Izložba "Tragovi prošlosti / Traces of the Past"

PIŠU Anita Matić i Sagita Mirjam Sunara, doc. art.


"Tragovi prošlosti / Traces of the past", izložba o tzv. daljinskoj arheologiji, održana je u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu od 26. siječnja do 29. veljače 2016. Izložbu su postavili slovenski partneri u projektu ArchaeoLandscapes Europe: Centar za zaštitnu arheologiju, Institut za zaštitu kulturne baštine Slovenije, Odjel za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani i Institut za antropološke i prostorne studije Znanstveno-istraživačkog centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti.

Krajem siječnja 2016. u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu otvorena je izložba "Tragovi prošlosti / Traces of the past". Izložba je nastala u okviru projekta Archaeolandscapes Europe (ArcLand), a priređena je s ciljem upoznavanja stručne i šire javnosti s visokotehnološkim metodama koje se koriste za prikupljanje arheoloških informacija.

Središnja tema izložbe bilo je daljinsko istraživanje i njegova primjena u arheologiji. Daljinsko istraživanje je znanost i tehnologija proučavanja tla iz veće udaljenosti (iz zraka ili svemira), bez fizičkog kontakta. Glavna područja daljinskih istraživanja su: zračna fotografija, lasersko skeniranje iz zraka, multispektralna fotografija i geofizička mjerenja. Kombiniranjem prikupljenih podataka mogu se bolje razumjeti arheološki ostaci, ali i razvoj povijesnih krajolika.

Prve zračne fotografije snimljene su već u 19. stoljeću. Početkom 20. stoljeća arheolozi su počeli koristiti zračne fotografije za proučavanje krajolika i nalazišta. Zračne fotografije se pohranjuju u posebne arhive, tako da budu dostupne svim istraživačima. Arhivi zračnih fotografija čuvaju i druge podatke, poput imena fotografa i podatka o mjestu snimanja.

Jedna od najvećih zbirki zračnih fotografija je National Collection of Aerial Photography (NCAP). Počeci te zbirke sežu u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kada su se zračne fotografije snimale u vojne svrhe. Fotografije iz toga vremena predstavljaju dragocjeno vrelo podataka vojnim povjesničarima, a koriste se i u izradi računalnih igara.(!) Fotografije su se za vrijeme rata morale izrađivati u velikoj žurbi da bi se što prije isporučile obavještajcima, pa fotografski negativi i pozitivi često nisu bili dovoljno isprani ili dobro fiksirani. U to vrijeme nije se mnogo marilo za njihovo očuvanje, kao ni u godinama nakon rata. Pohranjeni u različitim spremištima, ne uvijek u idealnim uvjetima, ti su materijali postupno propadali. Danas se pozitivi digitaliziraju, no prije toga ih treba odrolati, izravnati u komori za ovlaživanje i očistiti. Fotografski filmovi čiste se na posebnom uređaju. Potom se krpaju razderana mjesta i odstranjuje selotejp. Oštećene kutije za pohranu zamjenjuju se novima. Više o tome pročitajte ovdje.

Vrijedno je spomenuti da Nacionalni muzej Irske čuva zbirku od pet tisuća fotografija značajnih irskih arheoloških nalazišta i krajolika. Autor tih fotografija je Leo Swan (1911. – 2001.), irski fotograf i arheolog.

Leo Swan, fotografija lokaliteta Monasterboice (Mainistir Bhuith) u okrugu Louth, Irska (izvor)

Jedna od najsuvremenijih tehnika daljinskog istraživanja je lasersko skeniranje iz zraka: ALS (Airborne Laser Scanning), odnosno LiDAR (Light Detection and Ranging). LiDAR je moćna tehnika koja se koristi za detaljno mjerenje i dokumentiranje površine tla. Omogućuje vizualizaciju površine tla bez drveća, grmlja i ostale vegetacije. Takav, virtualno raskrčen krajolik, omogućava arheolozima bolje razumijevanje postojećih nalazišta i otkrivanje novih. Ljetos je, primjerice, The Guardian prenio vijest da su arheolozi u Kambodži ispod gustoga tapeta tropske šume primjenom LiDARA-a otkrili nekoliko gradova starih između 900 i 1400 godina. Neki od tih gradova veliki su kao Pnom Pen, prijestolnica Kambodže!

LiDAR daje trodimenzionalni prikaz površine tla ispod vegetacije (preuzeto iz: Joshua Hammer, "The Lost City of Cambodia", Smithsonian.com, objavljeno u travnju 2016.)

Multispektralni senzori istovremeno prikupljaju podatke u više različitih spektralnih kanala. Kombinacijom različitih spektara dobiva se fotografija nalik fotografiji u boji, tzv. multispektralna fotografija. Nosači za snimanje mogu biti različiti, od papirnatih zmajeva do satelita. Sateliti moraju imati kamere koje mogu uvećati Zemljinu površinu do razine vidljivosti arheoloških ostataka.

Pojam "geofizička istraživanja" odnosi se na neinvazivne metode uz pomoć kojih se prepoznaju i kartiraju tvorevine koje se nalaze ispod površine, bez fizičkih zahvata. Takva istraživanja su dugotrajna, a ishod je, zbog smetnji, često nemoguće predvidjeti. Što se mjeri? Magnetna svojstva (magnetometrija), električna otpornost i(li) odjek elektromagnetskih valova koje u tlo emitiraju georadarske antene (georadar).

