U Muzeju grada Splita

PIŠE: Katarina Cvrlje
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Korektura: Gorana Barišić Bačelić, muzejska pedagoginja (Muzej grada Splita) 
Fotografije: S. M. Sunara


Početkom prosinca posjetili smo Muzej grada Splita. Domaćin nam je bila gospođa Gorana Barišić Bačelić, muzejska pedagoginja. Naprije nas je upoznala sa svojim zanimanjem i u kratkim nam crtama objasnila što njezin posao obuhvaća. Nakon toga nam je pričala o povijesti palače Papalić, u kojoj se muzej nalazi.

Studenti prve godine s muzejskom pedagoginjom,
gospođom Goranom Barišić Bačelić

Povijest muzeja

Obitelj Papalić u Split je došla iz Poljičke republike u 14. stoljeću. Krajem 15. i početkom 16. stoljeća obitelj je sagradila gotičko-renesansnu palaču u jugoistočnom dijelu Dioklecijanove palače, na mjestu nekoliko romaničkih kuća. Uz Papaliće vezujemo početke muzejske aktivnosti u Splitu. Dmine Papalić, jedan od najistaknutijih predstavnika obitelji, dao je u dvorište obiteljske palače uzidati nekoliko antičkih natpisa koje je prikupio u Saloni s Markom Marulićem, svojim prijateljem. Njegova zbirka kamenih spomenika nalazila se u dvorištu palače sve do 1885. godine, kada je veći dio prenesen u Arheološki muzej.

Muzej grada Splita, koji je osnovan 1946. godine, uselio se u Papalićevu palaču 1950. Predmeti i građa za taj muzej sustavno su se prikupljali od 1925. godine u okviru Gradske biblioteke, današnje Sveučilišne knjižnice. Zbirka se čuvala u palači Bernardi. Zanimalo nas je kako je došlo do preseljenja; gospođa Barišić-Bačelić nam je objasnila da je 1950. godine u Papalićevoj palači priređena izložba povodom proslave 500. obljetnice rođenja Marka Marulića. Nakon završetka izložbe, prostori palače trajno su dodijeljeni Muzeju grada Splita. Muzej je za javnost svečano otvoren 1952. godine, a novi stalni postav otvoren je 1992. godine.

Upoznavanje s Dioklecijanom i njegovom palačom

Obilazak muzeja započeli smo u prizemlju. Najprije smo pogledali dio prošlogodišnje izložbe dr. sc. Joška Belamarića Gaius Aurelius Valerius Diocletianus Pius Felix Invictus Augustus i njegova palača u Splitu, za koju je likovni postav potpisala dr. sc. Ana Šverko. Jedan dio predmeta s te izložbe sada je uključen u stalni muzejski postav.

Pogled nam je odmah zapeo za veliku maketu Peristila
s mauzolejem koja datira iz 1912. godine

Gospođa Barišić-Bačelić je istaknula da je u cijeloj Palači sačuvan samo jedan prikaz cara Dioklecijana: riječ je o njegovu portretu koji je uklopljen u friz u unutrašnjosti mauzoleja, današnje katedrale. Na izložbi je prikazan odljev tog reljefa, kao i odljev reljefa koji prikazuje Dioklecijanovu ženu Prisku.

Središnje mjesto u prostoriji zauzima mramorna mensa koju je, pretpostavlja se, Dioklecijan koristio sa svojim uzvanicima. Pronađena je u jugoistočnom dijelu Podruma, ispod blagovaonice (triklinija), razlomljena na nekoliko komada. Dva je puta bila restaurirana, posljednji put prije nekoliko godina u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Doznajemo da je mramorni stol bio uklopljen u veću konstrukciju, tzv. stibadij. Na obližnjem panou prikazane su fotografije luksuznog srebrnog antičkog posuđa koje je prošle godine pronađeno u Vinkovcima; posuđe datira s kraja 4. stoljeća pa je vjerojatno nalik posuđu koje je Dioklecijan koristio.

Rekonstrukcija pretpostavljenog izvornog izgleda stibadija 

Sva lica grada Splita

Nakon što smo se upoznali s Dioklecijanom i njegovom palačom, pogledali smo prvi dio izložbe Portreti grada – Izbor splitskih veduta od 16. do 19. stoljeća iz likovnih zbirki Muzeja grada Splita. Autorice ove izložbe su gospođa Barišić-Bačelić i viša kustosica Nela Žižić.

