Gostovanje Viktora Popovića u sklopu projekta "Umjetnik u učionici"

PIŠU Sagita Mirjam Sunara i Martina Bilobrk

Akademski slikar Viktor Popović, redoviti profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gostovao je kod nas 22. siječnja. Posjetite Viktorovu web-stranicu i doznajte više o njegovim radovima!


Projekt "Umjetnik u učionici" osmislila je i vodi docentica Sagita Mirjam Sunara u sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji. Cilj ovoga projekta je upoznati studente konzervacije-restauracije s načinom vođenja intervjua s umjetnikom (eng. artist interview). Intervjui su važan alat u očuvanju suvremene umjetnosti, jer se kroz njih prikupljaju informacije koje (budućim) restauratorima pomažu u radu. Doznaje se, primjerice, koje materijale i tehnike umjetnik koristi, kakvo je njihovo značenje, kakav je umjetnikov odnos prema starenju i propadanju materijala, kako bi publika trebala doživjeti rad itd. Veliki svjetski muzeji odavno su prepoznali važnost intervjua s umjetnicima (Artist Documentation Program, Hirshhorn Artist Interview Program), no u Hrvatskoj sličan projekt ne postoji.

Projekt je koncipiran tako da svaka generacija studenata konzervacije-restauracije intervjuira jednog umjetnika. Studenti prije toga nauče kako pripremiti pitanja za intervju i kako ih pravilno postaviti. Pozvani umjetnik studentima predstavi svoje radove, a nakon toga slijedi intervju. Umjetnikovo izlaganje i intervju se snimaju, a studenti sudjeluju u izradi transkripta. Prijepisi intervjua čuvaju se na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju.

Gostovanje Viktora Popovića 

Prošle i pretprošle godine studenti su intervjuirali konceptualnog umjetnika Vedrana Perkova. Najprije su napravili tzv. intervju – studiju slučaja (eng. case study interview), a nakon toga intervju o umjetnikovu opusu. Taj se intervju pokazao boljom opcijom, jer se kroz njega saznaje puno više o umjetnikovu radu, a pitanja zahvaćaju širu problematiku. Ove nam je godine u goste došao Viktor Popović, redoviti profesor na Umjetničkoj akademiji i predstojnik Odsjeka za slikarstvo. Budući da je Viktor u svome izlaganju govorio samo o instalacijama, intervju koji smo s njim napravili spada u kategoriju tematskih intervjua.

Viktor Popović drži izlaganje (snimila S. M. Sunara)

Viktor nam je najprije pokazao nekoliko umjetničkih instalacija iz područja suvremene umjetnosti koje odgovaraju njegovu senzibilitetu. Na tom se popisu, primjerice, našao prikaz postava izložbe američkog kipara Roberta Gobera u Paola Cooper galeriji u New Yorku 1989. godine. Gober zidove galerije prekriva zidnim tapetima s multipliciranim otiscima crnca obješenog na drvo i bijelca koji spava u krevetu. U sredinu galerije postavlja bijelu vjenčanicu, a uz zidove naslanja nekoliko replika vreća s pijeskom za mačke. Motivi korišteni na zidnim tapetima prikazuju grubu realnost američke povijesti, dok haljina simbolizira nevinost koja je često bila poticaj ili opravdanje nasilju. Koristeći motiv vreće s pijeskom za mačke, umjetnik suprotstavlja brigu za kućne ljubimce međuljudskim odnosima, odnosno humanosti današnjice.

Robert Gober, Bez naziva (preuzeto s umjetnikove web-stranice)

Detalj istog rada (preuzeto sa stranice IDS 302 Project)

Jako nam se svidio rad Félixa Gonzáleza-Torresa, američkog umjetnika porijeklom s Kube, Bez naziva (Savršeni ljubavnici). Rad je nastao 1991. godine. Umjetnik je na zid izložbenog prostora postavio dva identična sata. Oba su kupljena u isto vrijeme i naštimana da pokazuju isto vrijeme. Isprva su savršeno usklađeni, no budući da baterija s vremenom slabi, a i mehanički dijelovi pokazuju zamor, jedan sat počinje kasniti. Satovi postaju neusklađeni, baš kao i ljudski odnosi.