Izložba "Tragovi prošlosti / Traces of the past" zorno je prikazala utjecaj tehnologije na razvoj arheoloških istraživanja te upozorila na važnost arheologije i očuvanja kulturne baštine. Za nadati se je da ćemo u Hrvatskoj vidjeti sve veću primjenu daljinskih istraživanja, i da će razmjena znanja i iskustava sa stručnjacima iz drugih zemalja biti sve snažnija. 

Obilazak stalnoga postava Galerije umjetnina u Splitu i posjet Galerijinoj konzervatorsko-restauratorskoj radionici

PIŠE Ana-Marija Lučić
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara

Studenti prve godine (ak. god. 2015./2016.) posjetili su krajem siječnja 2016. Galeriju umjetnina u Splitu. Obišli su stalni postav i posjetili Galerijinu konzervatorsko-restauratorsku radionicu.


Na porti Galerije umjetnina dočekala nas je asistentica kustosica Antonija Mihovilović; ona je bila naš vodič.

Obilazak smo započeli sa Zbirkom starih majstora (14. – 18. st.). Ta je zbirka značajna zbog velikog broja i visoke kvalitete prikupljenih umjetnina. Gđica. Mihovilović je posebno izdvojila dva poliptiha iz radionice jednog od najvećeg venecijanskog slikara 14. stoljeća, Paola Veneziana. Usto nam je skrenula pažnju na kameni reljef Andrije Alešija koji prikazuje sv. Jeronima. Taj je svetac, naučili smo, najčešće prikazan kao pokornik u pustinji ili pećini, vrlo često u pratnji lava. Sv. Jeronim je preveo Bibliju na latinski jezik, pa ga je i Aleši prikazao nadvijenog nad knjigom (Biblijom).

Kameni reljef Andrije Alešija

Detalj slike nepoznatog majstora iz 15. ili 16. stoljeća (tempera na drvu); za oko nam je zapeo stari retuš rađen tehnikom crtkanja (tal. tratteggio)

U Zbirci starih majstora vidjeli smo djela Jurja Čulinovića, Andrije Medulića, Gregorija Lazzarinija i mnogih drugih slikara. Osobito nas je iznenadilo to što Galerija umjetnina posjeduje jedan bakropis Albrechta Dürera, čuvenog njemačkog grafičara i slikara.
 
Sljedeća je na redu bila Zbirka ikona. Ta se zbirka, doznali smo, ubraja među najbogatije ikonopisne zbirke u hrvatskoj. Godinama je popunjavana otkupom, a značajan dio čine ikone koje su nekoć pripadale dr. Ivi Tartagliji.
 
Upoznali smo se i sa Zbirkom moderne umjetnosti s umjetninama 19. stoljeća. U toj se zbirci nalaze vrijedna djela domaćih umjetnika poput Vlahe Bukovca, Mata Celestina Medovića, Emanuela Vidovića, Branislava Deškovića, Joze Kljakovića... Značajno mjesto zauzima djelo austrijskog slikara i grafičara Egona Schielea. Kustosica nam je skrenula pažnju na radove Cate Dujšin-Ribar. U stalnome postavu Galerije umjetnina zastupljeno je malo ženskih umjetnica. Dujšin-Ribar je zanimljiva i po tome što je bila prva restauratorica Galerije umjetnina! Pažnju su nam privukle slike Miljenka Stančića, začetnika nadrealizma u Hrvatskoj. Gđica. Mihovilović nam je pokazala svoju najdražu sliku: Plavi pejzaž Vinka Bavčevića. Slikar je, umjesto kista, koristio žilet.(!) Naša je profesorica kazala da bi bilo zanimljivo izraditi kopiju te slike u okviru kolegija Tehničke analize i povijesne rekonstrukcije koji vodi profesorica Sandra Šustić.

Dok smo obilazili stalni postav Galerije umjetnina, profesorica Sunara nam je skrenula pažnju na to da se neke slike nalaze pod staklom. Radi se o slikama koje su rađene pastelom, ugljenom i drugim materijalima koji su osjetljivi na dodir i vlagu (primjerice, vlagu s dlanova). Primijetili smo i to da se manje skulpture nalaze pod staklenim "zvonom". Tako su zaštićene od obaranja (jer su puno laganije od velikih skulptura) i krađe. Sve to, naučili smo, spada pod preventivnu konzervaciju, a zadatak je muzejskoga restauratora da o tome vodi računa.

Skulpture manjega formata nalaze se pod staklenim "zvonom"

Obilazak stalnoga postava Galerije umjetnine Split završili smo s enformelističkim slikama. Doznali smo da su umjetnici koristili različite ne-slikarske materijale, da su rezali i palili platna, pa smo se dotakli problematiku konzerviranja i restauriranja takovih umjetnina.


Što nam otkriva IC, a što UV zračenje?
 
U konzervatorsko-restauratorskoj radionici Galerije umjetnina dočekale su nas Mia Tomić i Eleonora Klein. Objasnile su nam da je posao muzejskoga konzervatora-restauratora veoma dinamičan i raznovrstan. Pokazale su nam i umjetnine na kojima trenutno rade.

Demonstrirale su nam i korištenje infracrvene kamere u istraživanju tehnologije izrade slike. Infracrveno zračenje otkriva podcrtež koji se nalazi ispod laka i bojanog sloja, no to funkcionira samo ako je podcrtež rađen materijalom koji reflektira zračenje u infracrvenom dijelu spektra, primjerice ugljenom ili grafitom.

