se upućuje na vezane sadržaje (popis vladara, tematski eseji, karte itd.).

3. Tematski eseji uključuju više od 900 radova vezanih uz određene teme u povijesti umjetnosti. Opisuju revolucionarne pokrete u umjetnosti, arheološka nalazišta, carstva i civilizacije, sporne teme, umjetnike... Eseji su vrlo opsežni i daju jako precizne informacije o određenoj temi.

4. Umjetnička djela – taj dio stranice nudi uvid u preko 6000 djela iz Metropolitanove zbirke.  Uz naslov, ime autora, dataciju i podatak o tome gdje je djelo izloženo, nalazi se njegov kratki opis. Tu je i fotografija predmeta koja se može uvećati. Neki su pojmovi povezani s tehničkim on-line rječnikom CAMEO, a biografije umjetnika s bazom podataka Oxford Art Online.

5. Materijali su indeksirani kronološki, zemljopisno, tematski i prema predmetu, što dodatno olakšava pretraživanje stranice.

Svaki je kriterij usko povezan s drugim. Drugim riječima: svaki rezultat pretrage ima isti doseg informacija, bez obzira na kriterij pretraživanja.

Za čitanje i istraživanje (2. dio)

PIŠU Josipa Krolo, Karmen Milić i Josip Nižetić 
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Lunder Conservation Center
[Centar za restauriranje Lunder]

Centar za restauriranje Lunder u Washingtonu posjetiteljima nudi priliku da zavire u konzervatorsko-restauratorsku struku. Laboratoriji i radionice nalaze se iza staklene stijenke pa posjetitelji mogu vidjeti kako konzervatori-restauratori rade na umjetninama. U Centru se nalaze tri laboratorija – za štafelajne slike, papir i trodimenzionalne predmete, tzv. objects lab – te radionice za štafelajne slike i ukrasne okvire.

Početna stranica

Na službenoj internetskoj stranici Centra predstavljen je rad svih laboratorija i radionica. Jednostavnim jezikom objašnjeno je koji se poslovi tu izvode. Nakon opisa slijedi video zapis jednog konzervatorsko-restauratorskog zahvata, a tu su i fotografije umjetnina prije i poslije zahvata popraćene kratkim opisom izvedenih radova.

Radionica za konzerviranje i restauriranje slika

Na stranici se mogu vidjeti alati s kojima restauratori rade, pogledati intervjui s uglednim konzervatorima-restauratorima, a tu je i kalendar aktivnosti. Zanimljivo je spomenuti da se rad Lunder centra za restauriranje može pratiti na Facebooku i Twitteru.

Radionica za restauriranje ukrasnih okvira učinila mi se osobito zanimljivom. Stručnjaci koji tu rade zaduženi su za očuvanje i restauriranje ukrasnih okvira iz Muzeja američke umjetnosti i Nacionalne galerije portreta. Prije nego što ih se izloži ili pošalje na izložbu, svi okviri moraju proći stručni pregled da bi se procijenilo stanje njihove površine, strukturna stabilnost i opći izgled. Zahvati koji se na okvirima najčešće izvode su: nadomještanje dijelova koji nedostaju, čišćenje, pozlaćivanje i toniranje površine. U slučajevima kada okvir ne odgovara stilskome razdoblju iz kojega potječe slika ili kada se više ne može koristiti, konzervatori-restauratori izrađuju nove.

Osim kratkog videa u kojemu se govori o konzerviranju i restauriranju ukrasnih okvira, na stranici se mogu vidjeti dva primjera zahvata: konzerviranje-restauriranje okvira slike (portreta) William C. Preston i okvira slike Hindu trgovci.

Prikaz umjetnine prije i nakon restauriranja

Canadian Conservation Institute

[Kanadski institut za restauriranje]

Kanadski institut za restauriranje (Canadian Conservation Institute) osnovan je 1972. godine sa ciljem očuvanja kulturnoga naslijeđa te zemlje. Institut svoju zadaću ostvaruje kroz istraživanja i razvoj konzervatorsko-restauratorskih tehnika, praktične zahvate, ali i širenje znanja – publiciranjem i organiziranjem programa stručnog usavršavanja. 

Institut je zarana prepoznao važnost koju internet ima za prenošenje informacija pa se  komunikacija s javnošću i informiranje o uslugama i aktivnostima ustanove odvijaju preko dvojezične internetske stranice.

Naslovna stranica

Početna stranica podijeljena je u tri dijela. U sredini se nalaze novosti. Lijevo je izbornik sa sedam kategorija: informacije o ustanovi, usluge, publikacije, obavijesti o stručnom usavršavanju (radionice, stažiranje i sl.), smjernice za čuvanje kulturne baštine. Posljednje dvije kategorije odnose se na odgovoran i transparentan rad ustanove. Desno od polja s novostima nalaze se korisni "alati", poput programa koji računa brzinu blijeđenja bojila i obojenih predmeta ili programa koji olakšava pakiranje lomljivih predmeta.