Izložene umjetnine kronološki prate promjene lica grada. Sve imaju veliku dokumentarnu vrijednost, neke i likovnu, a ono što je svima zajedničko jest da pričaju jedinstvenu priču. Osobito su mi se dopali crteži mletačkog vojnog inženjera Giuseppea Santinija iz 17. stojeća. Jedan takav crtež uvećan je i isprintan tako da prekriva cijeli zid. Na označenim mjestima, skriveni ispod pomičnih krugova, postavljeni su fotografski prikazi današnjeg izgleda tih lokacija.

Moja kolegica Nikolina Lovrić uspoređuje slike Marjana iz 17. i 21. stoljeća

Za oko nam je zapeo i ovaj citat o izgledu i ponašanju splitskih žena

Drugi dio izložbe postavljen je u prizemlju Galerije Emanuel Vidović. Mlađim će se posjetiteljima jako svidjeti okrugli stol s pomičnom pločom od pleksiglasa; kad se ploča okrene, u jednom se polju otkrije slikovni prikaz grada, a u drugom  se pojavi objašnjenje o tehnici kojom je slika rađena.

U izložbu su uklopljeni didaktički materijali

Pažnju nam je privukla velika veduta talijanskoga slikara – amatera M. Olivera. Profesorica Sunara nam je rekla da su studenti druge godine vidjeli ovu sliku u fazi čišćenja, o čemu su pisali i na ovom blogu. Najimpresivniji izložak svakako je knjižica s panoramom jadranske obale i otoka od Pule do Budve, koju je, prema narudžbi Austrijskog Lloyda, sredinom 19. stoljeća izradio slikar Giuseppe Rieger. Kada se presavinuti listovi razviju, panorama je duga 12 metara!

Naslovnica knjižice s Riegerovom panoramom 

Izložba će biti otvorena do kraja siječnja pa svima preporučam da je pogledaju.

Natrag u muzej!

Vratili smo se u Papalićevu palaču i nastavili obilazak stalnog postava. Muzejski je fundus izrazito bogat, a sadrži predmete vezane uz prošlost Splita od prapovijesti do danas.

Među brojnim srednjovjekovnim kamenim predmetima vidjeli smo 
nekoliko skulptura koje potječu sa zvonika splitske katedrale. 
Na slici su skulpture dobrog i zlog duha (13. st.) 

Već sam na početku spomenula da je palača obitelji Papalić podignuta na mjestu nekoliko romaničkih kuća. Jednu od njih posjetitelji muzeja i danas mogu vidjeti. U maloj prostoriji na prvom katu kuće izložen je stari namještaj: ormar, škrinje, čak i jedna zahodska školjka koja izgledom nalikuje na škrinju! Saznali smo da su ovi predmeti očuvani zato što su bili u funkciji.

Ispred ulaza u reprezentativnu gotičku dvoranu na prvom katu palače nalazi se vitrina u kojoj je izložena zbirka keramičkog posuđa pronađenog prilikom čišćenja substrukcija Dioklecijanove palače.

Dvorana je zidom podijeljenu u dva dijela. U lijevom se dijelu nalazi nekoliko vitrina s izlošcima, od kojih svakako valja izdvojiti prijepis Statuta grada Splita iz 1395. godine. Jedan od izloženih predmeta, željezna kuka za podizanje tereta, krije zanimljivu priču: predaja kaže da su tu kuku koristili mladi Marko Marulić i jedan pripadnik obitelji Papalić kako bi se popeli do svoje zajedničke ljubavnice! Na desnoj strani dvorane pogled nam ostaje prikovan uz gotičku kvadriforu i oslikani drveni strop. Gospođa Barišić-Bačelić kaže da je ova prostorija bila namijenjena druženju pa je velika sreća što se ta funkcija zadržana do danas. Tu se održavaju predavanja, sastanci i slična događanja.

Reprezentativna dvorana na prvom katu Papalićeve palače. 
Pored prozora je Meštrovićeva bista Marka Marulića, 
dragog prijatelja obitelji Papalić koji se s njima često 
družio upravo na ovom mjestu

Budući da nije bilo dovoljno vremena za obilazak cijelog muzeja, morali smo protrčati kroz prostorije na drugom katu. Soba s baroknim predmetima nas je očarala, a zbirka ukrašenog oružja iz mletačko-turskih ratova svakoga će ostaviti bez daha.

Posjet radionici za restauriranje slika

U konzervatorsko-restauratorskoj radionici za štafelajne slike primili su nas muzejski restauratori, gospodin Josip Miljak i gospođa Marija Marković Boko. Ispričali su nam ponešto o svom školovanju i radu u muzeju te objasnili da najčešće restauriraju umjetnine koje će biti prikazane na izložbama koje muzej organizira. Gospođa Marković Boko je upravo radila na jednom portretu pa nam je pokazala fotografiju slike prije zahvata.