Jednu smo sliku (ženski akt) pregledali pod ultraljubičastim svjetlom. Na površini slike uočili smo lak. Mogli smo primijetiti da je nanesen kistom. Lak, međutim, nije bio nanesen na cijelu površinu: umjetnik ga nije nanio na lice i gornji dio tijela ženske figure. Slikar je, dakle, lakom modelirao. Taj je podatak veoma važan i zasigurno će utjecati na određivanje opsega i tijeka konzervatorsko-restauratorskog zahvata na toj slici.

Na koncu smo pogledali nekoliko primjeraka izvješća o konzervatorsko-restauratorskim zahvatima na muzejskim umjetninama.

Posjet je završio zajedničkom fotografijom u unutrašnjem dvorištu Galerije umjetnina.

Korištena literatura: 
Tekstovi objavljeni na službenoj web-stranici Galerije umjetnina Split (Zbirke)

Evidentiranje pokretne baštine

PIŠE Jelena Hudinčec
Dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije i legende: S. M. Sunara


U sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji i pod vodstvom docentice Sagite Mirjam Sunare, sredinom siječnja posjetili smo Župu Muć Donji. Mućki kraj, nekoć poznat pod nazivom Zmina, povijesno je bio vrlo važan. O tome svjedoči i pronalazak kamenog ulomka s natpisom kneza Branimira iz 888. godine, čiju važnost ne treba posebno isticati. (Osim što spominje ime hrvatskog vladara, to je ujedno i najstariji datirani natpis svih Slavena uopće.) Naš posjet mućkome kraju, međutim, nije bio vezan uz arheologiju: dobili smo zadatak evidentirati pokretna kulturna dobra u crkvi Imena Isusova/Imena Marijina u Postinju Gornjem.

Crkva Imena Isusova/Imena Marijina

Na okruglom prozoru na zvoniku uklesana je godina gradnje crkve: 1911.

Na mjestu na kojemu se ta crkva danas nalazi, a koje je od Splita udaljeno 45 minuta vožnje, ranije se, prema kazivanju mještana, nalazila manja, drvena crkva. Sadašnja je crkva neveliko kameno zdanje. Na okviru okrugloga prozora na zvoniku uklesana je godina njezine gradnje: 1911. Tijekom stotinu godina njezinoga postojanja, građevina i njezin inventar doživjeli su mnoge promjene. Najznačajnija promjena u interijeru bilo je pretvaranje izvornog bačvastog svoda u ravan drveni stop. Osamdesetih godina prošloga stoljeća sa stropa crkve skinuta je velika slika na platnu s prikazom Gospe Lurdske. Slika je završila u podrumu obližnje kuće, nekadašnje gostionice, odakle je 2006. dopremljena na Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu. Konzervatorsko-restauratorski zahvat na slici obavili su studenti našega Odsjeka pod vodstvom docentice Sunare. (Više o tom projektu možete pročitati ovdje.)

Osim preinaka građevine, treba spomenuti i nestručne 'restauratorske' zahvate koje su izveli dobronamjerni župljani vođeni željom da uljepšaju ili osvježe predmete koji se nalaze u crkvi. Slika s prikazom Gospe Lurdske, primjerice, bila je dobrim dijelom preslikana kako bi se prikrila oštećenja slikanog sloja. Srebrnom je bojom u cijelosti preslikano lijepo, izvorno polikromirano barokno raspelo koje se nalazi na zidu ispovjedaonice. Po dolasku u crkvu dočekao nas je jedan župljanin i ponosno nam pokazao kako je skulpturici Gospe rekonstruirao nedostajuću ruku; kaže da ga je smetalo to što je Gospa godinama bila sakata i da sada puno ljepše izgleda. Srećom, nova se ruka lako dade odstraniti – nikakva šteta nije učinjena.

Drveno polikromirano barokno raspelo je premazano srebrnom bojom u spreju.
Sondu na Kristovu licu otvorili su 2009. godine studenti konzervacije-restauracije

Skulptura Gospe koja je nedavno 'restaurirana'

Rekonstruirana ruka

Izvorna ruka. Gospina ruka i njezina odjeća su dobrim dijelom preslikani,
ali taj je zahvat izveden ranije

Briga koju župljani pokazuju za inventar svoje crkve više je nego pohvalna, a naš je zadatak, i zadatak konzervatora, da ih poučimo kako se ta baština čuva, što na umjetninama smiju raditi, a koje zahvate moraju povjeriti školovanim stručnjacima, odnosno restauratorima. Naš projekt ima još jedan važan cilj, a to je evidentiranje umjetnina koje se nalaze u crkvi. Taj će popis biti dostavljen nadležnom konzervatorskom odjelu uz zamolbu da se cijela zbirka preventivno zaštititi.

U crkvi su nas srdačno dočekali don Ivan Barišić, župnik, i Branko Šimičić, župljanin. Počastili su nas finim domaćim kolačima pa smo, puni 'slatke' energije, prionuli poslu. Pred nama se našlo puno različitih predmeta, od skulptura i križeva do procesijskih zastava i liturgijskog posuđa. Svakom smo predmetu dodijelili evidencijski broj. Zabilježili smo osnovne podatke o umjetnini (naziv, datacija, dimenzije itd.), a onda opisivali njezin izgled, tehnologiju izrade i zatečeno stanje. Podatke smo unosili u obrazac koji je pripremila naša profesorica.