Pretraživanje stranice vrlo je jednostavno. Navigacijski izbornik u gornjem dijelu nudi francusku verziju teksta, povratak na naslovnicu, kontakt-brojeve, pomoć, tražilicu te vezu na stranicu kanadske vlade. 

Konzervatorima-restauratorima, vlasnicima kulturnih dobara i svima koji o kulturnim dobrima skrbe vjerojatno će najkorisniji biti tekstovi iz rubrike "CCI Notes". Članci pokrivaju širok spektar tema, a uglavnom sadrže popis literature i dobavljača. Neki su tekstovi ilustrirani. 

"Caring for" je još jedna zanimljiva rubrika. Tu se nalaze članci o čuvanju svih predmeta koji predstavljaju kanadsku kulturnu baštinu, od pletenih košara i totemskih stupova do CD-ova, fotografija i vozila. Nadalje, čitatelj u ovoj rubrici može pronaći informacije vezane uz očuvanje zbirki i povijesnih interijera.

Prikaz komore za kontrolirano sušenje totemskih stupova, objavljeno u: WARD, Philip, "Totem Poles Displayed Indoors", CCI Notes 6/7 (objavljeno 2002., revidirano 2008. god.)

Conservation Physics 

[Fizika za restauratore] 

Tekstovi objavljeni na web stranici Conservation Physics (zapravo je riječ o e-knjizi), pokrivaju mnoštvo tema: od mikroklime, svjetlosti i fotokemijskih procesa do osobina materijala, mjernih uređaja i tzv. fizike zgrada. Autor tekstova je britanski znanstvenik Tim Padfield koji je prije umirovljenja radio u Muzeju Victoria i Albert u Londonu, Smithsonianovom laboratoriju u Washingtonu te Nacionalnom muzeju Danske. Područje njegova interesa je preventivna konzervacija, odnosno primjena fizike u očuvanju kulturne baštine. "Trebali bismo biti bolji u širenju tehničkog znanja i znanstvenih spoznaja," ističe, "sada kada internet gotovo besplatno može prenijeti informaciju svakoj osobi na svijetu."

Naslovna stranica

Tekstovi su popraćeni grafikonima, neki i ilustracijama. Kao primjer donosim dva grafikona iz članka "The absorption of water by materials" u kojemu autor objašnjava kako i u kojoj mjeri različiti materijali apsorbiraju vlagu. Prvi grafikon prikazuje odnos relativne vlažnosti zraka i ravnotežnog sadržaja vode u drvu. Isti taj odnos, ali pri različitim temperaturama, prikazan je na drugom grafikonu.

Iz članka koji objašnjava kako različiti materijali apsorbiraju vlagu

Za čitanje i istraživanje (1. dio)

PIŠU Vana Ribarović i Lena Bošković 
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Uvodna napomena: S. M. Sunara


Svaki je student trebao istražiti i kolegama prezentirati jednu internetsku stranicu koja bi konzervatorima-restauratorima mogla biti korisna ili zanimljiva. Osim PPT-prezentacije, studenti su trebali prirediti sažeti prikaz odabrane stranice. Ti će tekstovi biti objavljeni u ovom i narednim postovima. Eto materijala za čitanje – i istraživanje!

Prezentiranje internetskih stranica (snimila: S. M. Sunara, studeni 2012.)

Cranach Digital Archive 
[Digitalni arhiv Lucasa Cranacha starijeg]

Lucas Cranach stariji (oko 1472. – 1553.) bio je njemački renesansni slikar. Poznato je čak 1500 djela iz njegove radionice, a pretpostavlja se da je to samo dio opusa koji je tamo nastao. U listopadu 2009. godine devet velikih muzeja iz Europe i SAD-a započelo je suradnju na projektu kojem je cilj sačuvati i približiti javnosti djela ovoga slikara i njegove radionice, te pomoći znanstvenicima koji se bave njihovim proučavanjem. Tako je nastala web stranica Cranach Digital Archive. Osim digitaliziranih djela Lucasa Cranacha i njegove radionice, na toj se stranici može pronaći pregršt informacija koje omogućuju detaljnije razumijevanje pojedinih umjetnina.

Početna stranica

Digitalna arhiva ove web stranice uključuje tražilicu. Ako nam je poznat točan naziv slike, njezina datacija ili zbirka u kojoj se nalazi, tražilica će nam olakšati pretragu. Slike se mogu filtrirati prema autoru, dataciji i(li) zbirci u kojoj se nalaze, neovisno o tome je li ona muzejska ili privatna.