Gospođa Marković Boko govori o svom radu

G. Miljak nam je pokazao malu sliku na platnu koja je nedavno oštećena. Srećom, postoji fotografija na kojoj se vidi kako je slika nekoć izgledala, što će restauratorima značajno olakšati posao. Eto zašto je važna fotografska dokumentacija!

Gospodin Miljak pokazuje sliku koja je nedavno pretrpjela oštećenja; 

lice slike zaštićeno je japanskim papirom (taj se zahvat na engleskom zove facing)

Muzejska dokumentacija

Nakon posjeta radionici, gospođa Barišić-Bačelić nam je održala kratko predavanje o muzejskoj dokumentaciji. Objasnila nam je da je svaki muzej dužan voditi temeljitu dokumentaciju o svakom predmetu koji kroz njega prođe. Postupak vođenja i pohranjivanja dokumentacije reguliran je posebnim pravilnikom. Muzejska dokumentacija dijeli se na primarnu (temeljnu), sekundarnu i tercijarnu. Evidencija o konzervatorsko-restauratorskim postupcima spada u sekundarnu dokumentaciju.

Gospođa Barišić Bačelić je predavanje održala u reprezentativnoj dvorani na prvom katu Papalićeve palače

Saznali smo smo da većina muzeja u Hrvatskoj, pa tako i Muzej grada Splita, koristi specijalizirane računalne programe M++ za primarnu i S++ za sekundarnu dokumentaciju. Gospođa Barišić-Bačelić nam je pokazala elektronički obrazac koji popunjavaju muzejski restauratori i objasnila što on sve obuhvaća.

Na kraju posjeta oprostili smo se od nje zajedničkom fotografijom. Iz muzeja smo ponijeli puno zanimljivih priča i novih saznanja...

Zajednička fotografija na stubištu koje vodi do prvoga kata Papalićeve palače 

Posjet Galeriji umjetnina

PIŠE: Đana Šimunović
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Korektura: Jasminka Babić, viša kustosica (Galerija umjetnina)
Fotografije: S. M. Sunara


Iako je posjet Galeriji umjetnina organiziran u sklopu kolegija Uvod u konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva 1, činilo nam se da bi ovaj kratki osvrt iz pera studentice Đane Šimunović mogao zanimati i čitatelje ovoga bloga. U tekstu se, naime, spominju neke metode istraživanja štafelajnih slika


U sklopu kolegija o konzerviranju i restauriranju štafelajnih slika i polikromiranog drva, profesorica Sagita nam je organizirala posjet Galeriji umjetnina. Kroz stalni postav Galerije provela nas je viša kustosica Jasminka Babić. Rad muzejske restauratorske radionice predstavile su nam Mia Tomić i Elenora Klein.

Viša kustosica Jasminka Babić 

O Galeriji umjetnina 

Kustosica Jasminka Babić otkriva nam da je Galerija umjetnina osnovana 1931. godine kao Galerija umjetnina Primorske banovine. Dugo je bila smještena u iznajmljenoj stambenoj zgradi u Lovretskoj ulici. Prostori za čuvanje umjetnina nisu bili idealni, a neki su radovi i prije ulaska u Galeriju bili u lošem stanju. Potreba za restauriranjem oštećenih umjetnina i preventivnom zaštitom muzejskoga fundusa doveli su do formiranja restauratorske radionice 1999. godine.

Godine 2001. Galeriji je dodijeljena zgrada Stare bolnice. Nakon temeljite obnove zgrade, novi postav Galerije otvoren je za javnost 2009. godine. Galerija umjetnina posjeduje nekoliko tisuća umjetničkih djela, od kojih 350 tvori stalni postav. Umjetnine iz njezina fundusa pokrivaju širok vremenski raspon od 14. stoljeća do današnjih dana.


Šetnja kroz stalni postav 

Obilazak stalnog postava započinjemo na prvom katu, pored djela iz Zbirke starih majstora. Gđa. Babić nam skreće pažnju na dva poliptha gotičkog slikara Paola Veneziana. Jedan datira iz 1345., a drugi iz 1350. godine. Pokazuje nam i kameni reljef Sv. Jeronima iz 1480. godine koji je načinio kipar i graditelj Andrija Aleši. Oduševilo nas je što Galerija posjeduje jedan bakrorez čuvenog slikara i grafičara Albrechta Dürera, Melankoliju iz 1514. godine.