Kroz ovaj smo zadatak naučili pažljivije gledati predmete, prepoznavati vrste oštećenja i otkrivati njihove uzroke, identificirati materijale, određivati vrijeme nastanka predmeta prema njegovim stilskim obilježjima... Usvojili smo osnovnu stručnu terminologiju potrebnu za dokumentiranje stanja predmeta, što je neizmjerno važno za naš budući posao.

Budući da je nedavno proslavljen blagdan Imena Isusova, skulptura Isusa je premještena iz niše na zidu iza glavnog oltara u prednji dio crkve

Moj kolega Josip Pašalić izgleda kao pravi detektiv!

Moj je zadatak bio opisati ikonu s prikazom Bogorodice s Djetetom.
U crkvi je bilo jako hladno pa smo se stisnuli oko električne grijalice

Moja zadaća, koju sam prihvatila s velikim oduševljenjem, bilo je opisivanje ikone s prikazom Bogorodice i Djeteta. Ikona se nalazi na sjevernom zidu crkve, iznad stepenica koje vode do kora. Slika je rađena uljenim bojama, a likovima se vide samo lica i ruke; sve ostalo skriveno je ispod tanke oplate od nekog neplemenitog metala. Na oplati su bijelom bojom iscrtani ornamenti. Slika je ukrašena raznobojnim papirnatim cvjetovima. Nalazi se u drvenom ukrasnom okviru koji je s prednje strane zatvoren staklom. Osobito je zanimljivo to što je na poleđini ikone zalijepljen list papira s posvetom.

Ikona, prednja strana

Ikona, poleđina

Umjetnina je prilično oštećena. Papir na poleđini zahvaćen je gljivicama, onečišćen produktima korozije od željeznih čavlića, a na jednom se dijelu odvaja od podloge. Na ukrasnom okviru vide se rupice od  insekata. U donjem dijelu slike nataložena je prljavština. Ornament koji je bijelom bojom naslikan na metalnoj oplati mjestimično je oštećen. Na Bogorodičinoj kruni primjećuju se tragovi lijepila...

Kad smo završili s poslom, svaki smo predmet vratili na njegovo mjesto i krenuli natrag put Splita. Kroz razgovor s kolegama zaključila sam da su, baš kao i ja, oduševljeni našom prvom terenskom nastavom i da s nestrpljenjem iščekuju još koji takav zadatak!



Nekoliko linkova za znatiželjne: 
Metodologija rada evidentiranja pokretne kulturne baštine
Projekt evidentiranja sakralne baštine u splitskome zaleđu
Proslava stote obljetnice crkve Imena Isusova/Imena Marijina u Postinju Gornjem

Posjet Državnom arhivu u Splitu

PIŠE Mateo Curić
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Korektura: Marina Grgičević, arhivistica – specijalistica (Državni arhiv u Splitu)
Fotografije: S. M. Sunara


Krajem prošloga mjeseca posjetili smo Državni arhiv u Splitu. Ranijih je godina u sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji bio organiziran posjet Sveučilišnoj knjižnici, o čemu su studenti izvještavali na blogu. Posjet Arhivu bio je za nas novo iskustvo i jedinstvena prilika da se upoznamo s vrijednim gradivom važnim za povijest našega kraja. Splitski je Arhiv, naime, nadležan za područje od Šibenika do Metkovića.

Odjel za sređivanje i obradu arhivskih fondova i zbirki

Kroz Arhiv nas je provela Marina Grgičević, voditeljica Odjela za sređivanje i obradu arhivskih fondova i zbirki. Gđa. Grgičević nam je pričala o povijesti Arhiva i objasnila nam njegov ustroj i rad. Državni arhiv u Splitu osnovan je 1952. godine kao Arhiv grada Splita. Ubrzo mijenja ime u Historijski arhiv u Splitu (1957.), zatim u Povijesni arhiv u Splitu (1993.),  a od 1997. godine djeluje pod nazivom Državni arhiv u Splitu. Arhivsko se gradivo godinama čuvalo u neprimjerenim spremišnim prostorima pa je velika količina materijala propala ili uništena. Prostorni uvjeti za rad Arhiva stvoreni su tek devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je Grad Split Arhivu ustupio prostor u tvrđavi Gripe.

 

Marina Grgičević, voditeljica Odjela za sređivanje i obradu arhivskih fondova i zbirki

U Hrvatskoj postoji 19 arhivskih ustanova i osam sabirnih centara, a njihov rad nadzire Ministarstvo kulture. Arhivska je djelatnost regulirana zakonima i pravilnicima. (Moja preporuka: pročitajte Pravilnik o uvjetima smještaja, opreme, zaštite i obrade arhivskog gradiva, broju i strukturi stručnog osoblja arhiva – profesorica Sunara kaže da dio koji govori o smještaju i opremi arhiva zvuči kao vodič kroz preventivnu konzervaciju.)