Félix González-Torres, Bez naziva (Savršeni ljubavnici) (izvor)

Viktor Popović; u pozadini se vidi rad  F. Gonzáleza-Torresa (snimila S. M. Sunara)

U drugome dijelu izlaganja Viktor je predstavio svoje umjetničke instalacije. Ono što odmah upada u oko jest to da Viktorovi radovi nemaju ime. Umjetnik ne želi imenom "markirati" značenje rada; želi da ga promatrač sam doživi, da donese vlastiti sud o njegovu značenju.

U svojim instalacijama često koristi svjetlosne cijevi. Osobito nam se dopala "paukova mreža" sastavljena od svjetlećih fluo cijevi razapetih na čeličnim sajlama. Tu je instalaciju izlagao nekoliko puta: u Gradskoj loži u Zadru, u Galeriji umjetnina u Splitu te u zagrebačkoj Laubi. Dimenzije rada mijenjale su se ovisno o prostoru.

Bez naziva, 2011, Gradska loža – Galerija umjetnina Narodnog muzeja u Zadru (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Osim neonskih cijevi, Viktor u svojim radovima koristi i argonske cijevi. Primjer takvoga rada je instalacija s tekstom ispisanim svjetlećim argonskim cijevima: "Koji je neuk u geometriji, neka ne ulazi (Platon, 387. g. pr. Kr.)".

Bez naziva, 2010., Galerija umjetnina u Splitu (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Olovo, odnosno olovni lim, još je jedan materijal koji ovaj umjetnik koristi, i pridaje mu osobine koje taj materijal po svojoj prirodi nema. U Viktorovoj kiparskoj instalaciji s olovnim zastorom (Galerija Juraj Plančić u Starome Gradu, HDLU u Zagrebu, Lauba) olovo se nabire poput tkanine. Izgleda lagano, lepršavo.

Bez naziva, 2000., Galerija Juraj Plančić (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Viktorova olovna sjena, rad iz 2010. godine, trebao je biti prikazan u rovinjskoj Galeriji Sv. Toma, ali se izložba nije održala (rad je kasnije prikazan u Galeriji umjetnina u Splitu). Olovni lim je bio izrezan u obliku sjene i čvrsto je prianjao uz kameni pod galerije. Olovo se razlijevalo po kamenu, pratilo njegovu teksturu, ulazilo u fuge... Djelovalo je gotovo nematerijalno.

Bez naziva, 2010., Galerija Sv. Toma – Zavičajni muzej u Rovinju (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Još jedan materijal koji susrećemo u Viktorovim radovima je crna industrijska guma. U Galeriji Meštrović u Splitu, primjerice, ispred Meštrovićevih skulptura Adama i Eve izložio je gumeno donje rublje u nadnaravnoj veličini.

Bez naziva, 2004., Galerija Ivana Meštrovića (slika preuzeta s umjetnikove web-stranice)

Kada je Viktor završio s predavanjem, studenti su se podijelili u pet grupa, tj. parova. Jelena i Zrinka su postavljale pitanja vezana uz materijale i tehnike koje Viktor koristi, te njihovo značenje. Martina i Đana su trebale postaviti pitanja o stvaralačkom procesu. Dora i Oliver su trebali istražiti kontekst u kojemu su radovi nastali, a Bernarda i Katarina prikupiti podatke o tome kako bi pojedini rad trebao izgledati, odnosno kako bi ga publika trebala doživjeti. Tina i Nikolina su trebale doznati što umjetnik misli o propadanju svojih radova. Studenti su dobili pola sata da pripreme pitanja.

Studenti prate umjetnikovo izlaganje (snimila S. M. Sunara) 

Intervju s Viktorom trajao je gotovo sat i po vremena. Prikupljeni podaci moći će se analizirati tek kada transkript bude gotov. Ipak, izdvojili smo nekoliko primjera koji pokazuju zašto su ovakvi intervjui važni za (buduće) očuvanje i prezentaciju umjetničkih djela.

Kada je govorio o industrijskim materijalima koje koristi za neke svoje radove, Viktor je naglasio da ih izbjegava bojati ili prekrivati njihovu teksturu ili površinu. "Oni uvijek ostaju sirovi u svom karakteru," kaže, "i to je ono što mi je bitno. Ne volim da se materijal maskira bilo kakvim premazom ili da se tretira nečim što bi promijenilo njegov osnovni, sirovi izgled." Imajući to na umu, restaurator koji jednom bude konzervirao ili restaurirao Viktorovu olovnu zavjesu neće posegnuti za zaštitnim lakom, jer bi to "maskiralo" materijal i izmijenilo umjetnikovu ideju.