Digitalna arhiva

Klikom na sliku otvara se "prozor" s brojnim informacijama; od naziva, autora, godine nastanka i dimenzija umjetnine do popisa izložaba na kojima je bila prezentirana, literature u kojoj se spominje i konzervatorsko-restauratorskih zahvata koji su na njoj izvedeni. Arhivska građa podijeljena je u pet kategorija: identifikacija umjetnine, povijesnoumjetničke informacije, podaci o gradbenim materijalima i tehnologiji izrade (uključuje pregled analitičkih  tehnika kojima je umjetnina proučavana, npr. mikroskopiranje poprečnih presjeka uzoraka, opažanje UV fluorescencije i sl.), podaci o stanju umjetnine i povijest konzervatorsko-restauratorskih zahvata, te foto dokumentacija. Slikovna građa vrlo je bogata; osim fotografija u vidljivom svjetlu (totali i detalji), tu su i fotografije u ultraljubičastom svjetlu, rendgenski snimci i sl.

Slika Portret djevojčice 

Bosch & Bruegel – Four Paintings Magnified 
[Bosch & Bruegel – četiri slike pod povećalom]

Tracing Bosch and Bruegel: Four Paintings Magnified je istraživačko-umjetnički pothvat kojemu je cilj istražiti četiri gotovo identične slike iz 16. stoljeća. Sve četiri slike nastale su u Nizozemskoj, a prikazuju Krista koji istjeruje trgovce iz hrama. Premda se ne zna tko ih je naslikao, niti koja je od njih najstarija, stručnjaci vjeruju da su nastale pod utjecajem velikih renesansnih slikara Hieronymusa Boscha (oko 1450. – 1516.) i Pietra Bruegela starijeg (oko 1527. – 1569.). Budući da se slike nalaze na različitim lokacijama – u Tallinnu, Glasgowu, Kopenhagenu i jednoj privatnoj zbirci – u projektu sudjeluju stručnjaci iz triju europskih država: Estonije, Škotske i Danske. Oni su povjesničari umjetnosti, konzervatori-restauratori i "prirodnjaci" (fizičari i kemičari), a njihov detektivski posao temelji se na tzv. tehničkoj povijesti umjetnosti (eng. technical art history). Taj pristup kombinira povijesnoumjetnička i konzervatorsko-restauratorska istraživanja sa znanstvenim analizama. Prikupljeni podaci svjedoče o umijeću izrade kopija i replika, kao i o tehnikama slikanja i materijalima kojima su umjetnici u 16. stoljeću raspolagali.

Četiri slike nastale pod utjecajem H. Boscha i P. Bruegela starijeg

Slike su pune zanimljivih priča, likova i simbola. Pored fotografije svake slike u velikoj rezoluciji, na stranici se mogu naći podaci o njezinoj provenijenciji (gdje se nalazila prije nego što je stigla u zbirku u kojoj se danas nalazi) i prijedlozi za atribuciju. Video zapisi snimanja u infracrvenom svjetlu, rendgenskog snimanja, mikroskopiranja poprečnih presjeka uzoraka i dendrokronološke analize prava su poslastica za restauratore.

Snimak u infracrvenom svjetlu otkriva promjene u crtežu

Osim opsežnih istraživanja, cilj projekta je educirati širu javnost o važnosti očuvanja kulturne baštine. U gradovima-partnerima organizirane su izložbe u sklopu kojih su posjetitelji kroz praktične radionice mogli učiti o tehnikama kopiranja. Organizirani su i edukativni programi za djecu i mlade.

Edukativni programi za djecu

2. međunarodni festival arheološkog filma u Splitu

PIŠU Josipa Krolo i Dorotea Krstić
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Plakat Drugog međunarodnog festivala arheološkog filma Split (preuzeto s web stranice Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu)

Spajajući ugodno s korisnim, nadoknadu nastave iz kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji "odradili" smo kroz posjet drugom po redu Međunarodnom festivalu arheološkog filma (MFAF), koji je 8. i 9. studenoga održan u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Festival su otvorili dr. sc. Tomislav Šeparović, ravnatelj MHAS-a, i Lada Laura, direktorica festivala, najavivši da će se za tri festivalske nagrade i nagradu publike natjecati osamnaest filmova iz deset zemalja. O dobitnicima festivalskih nagrada odlučivao je stručni žiri u sastavu: dr. sc. Joško Belamarić, znanstveni suradnik Instituta za povijest umjetnosti, Lydie Joan, programska direktorica Međunarodnog festivala arheološkog filma u Besançonu, Mate Zekan, muzejski savjetnik MHAS-a, i Bruno Kragić, filmolog. Nagradu je predstavljala replika skulpture Hrvatski kralj Vaska Lipovca.

Mi smo odlučile dati kratki osvrt na tri filma koja su nam se najviše dopala. Slučajno ili ne, dva su filma dobila nagradu žirija, dok je treći osvojio nagradu publike.