Svaki arhiv ima nekoliko odjela čiji djelatnici obavljaju različite poslove. U splitskome Arhivu, primjerice, djelatnici vanjske službe prikupljaju gradivo i procjenjuju je li ono zaista vrijedno čuvanja. Gradivo koje uđe u Arhiv najprije se pohranjuje u spremište. (Fascinantan je podatak da Arhiv posjeduje oko šest tisuća dužnih metara arhivskoga gradiva!) Sljedeći je korak sređivanje i obrada gradiva te sastavljanje obavijesnih pomagala. U ovoj se fazi evidentira gradivo kojemu je neophodan konzervatorsko-restauratorski zahvat i(li) zaštitno snimanje. Odjel za dokumentacijsko – informacijske poslove vodi evidenciju gradiva i brine se za to da korisnici lakše dođu do onoga što ih zanima.

Gđa. Grgičević nam je pokazala nekoliko vrijednih primjeraka arhivskog gradiva, poput najstarije matične knjige koju Arhiv čuva, a koja potječe iz 1570. godine. Zbirka matičnih knjiga Državnog arhiva u Splitu sadrži matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih. Arhiv posjeduje 920 matičnih knjiga, a zanimljivo je spomenuti da treba proći sto godina da bi matična knjiga postala arhivsko gradivo.

 

Gđa. Grgičević trenutno sređuje arhivski fond Kotarskoga suda u Imotskom pa je njena radna soba od poda do stropa ispunjena starim sudskim spisima

Odjel za dokumentacijsko – informacijske poslove

Na Odjelu za dokumentacijsko – informacijske poslove primila nas je Gordana Tvrdić.  Tu smo saznali kako se možemo služiti arhivskim gradivom. Postupak "upisa" u Arhiv je jednostavan: potrebno je osobno predati ispunjeni obrazac Tajništvu. Nakon toga možemo zatražiti uvid u gradivo koje nas zanima. Korištenje gradiva je potpuno besplatno!

Budući da je gradivo unikatno, ono se ne može iznositi iz arhiva, odnosno posuđivati kao u knjižnici; gradivo se koristi isključivo u čitaonici i naručuje se "dan za dan". Doznali smo da su najčešći korisnici arhivskoga gradiva učenici, odnosno studenti koji traže materijale za svoje seminarske i diplomske radove.

Odjel za restauraciju, konzervaciju i knjigovežnica

S arhivskim gradivom treba vrlo pažljivo postupati. O tome nam je govorila i Jasna Matoš koja vodi knjigovežnicu Arhiva. Knjigovežnica je osnovana 1999. godine, dok je konzervatorsko-restauratorska radionica puno starija: s radom je započela 1962. godine. U radionici se restaurira arhivsko gradivo na papiru, pergamentu i koži; rukopisne knjige, inkunabule (knjige objavljene prije 1500. godine), nacrti, zemljovidi, rukopisi i drugo.

 

Jasna Matoš, voditeljica knjigovežnice

 

Sačuvani primjeri starih uveza

 

Primjer oštećenja na papirnoj građi

 

Restauratori su nadomjestili nedostajuće dijelove papira 

Odsjek za filmsko i nekonvencionalno arhivsko gradivo

Odjel za sređivanje i obradu arhivskoga gradiva sastoji se od više odsjeka. Jedan od njih je Odsjek za filmsko i nekonvencionalno arhivsko gradivo, gdje nas je dočekala Vendi Ganza Marušić.

 

Vendi Ganza Marušić, voditeljica Odjela za filmsko i nekonvencionalno arhivsko gradivo, i studenti 1. godine konzervacije-restauracije

Veliki dio prostorije zauzima montažni stol za pregled filmskog gradiva koji je pripadao Orsonu Wellesu.(!) Na montažnom smo stolu pogledali par minuta dokumentarnog filma s otvaranja 8. Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine.

Montažni stol za pregled filmskog gradiva

U prostoriji je bilo prohladno; gđa. Ganza Marušić nam je objasnila da se filmsko gradivo mora čuvati na temperaturi od 18 stupnjeva uz relativnu vlažnost zraka do 40 %. Pokazala nam je i kako u alkoholu pere filmske vrpce da bi s njih odstranila prašinu i bakterije i tako usporila propadanje materijala. Filmske se vrpce čuvaju u posebnim spremnicima; profesorica Sunara nam je objasnila da spremnici trebaju biti izrađeni od kemijski inertnog materijala koji nije podložan koroziji, ne oksidira i ne otpušta štetne, kisele plinove. (Ako vas zanima kako se čuvaju VHS kazete i CD-ovi, pročitajte članak objavljen na blogu kolegija o preventivnoj konzervaciji, CSI.)

 

Spremnici za filmske vrpce trebaju biti izrađeni od kemijski inertnog materijala koji nije podložan koroziji, ne oksidira i ne otpušta štetne (kisele) plinove

Odsjek arhiva mapa za Istru i Dalmaciju

Zadnji je na redu bio Odsjek arhiva mapa za Istru i Dalmaciju koji vodi Bruna Horović Vuković.  Najvrednije gradivo koje su u tu čuva nastalo je zahvaljujući ediktu austro-ugarskog cara Franje I. koji je 1817. godine naredio izmjeru i klasiranje zemljišta radi oporezivanja. Izmjera je trajala dvadeset godina, od 1818. do 1838., a njom je bilo obuhvaćeno 767 dalmatinskih općina i 321 istarska. Izmjera je rezultirala katastarskim planovima i pisanim gradivom, odnosno elaboratima.