Većina materijala s kojima Viktor radi starenjem se mijenja. Umjetnik je toga svjestan, ali nas zanima kakav je njegov stav o tome. "Olovo se oksidacijom mijenja; mijenja svoj izgled i svoj karakter, što mi je u nekom dijelu i bitno, jer rad s vremenom poprima neku vrstu patine." Do koje mjere se materijal može promijeniti prije nego što umjetniku ta promjena postane neprihvatljiva? "Dopustiva mi je slična promjena ukoliko su to neke karakteristike u kontroliranim uvjetima." objašnjava Viktor. "Oksidacija olova mi odgovara; ona ne može toliko drastično utjecati na izgled rada, ali što se tiče gume (...), to je nešto što može puno drastičnije promijeniti [njegovu] ideju."

Tijekom intervjua smo spomenuli da će guma s vremenom postati krta i da će vjerojatno raspucati. "Meni je kod [gume] jako bitan elasticitet i to glatko napinjanje forme postignuto deformacijom materijala. (...) Tu [promjena] sigurno utječe. Tu se radi, na kraju, o promjeni izvorne forme." Kako bi želio da se postupi u takvom slučaju? Dolazi li u obzir zamjena materijala? Bi li to utjecalo na autentičnost rada? "Pa mislim da ne bi," odgovara Viktor. "To bi sve apsolutno bilo bliže nekoj autentičnosti, nego da se ostavi taj originalni puknuti komad koji je drastično promijenio svoj izgled."

Mogu li prikupljeni podaci biti zanimljivi povjesničarima umjetnosti i kustosima? Naravno da mogu! Evo kako je, primjerice, Viktor odgovorio na pitanje zašto voli raditi sa svjetlosnim cijevima. "Svjetlo (...) mi je zanimljivo prije svega radi činjenice da se radi o materijalu koji je uhvaćen, o plinu koji je uhvaćen unutar staklene cijevi... Znači, [radi se] o nečemu što je zapravo neuhvatiljivo, (...) a ja s tim plinom radim crtež u prostoru."

Nakon intervjua, studenti su se od Viktora oprostili zajedničkom fotografijom (snimila S. M. Sunara)

Koristimo ovu priliku da još jednom zahvalimo Viktoru što se odazvao našem pozivu za sudjelovanje u projektu "Umjetnik u učionici"!

Posjet izložbi "Baba lokva" i obilazak stalnoga postava MHAS-a

PIŠE Nikolina Lovrić
Redakcija: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Korektura: dr. sc. Tonči Burić, muzejski savjetnik (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika)
Fotografije: S. M. Sunara

Posjet Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika i izložbi "Baba lokva : kasnosrednjovjekovno naselje" organiziran je u sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji. Muzej smo posjetili 24. siječnja 2014. godine. 


U predvorju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika (MHAS) dočekao nas je dr. sc. Tonči Burić, muzejski savjetnik. Nakon kratkog upoznavanja poveo nas je na drugu etažu muzejske zgrade, gdje je trenutno postavljena izložba "Baba lokva : srednjovjekovno selo". Gospodin Burić je autor te izložbe, a bio je voditelj arheoloških istraživanja na lokalitetu Baba lokva.                                  

Dr. sc. Tonči Burić, autor izložbe "Baba lokva : srednjovjekovno selo"

Ostaci sela su pronađeni 2007. godine. Gospodin Burić napominje da je to bila prava sreća, jer su srednjovjekovna sela u ovom dijelu Hrvatske slabo istražena. Selo se nalazilo u sjeverozapadnom kutu Kaštela, na predjelu koji se danas zove Plano. Bilo je smješteno u zavjetrini, ispod manjega brijega, u blizini jedne "baba-lokve", velike lokve koja je napajala stoku, a selo opskrbljivala vodom, i po kojoj je ono dobilo svoje ime.

Gospodin Burić smatra da je selo nastalo iz nekadašnjeg posjeda Bijaći, oko crkve sv. Marte. Prvi zapisi o njemu datiraju iz 13. stoljeća, a najstariji arheološki nalazi potječu iz 14. stoljeća. Smatra se da je selo brojalo između deset i trinaest kuća. Napušteno je koncem 16. stoljeća.