Festivalske nagrade (preuzeto s Facebook stranice MFAF-a)

Zaboravljeni robovi s otoka Tromelin

Ovaj film francuskog redatelja Thierryja Ragoberta pobjednik je 2. MFAF-a. Prikazuje arheološka istraživanja na negostoljubivom otočiću Tromelin u Indijskome oceanu, na kojemu su 1761. godine francuski mornari nakon brodoloma ostavili šezdesetak madagaskarskih robova. Nakon 15 godina, točnije 1776., s otočića je spašeno osam preživjelih robova: sedam žena i beba od 8 mjeseci.

Sredinom 18. stoljeća trgovina robljem bila je zabranjena u Francuskoj, no brodovi Istočno-indijske kompanije ipak su se bavili tim unosnim poslom. Brod Utile ukrcao je 1761. godine na Madagaskaru oko 150 robova i nastavio svoje putovanje prema Mauricijusu, gdje je robove trebalo prodati. Brod je, međutim, upao u oluju. U brodolomu je poginulo dvadesetak mornara i sedamdesetak robova; ostali su spas pronašli na malom koraljnom otoku Tromelinu. Tijekom prvih tjedana život je izgubila trećina robova, jer mornari nisu htjeli s njima dijeliti skromne zalihe vode. Robovi su Francuzima morali pomoći da od ostataka nasukanog broda izgrade splav. Nakon šest mjeseci, Francuzi su s tim plovilom napustili otok, obećavši robovima da će im poslati pomoć kada dođu na Mauricijus. Guverner Mauricijusa odbio im je poslati pomoć pa su robovi ostali na otoku idućih 15 godina, zaboravljeni od svih.

Arheološka istraživanja provedena na otoku omogućila su znanstvenicima da shvate kako su robovi uspjeli preživjeti u krajnje negostoljubivim uvjetima. Otkrili su da su robovi od komada koralja i "blokova" stvrdnutog pijeska izgradili sebi nastambe. Hranili su se pticama, kornjačama i školjkama. Jeli su iz bakrenih posuda spašenih s broda. Posude su bile više puta krpane; jedna od njih čak osam puta! Robovi su, naime, na sve načine pokušavali produžiti vijek predmetima koje su imali, jer nisu znali koliko će vremena provesti na otoku. Arheološka istraživanja na otočiću Tromelin još uvijek traju.


Kul Farah

Drugonagrađeni filma festivala priča je o čovjeku imenom Baliti koji je svoj život posvetio čuvanju kamenih reljefa, tj. ostataka elamitskog hrama Kul-Farah (Koul-Farah) u iranskoj pokrajini Kuzestan.

Prije četrdeset godina pastir Baliti sprijateljio se s francuskim arheologom Romanom Grishmanom, koji ga je naučio značenju i povijesti 3000 godina starih reljefa s prikazima vjerskih ceremonija i scena žrtvovanja. Za sebe kaže da je bio loš muž i otac, ali "kada brineš o ženi služiš samo jednoj osobi, a kada brineš o spomeniku služiš cijeloj naciji". Žali što nikoga nije briga za spomenike i tvrdi da država koja nije osigurala nikakvu zaštitu ne zaslužuje takve spomenike.

Radnja filma odvija se sporo, no takav je i ritam Balitijeva života. Dane provodi sam na planini, u skromnoj kolibici. Ponekad u mrkloj noći pucnjevima rastjeruje nenajavljene pridošlice. Kaže da bi mogao poginuti ili ubiti nekoga čuvajući spomenike.

Ovaj dokumentarno-eksperimentalni film režirala je iranska redateljica Mahvash Sheikholeslami. Snimanje je trajalo mjesec dana, a prethodilo mu je godinu dana istraživanja.

Prizor iz filma Kul Farah (preuzeto s web stranice Sheffield Doc/Fest-a)

Dioklecijanovi podrumi

Scenarij i režiju znanstveno-dokumentarnog filma "Dioklecijanovi podrumi", koji je na MFAF-u osvojio nagradu publike, potpisuje Hrvoje Jelavić-Šako. Film govori o povijesti, istraživanju i obnovi supstrukcija antičke palače i srednjovjekovnoga grada.

Podrumske dvorane spadaju među najbolje sačuvane dijelove Dioklecijanove palače, no nije uvijek bilo tako. Ti su prostori tijekom stoljeća bili zatrpani otpadom srednjovjekovnoga grada, dok su dijelovi carskoga stana koji se nalaze iznad njih bili rušeni i predgrađivani. U 19. i 20. stoljeću brojni su se arhitekti, arheolozi i povjesničari umjetnosti zalagali za zaštitu i očuvanje Palače, od Vicka Andrića i don Frane Bulića do Ljuba Karamana i Cvita Fiskovića. Intenzivniji "zaštitarski" radovi i sustavna arheološka istraživanja započeli su nakon Drugog svjetskog rata.

Kategorizacija časopisa i članaka

Predavanje zapisala: Dorotea Krstić
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Čitanje časopisa :)

JESU LI SVI ČASOPISI ISTI?