 

Bruna Horović Vuković, voditeljica Arhiva mapa za Istru i Dalmaciju, pokazuje nam gradivo koje se čuva na njenom odjelu

Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju digitaliziran je i dostupan na web-stranici Državnog arhiva u Splitu, no ništa ne može zamijeniti pogled na prave katastarske planove koji su precizno rukom crtani. Na planovima su označeni povijesni lokaliteti (crkvice, utvrde, obrambene zidine...), ucrtane prometnice, upisani nazivi planina, rijeka, jezera, a različite boje označavaju različite poljoprivredne kulture (vinograde, polja za ispašu i sl.).

 

List iz katastarske mape za Okrug na otoku Čiovu

Sve tajne retuša: razgovor sa Sandrom Šustić povodom njenog predavanja o retuširanju slika starih majstora

PIŠE Lucija Jurlin
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Splitska radionica Hrvatskog restauratorskog zavoda nedavno je proslavila 60. obljetnicu svoga osnivanja. Tom je prigodom Hrvatski restauratorski zavod, u suradnji s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, u Splitu priredio izložbu na kojoj su prikazana neka od najreprezentativnijih djela restauriranih u radionici: slike na drvu i platnu od 14. do 18. stoljeća, kamene i drvene skulpture, vrijedni primjerci staroga namještaja...

U katalogu izložbe [1] čitamo da je splitska radionica s radom započela u siječnju 1954. godine pri Konzervatorskom zavodu za Dalmaciju (kasnije Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture). Prve generacije restauratora potekle su iz srednje škole za primjenjenu umjetnost. Zahvati su se obavljali na slikama na platnu i drvu, višebojnoj drvenoj skulpturi, oltarima, namještaju, povremeno i na zidnim slikama, mozaicima i kamenu. Godine 1997. radionica je postala dijelom novoosnovanog Hrvatskog restauratorskog zavoda; od tada djeluje kao Restauratorski odjel Split Hrvatskoga restauratorskoga zavoda.

U sklopu izložbe "Šezdeset godina Restauratorske radionice u Splitu" organizirana je serija javnih predavanja na temu konzervatorsko-restauratorskih radova i istraživanja koji su tijekom godina izvedeni u radionici. Žana Matulić Bilač je govorila o konzervatorsko-restauratorskim radovima u splitskoj katedrali, Sandra Šustić o rekonstrukciji kompleksnih oštećenja na slikama starih majstora, a Jelena Zagora o složenom zahvatu na oltarnoj pali s prikazom Gospe Bezgrešne iz crkve sv. Nedjeljice u Šibeniku.

Predavanje Sandre Šustić osobito me zaintrigiralo, budući da se dotaknula tema koje obrađujemo u sklopu kolegija o metodama istraživanja i dokumentiranja, poput nedestruktivnih metoda ispitivanja umjetnina, arhivskog istraživanja, povijesnoumjetničkih studija i sl. Zamolila sam je da mi odgovori na nekoliko pitanja.

Sandra Šustić

Završili ste studij konzervacije-restauracije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Koliko već dugo radite u Hrvatskom restauratorskom zavodu i koje je Vaše područje specijalizacije?

U Hrvatskom restauratorskom zavodu – Restauratorskom odjelu Split angažirana sam od rujna 2007. godine, a moja specijalizacija je retuširanje slika.

Što je retuš i koje su njegove metode?

Pod retušom se podrazumijeva zahvat koji provodi konzervator-restaurator s ciljem reintegriranja oštećenja slikanoga sloja. Retuš se nanosi isključivo na zone oštećenja, pri čemu se imitira boja izvornog slikanog sloja. Postoji nekoliko metoda retuširanja: neutralni retuš, tratteggio, selezione chromatica, astrazione chromatica, pointilizam i mimetički retuš.

O tome ste detaljno pisali u članku "Umijeće retuširanja u teoriji i praksi" koji je objavljen u časopisu Portal. Koje metode retuširanja najčešće koristite u svom radu?

Najčešće koristim mimetički retuš – onaj koji u potpunosti imitira kvalitete izvorne boje, a temelji se na stratigrafskoj rekonstrukciji izvornog slikanog sloja.

Detalj slike Bogordica s Djetetom, sv. Lovrom i sv. Nikolom iz crkve sv. Nikole u Šibeniku (XVII. st.) prije podslikavanja i nakon rekonstruiranja oštećenja slikanog sloja (slike su preuzete iz članka "Umijeće retuširanja u teoriji i praksi")

Kako se formira strategija mimetičkog retuša?

Strategija se formira na temelju preliminarnog istraživanja umjetnine koje podrazumijeva ispitivanje površine slike u vidljivom dijelu spektra, dakle mikroskopiranje i pregled pod bočnim svjetlom, ispitivanje u dijelu spektra koji nije vidljiv ljudskome oku – mislim na pobuđenu ultraljubičastu fluorescenciju, infracrvenu reflektografiju i rendgensko snimanje, potom ispitivanje stratigrafije slike i korištenih materijala, povijesnoumjetničko istraživanje, studiju elemenata forme i drugo.

U predavanju ste spomenuli tehničke studije kao dio preliminarnog istraživanja u formiranju strategije mimetičkog retuša. Što takve studije obuhvaćaju?

Tehničke studije obuhvaćaju multispektralna snimanja (već smo ih spomenuli: pregled umjetnine pod ultraljubičastim i  infracrvenim svjetlom, rendgenski snimak) i ispitivanje uzoraka slikanog sloja raznim instrumentnim tehnikama poput XRF-a, SEM-EDS-a, FTIR-a itd.