Zbirka starih majstora

Zbirka ikona

Hitamo prema Zbirci umjetnosti 19. stoljeća i moderne. Gđa. Babić nam objašnjava da 19. stoljeće pripada građanskom sloju, i da ga je obilježilo portretno slikarstvo. Na zidovima se redaju slike Vlaha Bukovca, Celestina Medovića; na postamentima skulpture Ivana Rendića, Branislava Deškovića (njegove su radove hvalili i francuski likovni kritičari!), Ivana Meštrovića...

Zbirka umjetnosti 19. stoljeća

Upoznajemo se s radovima hrvatskog ekspresionizma. Kustosica nam pokazuje sliku Ljube Babića Crne zastave iz 1918. godine; slična se slika nalazi u fundusu Moderne galerije u Zagrebu. Pogled nam zapinje za još jednu sliku Ljube Babića, Utakmica (Građanski – Hajduk na Concordijinom igralištu) iz 1924. godine. Slažemo se s gđom. Babić kada kaže da je ta slika toliko suvremena da je mogla biti naslikana i danas.

Podsjeća nas da se dvadesete godine prošloga stoljeća nazivaju epohom novih realizama. Obilježavaju ih povratak tradiciji i figuraciji. U slikarstvu se ponajviše tretira volumen. Osobito su nam zanimljiva djela trogirske slikarice Cate Dujšin-Ribar. Galerija posjeduje čak četrnaest njezinih portreta. Doznajemo da je Cata bila prva restauratorica Galerije umjetnina!

Zastajemo pored drvene skulpture Branka Ružića Sam IV iz 1922. godine.

Skulptura Branka Ružića Sam IV 

Obilazak završavamo pored enformelističkih slika. Umjetnici su, vidimo, koristili nekonvencionalne materijale: pijesak, vosak, zemlju... Palili su i rezali svoja platna. Restauriranje takvih djela vrlo je izazovno. (Pročitajte, primjerice, članak Tanje Vukmanić o restauriranju slike Eugena Fellera Malampije.)

Apstraktno slikarstvo predstavljaju Edo Murtić i Antun Motika 

Posjet restauratorskoj radionici 

Nakon obilaska stalnog postava Galerije umjetnina krećemo prema restauratorskoj radionici. Tamo nas čekaju muzejske restauratorice Mia Tomić i Elenora Klein. Gđa. Mia je pripremila infracrvenu (IC) kameru koja je spojena s računalom. Kamerom "šetamo" po jednoj drvenoj ikoni i tražimo podcrtež. Doznajemo da zračenje u infracrvenom dijelu EM spektra lako prolazi kroz većinu pigmenata. Kada dođe do bijele preparacije, reflektira se, a kada naiđe na podcrtež, zračenje biva apsorbirano – mi to vidimo kao crne linije na bijeloj podlozi.      

Studenti prve godine konzervacije-restauracije u restauratorskoj radionici Galerije umjetnina

Saznali smo da uz pomoć ultraljubičastog (UV) svjetla možemo otkriti je li slika već bila restaurirana: stari se retuši pod UV lampom vide kao tamne mrlje. UV lampa nam može otkriti i je li slika lakirana. Lakovi od prirodnih smola fluoresciraju žućkastozelenom bojom. Ispitivanje UV fluorescencije uvijek se obavlja u zamračenoj prostoriji.

Restauratorica Mia Tomić

Prije odlaska iz Galerije profesorica Sagita nas je fotografirala s restauratoricama Eleonorom Klein i Mijom Tomić. Jako cijenimo što su odvojile svoje vrijeme da nam pokažu na čemu rade!

Zajednička fotografija u dvorištu Galerije

Opisivanje umjetnina

PIŠE: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Konzervatorsko-restauratorska dokumentacija redovito uključuje (i) opis izgleda predmeta, tehnologije njegove izrade te stanja u kojemu je zatečen. Treba upamtiti da opis predmeta nije isto što i opis zatečenog stanja; kod prvoga je naglasak na izgledu (npr. slika prikazuje dopojasnu figuru Bogorodice s djetetom u naručju), a kod drugoga se iznose podaci o oštećenjima, tragovima ranijih restauratorskih  intervencija i sl. (platno je po sredini poderano, lice Bogorodice zaprljano je smeđom bojom).

U opisu tehnologije izrade predmeta objašnjava se kako je on napravljen (npr. slika je rađena uljanim bojama na gusto tkanom platnu). Pritom se umjetnina opisuje "od dolje prema gore"; to znači da ćemo najprije opisati podokvir, zatim platno, a tek nakon toga slikani sloj - preparaciju, slojeve boje pa lak. Istoga se pravila pridržavamo i kod opisivanja zatečenog stanja: najprije ćemo opisati stanje podokvira, onda platna i tek na kraju stanje slikanog sloja.