U sklopu predavanja o metodologiji stručnog i znanstvenog istraživačkog rada te strukturi i pisanju seminarskih i diplomski radova, razgovarali smo o kategorizaciji članaka i časopisa. Časopisi su periodične publikacije koje izlaze u redovitim vremenskim razmacima. Pored časopisa, u periodične publikacije ubrajamo novine, zbornike, godišnjake i dr.

S obzirom na znanstvenu izvrsnost, međunarodnu prisutnost i ulogu u znanstvenoj i stručnoj zajednici, u Hrvatskoj se časopisi svrstavaju u dvije kategorije: A1 i A2. Časopisi u A1 kategoriji imaju međunarodno uredništvo i inozemne recenzente ili su zastupljeni u jednoj od baza podataka koju svake godine potvrđuje Nacionalno vijeće za znanost. Časopisi u  A2 kategoriji nemaju međunarodni značaj.

Prema radovima koje objavljuju, časopise možemo kategorizirati (i) kao znanstvene, stručne i znanstvenostručne. Pristup većini hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa moguć je preko portala Hrčak.


KATEGORIZACIJA ČLANAKA

Članci koje nalazimo u časopisima mogu se svrstati u tri kategorije: znanstveni članci, stručni članci i ostalo.

Znanstveno djelo (eng. scientific paper) nastaje kao rezultat znanstvenog istraživanja primjenom znanstvenih metoda. U njemu se donose činjenice koje dotad nisu bile poznate. Znanstveni se članci mogu podijeliti u nekoliko kategorija. Izvorni znanstveni članak (eng. original scientific paper) je originalno znanstveno djelo u kojemu znanstvenik iznosi rezultate svojih istraživanja. Prethodno priopćenje (eng. preliminary communication/paper) sadrži nove znanstvene spoznaje ili rezultate znanstvenoga istraživanja koji, zbog aktualnosti, traže brzo objavljivanje. Pregledni rad (eng. review) sadrži cjelovit prikaz neke teme ili područja. Izlaganje sa znanstvenog skupa (eng. conference paper) je priopćenje podneseno na znanstvenom skupu, prezentirano u pisanom obliku, koje ima obilježja znanstvenog djela i kategorizirano je recenzijom.

U stručnome djelu (eng. professional paper) obrađuje se ono što je već poznato i opisano. Ta je vrsta djela, dakle, usmjerena na primjenu rezultata znanstvenih istraživanja u teoriji i praksi.

U kategoriju "ostalo" ubrajamo uvodnike, osvrte (npr. na stručne skupove), prikaze (npr. knjiga), pisma uredniku, intervjue, nekrologe, obavijesti i sl.

Prijedlog kategorizacije članka (pisanog djela) daje recenzent. Recezent bi trebao biti priznati stručnjak koji se bavi istim područjem kao i autor djela. Njegov je zadatak da djelo pročita, ocijeni njegovu kvalitetu, stručnost, originalnost i relevantnost, ukaže autoru na greške i sugerira mu preinake. Dvostruko slijepa recenzija (engl. double-blind review) je postupak u kojemu djelo čitaju i ocjenjuju dva recenzenta. Recenzenti ne znaju tko je autor članka, a autor ne zna tko su recenzenti. Na taj se način osigurava objektivnost.

Dvostruko slijepa recenzija jamči anonimnost autora i recenzenta

BAZE PODATAKA

Baze podataka obrađuju ("indeksiraju") radove iz časopisa, zbornika skupova i drugih publikacija. Zapise u bazi podataka možemo usporediti s karticama u knjižnici. Neke baze podataka navode samo osnovne bibliografske podatke o djelu, neke donose i popis bilježaka (referenci), a neke daju uvid u cjeloviti tekst djela. U Hrvatskoj je najpopularnija baza podataka Current Contents.

Više o bazama podataka pročitajte ovdje.

Sveučilišna knjižnica u Splitu

Izvješće sastavila: Matea Milat
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


Početkom studenoga posjetili smo Sveučilišnu knjižnicu u Splitu u pratnji naše nastavnice Sagite Mirjam Sunare. Ta je ustanova od početka 20. stoljeća nekoliko puta mijenjala ime i lokaciju, a danas se nalazi unutar sveučilišnoga kampusa, u ulici Ruđera Boškovića. Vrata nove zgrade Knjižnica je svojim korisnicima otvorila 2009. godine.

Na ulazu u Sveučilišnu knjižnicu dočekala nas je dr. sc. Sanja Brbora; njoj je povjerena koordinacija našeg posjeta. Prvo nas je otpratila do Odjela za zaštitu i digitalizaciju građe. Taj je odjel osnovan 2008. godine, a bavi se preventivnom zaštitom i konzervacijom-restauracijom knjižnične građe. Kroz odjel nas je provela diplomirana konzervatorica-restauratorica Ana Radić Bizjak pa smo se iz prve ruke upoznali s njezinim radom. Govorila nam je o mokrom i suhom čišćenju knjiga. Kako objašnjava D. Piplović u članku o čišćenju arhivskog gradiva, tim se postupkom poboljšava čitljivost teksta, odstranjuju štetne tvari iz papira i produžuje njegova trajnost.