Kojim se povijesnim izvorima služite kod preliminarnog istraživanja?

Proučavam povijesnoumjetničke studije umjetnine koju restauriram, provodim arhivsko istraživanje, izučavam slikarske traktate kako bih se bolje upoznala s tehnologijom slikanja starih majstora... Jako je važno istražiti povijest prethodnih restauratorskih zahvata na umjetnini. Restauratori trebaju zabilježiti sve što su na predmetu radili, jer to značajno olakšava posao onome tko će nakon njih taj predmet restaurirati.

Donji dio slike Bogordica s Djetetom, sv. Lovrom i sv. Nikolom iz crkve sv. Nikole u Šibeniku (XVII. st.) u fazi podslika i nakon rekonstruiranja oštećenja slikanog sloja (slike su  preuzete iz članka "Umijeće retuširanja u teoriji i praksi")

Kakav pribor koristite kod mimetičkog retuša? 

Kod mimetičkog retuša koristim kistove s umjetnim i prirodnim vlaknima, ovisno o tehnici slikanja koju kopiram. Najčešći proizvođači su: Winsor & Newton, Schminke, Da Vinci, Pictor... O kistovima za retuš napisala sam jedan rad za časopis e-conservation s kolegicom iz Portugala, Anom Bailão.

U retušu se ponekad kao pomoći alat koristi živi model. Koliko ste to često primjenjivali u svojoj praksi?

Nekoliko puta. Uglavnom je bila riječ o figuralnim oštećenjima na rubnim dijelovima slike.

U predavanju ste spomenuli problem oštećenja figura koje se nalaze u centru kompozicije. Kako postupate u takvim slučajevima?

Oštećenja u centru kompozicije zahtijevaju veliki oprez, jer privlače najviše pažnje promatrača, posebice ako je riječ o oštećenju figuralnog prikaza. Primjer koji to najbolje ilustrira svakako je retuširanje slike Bogorodica s Djetetom i sv. Nikolom Mateja Ponzonija iz crkve sv. Križa u Splitu. Kod te je slike bila oštećena glava kerubina u centru kompozicije. Usprkos studijama izvorne perspektive na slici i anatomije glava sačuvanih kerubina, nije pronađena opravdana referenca za rekonstrukciju. Zaključeno je da to oštećenje iziskuje tzv. arheološku intervenciju, koja će poštovati autentičnost umjetničkog djela i koja neće mijenjati njegov povijesni i estetski aspekt.
Treba napomenuti da ne postoje univerzalna rješenja: svaka umjetnina traži individualan pristup. Ipak, vrijedi opće pravilo da se restauriranje zaustavlja tamo gdje počinje pretpostavka.


- - -

[1] Staničić Demori, Zoraida; Tomić, Radoslav, Izložba restauriranih umjetnina povodom šezdesete obljetnice Restauratorske radionice Hrvatskog restauratorskog zavoda u Splitu [katalog izložbe], Split : Hrvatski restauratorski zavod, 2014., str. 15-16, 21-23

Više o Sandri Šustić možete doznati ovdje.

3. Međunarodni festival arheološkog filma (MFAF)

6. i 7. studenoga 2014., Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu

PIŠU: Dominika Kristiana Pavlov i Josip Pašalić
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Dominika Kristiana Pavlov donosi osvrt na kratki dokumentarni film Vedrana Kundića "Izrada replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku", a Josip Pašlić piše o fascinantnom dokumentarcu Thibaulta Martina "Oživljavanje izumrlih vrsta"


Početkom studenoga Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu organizirao je treći po redu Međunarodni festival arheološkog filma – skraćeno MFAF – kojemu smo prisustvovali u sklopu nastave iz kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji.

Na festivalu je bilo prikazano sedamnaest filmova iz deset zemalja. Svi su programi bili besplatni i otvoreni za zainteresiranu publiku, a među gledateljima se našao veliki broj autora. Međunarodni žiri festivala činili su filmska kritičarka Diana Nenadić (predsjednica žirija), muzejski i znanstveni savjetnik dr. sc. Tonči Burić (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika), filmski snimatelj i redatelj Boris Poljak, sveučilišni nastavnik dr. sc. Brian Wellems (Filozofski fakultet u Splitu) i dramaturg i novinar Jasen Boko. Žiri je odlučivao o dobitnicima triju festivalskih nagrada, dok je publika tajnim glasovanjem odredila dobitnika posebne nagrade. Dobitnicima festivalskih nagrada uručene su replike skulpture Vaska Lipovca Hrvatski kralj.

Profesorica Sunara nam je dala zadatak da napišemo osvrt na filmove koji su nam se najviše svidjeli.

Nagradu publike osvojio je Vedran Kundić za kratki film "Izrada replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku". Vedran je završio studij konzervacije-restauracije na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a slučaj je htio da mu nagradu uruči upravo naša profesorica (fotografija je preuzeta s web-stranice Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu)

Kratki dokumentarac Vedrana Kundića "Izrada replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku" osvojio je nagradu publike. Vedran je završio klesarsku školu u Pučišćima na Braču, a titulu magistra konzervacije-restauracije stekao je 2012. godine na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Repliku ranosrednjovjekovnog pluteja iz dubrovačke crkve sv. Petra Velikog izradio je u sklopu svog magistarskog stručnog rada. Mentori su mu bili izv. prof. Ivo Donelli i as. Miona Miliša.