Opis tehnologije izrade i opis zatečenog stanja mogu biti vrlo složeni, jer umjetnine mogu imati složenu stratigrafiju. Pogledajte samo "anatomiju" ove Guercinove slike!

(1) Lak i retuši, (2) slojevi boje, (3) tonirana preparacija, (4) tekstilni nositelj, (5) platno za podstavu, (6) podokvir (izvor: Restoring a Masterwork II: Guercino's Erminia and the Shepherds)

Informacije treba pravilno strukturirati. Osim toga, treba vladati stručnom terminologijom, a to iziskuje čitanje stručnih tekstova. Jako puno čitanja!

Studentima sam dala zadatak da, podijeljeni u grupe, opišu izgled, tehnologiju izrade i zatečeno stanje jedne umjetnine. To nije bilo nimalo jednostavno: najprije su trebali naučiti gledati, a onda ono što vide pretočiti u riječi. Evo (jednog) rezultata.

- - -

Anđeo, 18. st., drvena polikromirana i pozlaćena skulptura

Sastavila: Jelena Petričević, uz sudjelovanje Đane Šimunović
Ispravila i dopunila: S. M. Sunara
Fotografije: S. M. Sunara

Opis umjetnine 

Anđeo stoji na niskom postolju koje oblikom podsjeća na oblak. Ruke su mu odmaknute od tijela. Desna noga je u iskoraku, a lijeva je blago odignuta od postolja. Glava je pognuta, a pogled uprt prema dolje. Bogato nabrana zlatna draperija ovija mu se oko struka; pridržava je crvena traka prebačena preko lijevog ramena. Krila nisu sačuvana, ali se na leđima vide rupe gdje su bila pričvršćena. Visina skulpture s postamentom iznosi 57 cm, a najveća širina, mjerena od prstiju lijeve šake do desne nadlaktice, iznosi 35 cm. [1]


Tehnologija izrade 

Skulptura je izrađena od nekoliko komada drva. Glava, trup i dio lijeve noge izrađeni su od jednog komada, a ostatak lijeve noge, dio trupa i lijevo rame od drugog. Nadlaktica lijeve ruke sastavljena je iz dva komada drveta, dok je podlaktica sa šakom izrezbarena iz jednog komada. Desna ruka izrađena je od dva komada drveta.

Na drveni nositelj nanesena je preparacija bijele boje. Inkarnat, kosa i postolje obojeni su uljenim bojama. Draperija je pozlaćena zlatnim listićima; na preparaciju je prethodno nanesen crveni bolus.


Zatečeno stanje 

Nedostaje dio postolja s dijelom desnog stopala i dva prsta lijevog stopala. Na šaci lijeve ruke nedostaju kažiprst i mali prst. Nedostaju oba krila, a desna ruka je odvojena od tijela (odlomljena je). Duž spojeva elemenata od kojih je sastavljen drveni nositelj vidljive su uske pukotine. Veće rupe na postolju i rupe na leđima anđela zapunjene su epoksidnim kitom.

Slikani sloj je vrlo dobro očuvan; tek su na kosi nešto brojnija oštećenja koja sežu do drvenog nositelja. Zbog istrošenosti boje, na više mjesta na inkarnatu nazire se žućkasto-bijela boja preparacije. Na lijevom stopalu i šaci lijeve ruke vide se oštećenja uzrokovana plamenom (gorenjem). Na istaknutim dijelovima draperije pozlata je pohabana: oštećenja slikanoga sloja sežu do bolusa, a s prednje strane skulpture i do preparacije. [2]

Skulptura je bila u cijelosti preslikana, ali je preslik odstranjen. Ostaci preslika još uvijek su vidljivi na kosi anđela (kosa je smeđa, a bila je preslikana okerom) te, u nešto većoj mjeri, na postolju skulpture, koje je bilo preslikano zelenom bojom.