Slijedilo je upoznavanje s dokumentacijom; gospođa Radić Bizjak nam je pokazala dokumentacijske obrasce u koje se upisuju informacije o zatečenom stanju predmeta, opisuje tijek konzervatorsko-restauratorskog zahvata, navode materijali koji su korišteni u radu i dr. Nakon toga nam je pokazala prostoriju s građom koju tek treba restaurirati; hrpe i hrpe starih i oštećenih knjiga. Na kraju smo posjetili mali tim koji je zadužen za digitalizaciju knjižnične građe. Demonstrirali su nam skeniranje starih novina i računalnu obradu skeniranih slika. Većina nas nikada nije imala priliku posjetiti ovakav odjel pa smo bili oduševljeni svime što smo vidjeli.

Gospođa Brbora nas je provela kroz veliku čitaonicu do Odjela za nabavu i obradu građe posebne vrste. Budući da u čitaonici mora vladati tišina, tamo smo se kratko zadržali. U prolazu su nam pažnju privukle police s knjigama iz područja likovnih umjetnosti.

U maloj čitaonici Odjela za nabavu i obradu građe posebne vrste nije bilo korisnika, jer se upravo pripremala izložba o ostavštini profesora Josipa Barača. Tu nam je gospođa Brbora održala predavanje o radu Sveučilišne knjižnice. Objasnila nam je kako se možemo upisati, kako se pretražuju knjižnični katalozi i posuđuju knjige. Sveučilišna knjižnica u Splitu svojim korisnicima omogućuje posudbu građe iz drugih knjižnica, hrvatskih i inozemnih. Jako mi se svidjelo to što se uvijek možemo obratiti za pomoć knjižničarima-informatorima. Oni nam  mogu pomoći da pronađemo literaturu za pisanje seminara ili diplomskog rada.

Mihaela Kovačić s Odjela za nabavu i obradu građe posebne vrste pokazala nam je nekoliko starih, izuzetno vrijednih knjiga. Jedna od njih je Marulićev Evanđelistar iz 1529. godine. Pokazala nam je i dvije restaurirane knjige, također iz 16. stoljeća, koje su pripadale knjižnici splitske obitelji Martinis – Marchi. Knjige su prije više godina restaurirane u radionici Hrvatskog državnog arhiva u Splitu.

Posjet knjižnici zaključili smo pričom o Josipu Baraču, čija se ostavština čuva u Zbirci starih knjiga i rukopisa Sveučilišne knjižnice. Ta se vrijedna građa može pogledati na izložbi koja je otvorena povodom Dana hrvatskih knjižnica, 11. studenoga. Izložba će biti otvorena do sredine prosinca pa vas pozivam da je posjetite.

Dokumentacija: zašto je važna, za koga je čuvamo?

ZAŠTO JE DOKUMENTACIJA VAŽNA? ZA KOGA JE ČUVAMO?

Frances Dragičević:

Smatram da dokumentacija predstavlja povijesni zapis o umjetnini, jer nas upoznaje s uvjetima u kojima se umjetnina čuvala, uzrocima oštećenja i materijalima koji su korišteni u konzervatorsko-restauratorskom zahvatu. Te će informacije biti od koristi budućim restauratorima, stoga je poželjno da dokumentacija bude što opsežnija (detaljnija) i preciznija. Dokumentirati je važno (i) zbog napretka struke. Dokumentacija treba biti dostupna stručnoj i široj javnosti. Ipak, dokumentacija za širu javnost treba se razlikovati od dokumentacije za stručnu javnost. Dokumentacija treba biti dostupna i vlasniku, a poželjno je da uključuje smjernice za čuvanje i izlaganje umjetnine.

Frances Dragičević (u sredini) smatra da dokumentacija predstavlja povijesni zapis o umjetnini 

Filipa Sršen:

Konzervatorsko-restauratorska dokumentacija je skup znanstveno vjerodostojnih informacija. Znanstvena vjerodostojnost je važna jer će dokumentaciju koristiti drugi restauratori, konzervatori i istraživači. Dokumentaciju treba sačuvati, jer je ona od velike pomoći kod budućih istraživanja, restauriranja ili provođenja mjera zaštite. Konzervatorsko-restauratorsku dokumentaciju možemo usporediti s nalazima u medicinskoj praksi. Pored toga što "stare" dijagnoze, odnosno rezultati ispitivanja, olakšavaju ponovni rad na umjetnini, one skraćuju vrijeme potrebno za njezino "spašavanje" pa se možemo posvetiti drugim, ugroženijim umjetninama.