Fotografija je preuzeta s web-stranice Hrvatske udruge likovnih umjetnika

Vedran je za izradu replike koristio samo one alate kojima su se služili klesari u srednjem vijeku. Cijeli je posao dokumentirao tehnikom time-lapse i stop-motion animacije. Replika je bila izložena na njegovoj samostalnoj izložbi u podrumima Dioklecijanove palače. Na izložbi je na površinu pluteja projicirao umjetnički video s prikazom njegove izrade i pretpostavljenog izvornog izgleda (plutej je bio obojen). Cilj mu je bio napraviti atraktivnu vizualnu prezentaciju (restauratorskog) posla. Kako je sam izjavio, "ljudi će radije pogledati video od deset minuta, nego listati dokumentaciju od stotinu stranica" [1].

Slika je preuzeta s web-stranice Hrvatske udruge likovnih umjetnika

Dokumentarni film prikazan na MFAF-u omogućio je festivalskoj publici da upozna proces izrade pluteja, od crteža na kamenu preko klesanja do (virtualnog) nanošenja boje. Kratko vrijeme trajanja videa, dinamične izmjene boje i svjetla te gotovo hipnotizrajuća glazba potpuno su očarali publiku. Kaže se da slika govori više od tisuću riječi pa pogledajte...

- - -

Francuski dokumentarni film "Oživljavanje izumrlih vrsta" govori o kloniranju dinosaura, mamuta i neandertalaca. To je, barem u teoriji, moguće izvesti sekvencioniranjem genoma željene vrste. Genom se rekonstruira iz DNK, a DNK se može ekstrahirati  iz muzejskih primjeraka i fosila.

Američki paleontolog Jack Horner proučava dinosaure. Oni su, pretpostavlja se, izumrli 230 milijuna godina prije Krista nakon što je meteor promjera između 10 i 20 km pogodio Zemlju. Horner je stalno u potrazi za ostacima dinosaura. Iz pronađenih kostiju pokušava ekstrahirati DNK i preko njega rekonstruirati genom dinosaura. Francuski stručnjaci rade na sličnom projektu; oni pokušavaju "dobiti" dinosaura manipuliranjem DNK kokoši, budući da su ptice najbliži živući srodnici dinosaura.(!)

Jack Horner želi vratiti dinosaure na Zemlju; budući da su ptice direktni potomci dinosaura, dinosauri bi se mogli "načiniti" modificiranjem genoma ptica (izvor fotografije)

Meka tkiva i krv mamuta koji je nedavno pronađen na sibirskim otocima ulijevaju znanstvenicima nadu da će uskoro moći klonirati tu životinju. Prema kvaliteti očuvanosti mekoga tkiva, to su najbolji ostaci koji su ikada dospjeli u ruke znanstvenika pa postoji velika šansa da će se moći ekstrahirati cjeloviti DNK. Mamut je star najmanje deset tisuća godina. Uginuo je tako što je upao u jamu ispunjenu vodom; voda se brzo zaledila i zarobila ga. Komadi mesa su vrlo dobro očuvani i imaju crvenu boju. Sačuvana je i krv koja je zapunila šupljine u strukturi leda i tako se konzervirala. Japanac Akira Iritani, reproduktivni biolog, izolirao je jezgre iz stanica mamutovog tkiva i ubacio ih u jajne stanice živog slona; tako je stvoren zametak koji nosi mamutov DNK. Plan je usaditi zametak u maternicu slonice koja bi na svijet donijela mamutovo mladunče.

Isječak iz filma "Oživljavanje izumrlih vrsta" (izvor)

George M. Church, začetnik sintetičke biologije (područje znanosti kojemu je cilj stvoriti sintetičku DNK i organizme u laboratoriju) i jedan od najuglednijih genetičara današnjice, radi na kloniranju neandertalca. Genom neandertalca već je sekvencioniran. Pitanje koje će se u budućnosti nametnuti je: tko će biti surogat-majka, ženka majmuna ili prava žena? Znanstvenicima bi problem moglo predstavljati to što su eksperimenti s ljudima u većini zemalja zakonom zabranjeni. Osim toga, teško je predivjeti kako bi se neandertalac nosio sa suvremenim bolestima i snalazio u današnjem svijetu, mada se kao jedan od argumenata za njegovo kloniranje navodi to da je (bio) otporniji na bolesti od nas.

Isječak iz filma "Oživljavanje izumrlih vrsta" (izvor)

Fascinantno je koliko je ljudski um u stanju pomaknuti granice znanosti. Ipak, mišljenja sam da dinosauri, mamuti i naendertalci trebaju ostati dijelom prošlosti, jer sve što se dogodilo ima svoje razloge. Nisam pobornik kloniranja kojemu je cilj zadovoljiti znatiželju znanstvenika. Po mom bi se mišljenju kloniranje trebalo razvijati isključivo u medicinske svrhe, za transplataciju ljudskih organa. Svi znamo da je ljudski život najvredniji.

[1] VUKADIN, Ivana; Sagita Mirjam SUNARA, "Stopama klesara iz 10. stoljeća", Universitas, br. 42, 22. svibnja 2013., str. 7. Više o Vedranovom projektu vidi u: KUNDIĆ, Vedran, "Izrada replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku", Međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije (Dubrovnik, 2013.).