Na šaci lijeve ruke nedostaju kažiprst i mali prst, a drvo je nagoreno

Pozlata je pohabana

Objašnjenje pojmova koji su korišteni u tekstu [3]

istrošenost površine / trenjem, struganjem ili habanjem (eng. abrasion [rub, scrape, wear])
Vrsta osipavanja (erozije) – gubitak površinskog sloja za koji se pretpostavlja da nastaje zbog trenja na laku, boji ili osnovi na slici; na oblikovanom materijalu ili nosiocu crteža i grafika; na završnom sloju (politura, lak) namještaja, kipova ili drugih predmeta.

odlomljenje (eng. chip [dent])

- - -

[1] Desna ruka je sačuvana, ali je odvojena od skulpture.
[2] Vodena pozlata nije otporna na habanje, dijelom zbog tankoće zlatnih listića.
[3] BUCK, Richard D., "Utvrđivanje i opisivanje stanja umjetnina" (uvod i prijevod: Vesna Bujan), Vijesti muzealaca i konzervatora, br. 3/4, ur. Želimir Laszlo, Zagreb : Hrvatsko muzejsko društvo, 2000.

Prvi teren i prvo praktično iskustvo!

PIŠU Dora Blažević i Jelena Petričević
Ispravila, dopunila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


Ispunjeni znatiželjom, studenti prve godine konzervacije-restauracije krenuli su sredinom listopada na svoju prvu terensku nastavu: radni posjet slavnoj tvrđavi Klis, točnije zgradi oružarnice u kojoj je izložena zbirka Povijesne postrojbe "Kliški uskoci". (Kolega Oliver Molnar, koji je preko ljeta radio scenografiju za seriju Igre prijestolja, otkrio nam je da se ovdje nalazila garderoba za glumce.) U prostranoj jednokatnici nalazi se nekoliko vitrina s oružjem i replikama uskočkih odora. Na zidovima su panoi s prikazom povijesnog razvoja tvrđave. Panoi su postavljeni između željeznih nosača za police koji su raspoređeni u dva reda. Naš je zadatak bio dokumentirati zatečeno stanje nosača, očistiti ih i dokumentirati obavljene radove.

Studenti 1. godine konzervacije-restauracije

Prostor u kojemu će biti izložena zbirka Povijesne postrojbe "Kliški uskoci"

Terensku je nastavu organizirala docentica Sagita Mirjam Sunara u sklopu kolegija o metodama istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji. Pridružile su nam se dvije studentice treće godine koje specijaliziraju konzervaciju-restauraciju metala, Filipa Sršen i Vanda Krstinić. One su nas trebale uputiti u postupak čišćenja. Nosači su bili zaprljani žbukom i zahvaćeni jakom korozijom. Korozija nas nije previše iznenadila, jer je oružarnica jako vlažna. Naše su "asistentice" strpljivo odgovarale na svako pitanje, uvijek s osmijehom na licu.

Željezni nosači su zahvaćeni korozijom i zaprljani žbukom

Detalj jednog nosača

Naše prvo praktično iskustvo na studiju konzervacije-restauracije!

Najprije je trebalo popisati alate i materijale koje smo donijeli; taj je zadatak dopao Jelenu Petričević. Za to je vrijeme Katarina Cvrlje skicirala zidove i označavala pozicije nosača. Svakom je nosaču dodijelila inventarni broj; to će nam olakšati snalaženje, jer nosača ima puno (četrdeset i jedan) i svi jednako izgledaju. Bernarda Đurić je izradila cedulje s osnovnim podacima o svakom predmetu. Cedulje je zalijepila na zid pored svakog nosača prije nego što ih je profesorica Sagita fotografirala. Društvo su nam za to vrijeme pravile dvije pomalo naporne mačke.

Nakon toga su nam Vanda i Filipa pokazale koje ćemo alate koristiti. Žbuku smo odstranjivali špatulama, tvrdim skalpelima i četkama. Koroziju smo čistili u segmentima, dio po dio predmeta. Korozivne naslage je najprije trebalo omekšati oblogom s petrolejom. Omekšane naslage odstranjivali smo metalnim četkama, skalpelima i, na kraju, finom čeličnom vunom.

Naša "asistentica" Vanda Krstinić

Filipa i Vanda su uspjele odstraniti svu koroziju s jednog dijela svog nosača; površinu je nakon toga trebalo odmastiti acetonom i premazati mikrokristaličnim voskom, jer bi "golo" željezo brzo opet oksidiralo. Posao koji je na prvi pogled izgledao jednostavan iziskivao je puno strpljenja i vremena. Kad smo vidjeli što su Filipa i Vanda napravile na malom dijelu svoga nosača, shvatili smo da smo tek na pola puta i da nas čeka još puno, puno rada.

Jedan od nosača nakon čišćenja (snimljeno 28. listopada 2013. god.)