Josipa Marić:

Dokumentirati je važno jer se tako čuvaju informacije. Te će informacije budućim naraštajima olakšati istraživanje i prikupljanje novih informacija. Ako znamo koje su metode istraživanja i tehnike restauriranja korištene u prošlosti, a poznati su nam i njihovi rezultati, znamo koje metode i materijale mi trebamo odabrati, odnosno koje trebamo izbjegavati. Dokumentacija nam pomaže u praćenju stanja umjetnine te ocjeni učinkovitosti zahvata.

Anamarija Krstičević:

Dokumentacija se mora (sa)čuvati radi uvida u stanje neke umjetnine, ali i zato da bi se drugim restauratorima i konzervatorima olakšao posao. Kvalitetnom dokumentacijom smanjit ćemo istraživački posao onima koji nakon nas budu radili na umjetnini; budućim restauratorima objasnit ćemo koje smo materijale koristili i zašto. Kroz pisane i slikovne zapise restauratori mogu usporediti zatečeno stanje umjetnine sa stanjem nakon posljednjeg zahvata. Iz ovoga bi razloga dokumentacija trebala biti dostupna javnosti, osobito stručnoj.

Anamarija Krstičević kaže da kvalitetna dokumentacija može olakšati posao budućim restauratorima i istraživačima

Zavirimo ispod površine slike!

Izvješće sastavio: Dominik Rajčević

Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara

Ispitivanje poprečnih presjeka uzoraka slikanog sloja tehnika je koja nam omogućuje da iz male količine materijala dobijemo puno informacija. Ponekad nije lako interpretirati ono što vidimo pod mikroskopom. Neki uzorci, poput onih iz interijera povijesnih građevina, mogu biti VRLO složeni.

UZORKOVANJE

Prije uzorkovanja treba označiti i fotografirati mjesto s kojega se uzima uzorak. Poželjno je fotografirati i restauratora dok uzima uzorak.

Uzorci se u pravilu uzimaju uz rub oštećenja

IZRADA POPREČNIH PRESJEKA UZORAKA (eng. paint cross-sections)

Uzorci koje smo ispitivali uzeti su s dviju slika Filippa Naldija, slikara koji je djelovao u srednjoj i južnoj Dalmaciji u drugoj polovici 18. stoljeća. Svaki je uzorak stavljen u kalup od slikonske gume dopola ispunjen poliesterskom smolom. Uz svaki uzorak stavljen je papirić sa šifrom koja "otkriva" s koje je umjetnine i kojeg mjesta na umjetnini uzorak uzet. Kalupi su zatim do vrha ispunjeni smolom.

Kalup  s uzorcima

Kad se smola osušila i ukrutila, kockice s uzorcima izvađene su iz kalupa. Uzorke nismo mogli gledati pod mikroskopom, jer su se nalazili u sredini kockica. Kockice je trebalo ručnom pilicom prepiliti i to tako da se piljenjem dođe što bliže uzorku. Nakon piljenja, brusili smo i polirali onu stranu kockice kojoj je uzorak najbliži; tako smo dobili poprečni presjek svakog uzorka. Uzorke smo isprali Shellsolom T kako bismo uklonili finu prašinu od brusnog papira.

Brušenje i poliranje

Poprečne presjeke uzoraka promatrali smo pod mikroskopom i uspoređivali s fotografijama pozicija s kojih su uzeti. Vidjeli smo da je slikar platno preparirao crvenkastosmeđom preparacijom. Zbog debljine preparacije, zaključili smo da ju je nanosio u dva sloja, iako se granica između slojeva ne vidi.

Mikroskopiranje

Slikovne bilješke. Kako sačuvati dokumentaciju?

Predavanje zapisala: Maja Đelalija

Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

NEKOLIKO RIJEČI O SLIKOVNIM BILJEŠKAMA

Već je rečeno da se konzervatorsko-restauratorska dokumentacija sastoji od slikovnih i tekstualnih bilježaka o svemu što se na umjetninama radilo i spoznajama do kojih se došlo. Pismena dokumentacija konzervatorsko-restauratorskog zahvata u pravilu uključuje osnovne podatke o umjetnini, opis zatečenog stanja, prikaz rezultata provedenih ispitivanja, obrazloženje konzervatorske strategije, opis konzervatorsko-restauratorskog zahvata, popis korištenih materijala i smjernice za čuvanje i/ili izlaganje umjetnine. Postoje i drugi oblici tekstualnih bilježaka, primjerice prijedlog konzervatorsko-restauratorskog zahvata, izvješće o posudbi umjetnine, izvješće o tehničkoj analizi, izvješće o stanju zbirke...