Dok je ostatak grupe bio zabavljen čišćenjem, Dora Blažević i Bernarda Đurić, jedna drugoj desna ruka, zajedničkim su snagama uspjele odraditi svoj prvi dokumentacijski zadatak. Izradile su obrazac u koji su unosile osnovne podatke o svakom nosaču: naziv, inventarni broj, materijal, dimenzije. Obrazac ima još četiri rubrike: za fotografiju predmeta prije zahvata, za opis zatečenog stanja, za fotografiju predmeta nakon zahvata te za opis izvedenih radova. Svaki je student trebao sastaviti kratki opis zatečenog stanja "svog" nosača, koji su Dora i Bernarda zatim unosile u obrazac. Vrlo brzo, djevojke su bile zatrpane papirima s raznim rukopisima i ponekim hijeroglifom.

Profesorica Sagita se bavila fotografskom dokumentacijom; prebacivala je fotografije u svoje računalo, obrađivala ih i dodjeljivala im nazive. Iz naziva svake fotografije odmah se može zaključiti o kojem se lokalitetu i kojem predmetu radi. Fotografija nosača pod inventarnim brojem 1, primjerice, nosi naziv "KLIS_nosaci_01-01". Svaka sljedeća fotografija tog nosača ima isti naziv; razlika je samo u zadnje dvije brojke.

S Klisa smo otišli ispraćeni kišom, zadovoljni poslom koji smo obavili i, još više, onim što smo naučili.

Posjet Sveučilišnoj knjižnici u Splitu

PIŠE Katarina Cvrlje
Uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara

Katarina Cvrlje, studentica 1. godine konzervacije-restauracije

Prije nekoliko dana posjetili smo Sveučilišnu knjižnicu u Splitu. Posjet je organizirala docentica Sagita Mirjam Sunara u sklopu svog kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji- restauraciji. Svrha ovog posjeta na samom početku akademske godine jest upoznavanje sa Sveučilišnom knjižnicom, koja je ključan dio studiranja, ali i s radom jedne konzervatorsko-restauratorske radionice, u ovom slučaju radionice za konzerviranje-restauriranje knjiga i arhivske građe.

Sastanak ispred ulaza u Sveučilišnu knjižnicu

Dr. sc. Sanja Brbora

Na ulazu u knjižnicu dočekala nas je informatorica dr. sc. Sanja Brbora. U kratkom uvodnom izlaganju govorila je o povijesti knjižnice, koja je s radom započela 1903. godine pod nazivom Gradska biblioteka. Gđa. Brbora nam je objasnila da se do preseljenja u novu zgradu 2009. godina knjižnična građa čuvala u uvjetima koji nisu uvijek bili idealni pa su se tijekom godina na nekim knjigama javila oštećenja. Nova, impresivna zgrada Sveučilišne knjižnice podignuta je, kako rekoh, 2009. godine,a nalazi se na južnoj strani sveučilišnog kampusa.

Lijevo od informativnog pulta nalazi se Odjel serijskih publikacija (periodika); s toga kata puca pogled na veliku čitaonicu koja se nalazi na donjoj etaži. Čitaonica je opremljena radnim stolovima i računalima, a sa bočnim se strana nalaze police s knjigama. Da ne ometamo ranojutarnje posjetitelje knjižnice, u tišini smo prošetali čitaonicom i pregledali police na kojima se nalaze likovne enciklopedije i knjige o umjetnosti.

Upute za rukovanje građom

U čitaonici Odjela za nabavu i obradu građe posebne vrste (tzv. specijalne zbirke) gđa. Brbora nas je upoznala s mrežnim stranicama Sveučilišne knjižnice i načinom pretraživanja knjižničnog kataloga. Dobili smo uvid u način rada knjižnice i upoznali se s pravila ponašanja u čitaonici.

Nakon toga smo pogledali izložbu Iz arhiva dr. Ive Tartaglie kojom je predstavljena građa koja se čuva u zbirci rukopisa Sveučilišne knjižnice u Splitu. Vidjeli smo dokumente, karikature, rukopise, fotografije, nacrte i pisma od kojih nam je posebice za oko zapelo ono umjetnika Ivana Meštrovića, Tartaglijinog dugogodišnjeg prijatelja. Kako piše Norka Machiedo-Mladinić, dr. Tartaglia je bio "istaknuta ličnost u javnom i kulturnom životu, odvjetnik, načelnik Splita, prvi ban Primorske banovine, likovni kritičar, publicist, mecena umjetnosti i vlasnik najveće umjetničke zbirke u Dalmaciji".