I slikovne bilješke mogu imati različite oblike. Fotografiranje je jedna od najčešćih i najučinkovitijih metoda. Fotografije mogu biti crno-bijele ili u boji. Za provjeru bijelog balansa i korigiranje boja koristi se fotografska karta boja, tzv. color checker. Na fotografiji treba biti i mjerna skala (ljestvica). Stručnjaci Američkog instituta za restauriranje (American Institute for Conservation, AIC) osmislili su set fotografskih karata boja za konzervatorsko-restauratorsku dokumentaciju. Osobito je zanimljiv indikator osvjetljenja, dio karte koji ima oblik sunčanog sata s vertikalnim pokazivačem u sredini. Sjena pokazivača "otkriva" prirodu i položaj izvora svjetla, što je osobito korisno kod dokumentiranja umjetnine pod bočnim/kosim svjetlom ili u različitim fazama konzervatorsko-restauratorskog zahvata.

Set fotografskih karata boja za konzervatorsko-restauratorsku dokumentaciju. Slika je preuzeta iz članka "A Photographic Reference Plate for Conservation Documentation" / autori: Dan Kushel, Jiuan-jiuan Che i Luisa Casella.

Grafička dokumentacija je još jedan oblik slikovnog bilježenja zatečenog stanja, izvedenog zahvata i spoznaja do kojih se došlo. Na grafičkom prikazu slike mogu se, primjerice, označiti površine koje su preslikane ili mjesta na kojima je restaurator podlijepio nestabilni slikani sloj. Ako restaurator utvrdi da je slika izvorno bila veća (ili manja), a raspolaže s dovoljno podataka, može napraviti njezinu "virtualnu", tj. idealnu rekonstrukciju. Grafička dokumentacija ima osobito važnu ulogu u konzerviranju i restauriranju graditeljske baštine. Primjerice, na arhitektonskim nacrtima Peristila Dioklecijanove palače restauratori su različitim bojama označavali tragove ranijih restauratorskih intervencija te različite vrste oštećenja i onečišćenja na kamenu i žbuci. Nacrte nisu koristili samo za bilježenje zatečenog stanja, već i za dokumentiranje zahvata koje su izvodili. (Obilježavali su mjesta gdje su oštećeni kamen zamijenili novim.) Takvi će zapisi pomoći istraživačima da bolje razumiju ovu građevinu. Ne manje važno, olakšat će posao budućim restauratorima.

Grafički prikaz oštećenja i onečišćenja na južnome zidu hrama Karchung (Indija). Preuzeto iz članka "Graphic documentation: a cool presentation tool or a helpful assistant? Case study Nako, North India" / autorice: Tatjana Bayerová i Maria Gruber.

DUGOROČNO ČUVANJE DOKUMENTACIJE

U članku "Conservation Documentation in Digital Form: A Dialogue about the Issues", Ashok Roy, Susan Foister i Angelica Rudenstine kažu:

(...) iako se zapisi na papiru smatraju službenim arhivskim zapisima, većina muzeja uključila se u digitalizaciju. Svi su bili mišljenja da je to neizbježno i poželjno, priznajući, ipak, da nije posve vjerojatno da će digitalni zapisi u dogledno vrijeme potpuno zamijeniti papir. Raste zabrinutost za očuvanje povijesnih, često nedugovječnih restauratorskih zapisa (uključujući fotografije u boji, folije i rendgenske slike), od kojih neki vrlo brzo nestaju.

Dokumentacija se mora (sa)čuvati i mora biti dostupna: restauratorima, povjesničarima umjetnosti, istraživačima... Vezano uz prvi zahtjev, konzervatorsko-restauratorska dokumentacija mora "trajati" koliko i kulturno dobro, stoga je važno koristiti stabilne materijale, primjerice papir koji neće (brzo) požutjeti ili tintu koja neće izblijediti. Osim toga, dokumentaciju treba čuvati u primjerenim uvjetima. Iako se digitalizacija (postupak prenošenja podataka u digitalni format) čini idealnim rješenjem, ni ona nije bez problema.

Računala su zamijenila pisaće mašine, a digitalni fotoaparati analogne. Tehnologija napreduje velikom brzinom, a s njezinim napretkom raste zabrinutost za očuvanje restauratorske dokumentacije. Papir je postao zastarjeli oblik čuvanja zapisa; zamijenili su ga disketa, potom optički mediji za pohranu podataka. Tu nije kraj. Današnja računala u pravilu ne "čitaju" diskete. Za pet ili deset godina računala vjerojatno neće moći "čitati" CD-ove i DVD-ove, jer će ih zamijeniti drugi, napredniji mediji za pohranu podataka. To nije jedini problem: i materijali od kojih su načinjene diskete, CD-ovi i DVD-ovi podložni su propadanju. Nameće se pitanje: Kako sačuvati informaciju u digitalnom obliku?

Trenutno se nude dva rješenja: migracija podataka (prijenos podataka na drugi medij, primjerice kopiranje podataka s diskete na CD) i skupljanje metapodataka (reformatiranje informacije da bi se mogla koristiti na drugom mediju; to može imati negativne posljedice, poput promjena u strukturi dokumenta ili "kidanja" poveznica u bazi podataka).