Plakat izložbe Iz arhiva dr. Ive Tartaglie

Na Odjelu za zaštitu i digitalizaciju građe primila nas je diplomirana konzervatorica-restauratorica Ana Radić Bizjak. Govorila nam je o uzrocima oštećenja knjiga, objasnila postupak suhog i mokrog čišćenja te pokazala nekoliko listova papira na kojima su nedostajući dijelovi strojno ili ručno dopunjeni.

Na jednom smo stolu vidjeli jako oštećene i raspadnute knjige pokraj potpuno restauriranih i ponovno uvezenih knjiga.

Gđa. Radić Bizjak nam je pokazala obrazac za dokumentaciju i nekoliko fotografija koje prikazuju proces restauriranja knjižne građe. Pokazala nam je i jedan od načina pohranjivanja restauriranih knjiga u kutije od beskiselinskog kartona. Osobito su dojmljivi bili njeni marmorizirani (eng. marbling) papiri koji su se ravnali u velikoj preši. Od njih će raditi korice ili predstranice knjige.

Iz restauratorske radionice otišli smo u prostoriju u kojoj se digitaliziraju stare novine i časopisi. Tamo nas je dočekao gospodin Branko Bralić i pokazao nam kako skenira građu. Skenirana slika mora se obraditi, a nakon toga pohraniti u formatu koji razlikuje sliku od teksta. Digitalnu zbirku novina Sveučilišne knjižnice u Splitu možete pogledati ovdje.

Iz ugodne tišine knjižnice izašli smo ispraćeni pozdravom, s ohrabrujućim poticajem na sljedeći posjet.

Zajednička fotografija u restauratorskoj radionici koju vodi gđa. Ana Radić Bizjak

Dokumentacija: kako je prezentirati, kako sačuvati?

Tekstove ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


KAKO DOKUMENTACIJU MOŽEMO UČINITI DOSTUPNOM ŠIROJ I STRUČNOJ JAVNOSTI?

Benedikta Vilenica:

Publiciranje, okrugli stolovi i stručne rasprave o konzervatorsko-restauratorskim zahvatima, prezentiranje na konferencijama, javna predavanja, informativni letci – sve su to načini na koje dokumentaciju možemo učiniti dostupnom stručnoj i široj javnosti. Dokumentacija koja je namijenjena ne-stručnjacima treba biti pisana lako razumljivim jezikom. Što se tiče kolega iz struke, znanja i iskustava najbolje se razmjenjuju na stručnim i znanstvenim skupovima. Svaki restaurator može doprinijeti razvoju struke tako što će publicirati otkrića i spoznaje do kojih je došao tijekom konzervatorsko-restauratorskog zahvata. Dijeliti znanje s kolegama je jako važno.

Karmen Milić:

Dokumentaciju možemo učiniti dostupnom široj i stručnoj javnosti publiciranjem, pisanjem blogova i stvaranjem baza podataka. Osim toga, potrebno je educirati javnost o vrijednosti kulturne baštine i važnosti njezinog očuvanja.

Studenti u radionici za restauriranje kamena Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Restaurator Dalibor Popovič pokazuje im svoju konzervatorsko-restauratorsku dokumentaciju 

3D rekonstrukcije (autor: D. Popovič)

ZAŠTO TREBA ČUVATI DOKUMENTACIJU? KAKO JE SAČUVATI? 

Josip Nižetić:

Dokumentacija se mora čuvati da bi budući naraštaji znali što su njihovi prethodnici radili. To će im olakšati rad, ali i pomoći da bolje razumiju kulturna dobra – njihovu povijest, materijale i tehnike. Dokumentaciju možemo sačuvati na različite načine, primjerice umnožavanjem i(li) čuvanjem u prikladnim uvjetima. Ako je dokumentacija pohranjena na CD-u ili na nekom drugom mediju, možemo je umnožiti, ali bi je svakih nekoliko godina trebalo "prebaciti" na novi medij. Dokumentaciju možemo objaviti na internetu; tako je činimo dostupnom većem broju ljudi.

Anja Mihotović:

Dokumentaciju treba čuvati zbog budućih znanstvenih istraživača, kustosa (ako je riječ o muzejskom predmetu) i konzervatora-restauratora, jer je ona izvor informacija o kulturnom dobru i zahvatima koji su na njemu izvedeni. Dokumentaciju možemo sačuvati u "papirnatom" obliku, dakle isprintanu (fotografije možemo razviti) ili je možemo u digitalnom obliku pohraniti na CD, USB, hard disk... Ipak, treba imati na umu da tehnologija ubrzano napreduje, a mediji za pohranu se brzo mijenjaju. Digitalne zapise treba "prebacivati" na nove medije – to je jedina garancija njihova očuvanja.