Na izložbi su prikazani rezultati istraživanja jedne nastambe s pomoćnim zgradama (vjerojatno su u pitanju gospodarski objekti poput staja, alatnice, peradarnika i sl.). Radi se o pravokutnoj poluzemunici veličine oko 30 metara kvadratnih. Zidana je suhozidnom tehnikom i dijelom je bila ukopana u liticu. Drvena krovna konstrukcija bila je prekrivena slamom. Ulaz u kuću se nalazio s istočne strane, a unutrašnjost je bila razdijeljena na tri dijela.

Prikaz kuće tipa poluzemunice
(preuzeto iz: BURIĆ, Tonči et. al, Baba lokva : kasnosrednjovjekovno naselje, 

Muzej hrvatskih arheoloških spomenika – Split : Split. 2013., str. 7)

U sjevernom dijelu kuće pronađeno je razno keramičko stolno i kuhinjsko posuđe pa je moguće da se tu nalazila kuhinja. U južnom dijelu kuće pronađeni su ulomci amfora i žara. Po svemu sudeći, tu se nalazila sprema. Središnji dio kuće vjerojatno je služio za dnevne aktivnosti i spavanje. U takvoj je kući, doznali smo, moglo živjeti četvoro ili petoro ljudi.

Nedaleko od kuće pronađeni su ostaci velike zaravnate kamene površine; pretpostavlja se da bi to moglo biti gumno. Ako je tako, to je najstarije gumno u Hrvatskoj! Kao posebno zanimljiv nalaz, gospodin Burić je istaknuo malu kamenu sjekiru s otvorom za dršku. Sjekira je puno starija od naselja (datira iz prapovijesti), a vjerojatno je služila je kao amulet, za zaštitu kuće od groma. Takove su se sjekire mogle nositi i oko pasa, za osobnu zaštitu.

Na lokalitetu je pronađeno dosta keramičkog materijala. Prema tehnologiji izrade, keramiku dijelimo na finu i grubu. Gruba keramika je bila namijenjena kuhanju i čuvanju hrane. Fina (elitna) keramika, od koje je načinjeno stolno posuđe (vrčevi, tanjuri, zdjele), stizala je iz Venecije. Osim u Veneciji, proizvodila se i u drugim talijanskim i španjolskim gradovima. Bila je glazirana i ukrašena raznolikim motivima.

Ulomci fine i grube keramike

Par riječi o stalnome postavu 

Kroz priču o selu Baba, naš voditelj je ponegdje ubacio detalje o povijesti muzeja, spomenuvši da je osnovan davne 1893. godine u Kninu, a da mu je od 1976. godine trajno sjedište u Splitu. Reprezentativno zdanje projektirao je arhitekt Mladen Kauzlarić, a svojom je tehnologijom i izgledom godinama je bilo uzor najpoznatijim muzejima današnjice. Budući da moje dvije kolegice iz Slavonije, Bernarda i Dora, još nisu imale priliku posjetiti muzej, zamolili smo gospodina Burića da nam pokaže (privremeni) stalni postav, koji uključuje zbirku nakita, oruđa, oružja i opreme. Na prvoj se etaži nalaze kameni spomenici, uglavnom dijelovi crkvenoga namještaja.

Obilazak smo započeli pored velikog plakata na kojemu se nalazi prikaz velike seobe naroda u kasnoantičkom razdoblju. U to je vrijeme, podsjetio nas je gospodin Burić, čitav teritorij današnje Hrvatske bio pod Rimskim carstvom. Već u 5. stoljeću na naše se tlo naseljavaju Goti. Iz toga su razdoblja sačuvani uglavnom kovani novac i oružje.

Gospodin Burić i studenti ispred plakata s prikazom velike seobe naroda

Dolazimo do prezentacije ninskih nalaza. Gospodin Burić napominje da se glavnina arheološkoga materijala iz Nina čuva u Arheološkom muzeju u Zadru. Nin je bio sjedište prvog hrvatskog biskupa. Naš voditelj pojašnjava da s dolaskom Franaka počinje proces pokrštavanja. Slavenska plemena prevladavaju i nakon pokrštavanja, samo što su prije Franaka ona još mnogobožačka, tj. u vjerskom smislu pripadaju poganskoj religiji Slavena. Pokazuje nam mačeve, bizantski novac i konjičku opremu. Skreće nam pažnju na karolinšku spatu, mač koji je služio za probadanje naprijatelja pa nije bio finog, izduženog oblika kao što su mačevi za mačevanje.

Nalazište čija je bogata zbirka zavrijedila istaknuto mjesto u muzejskome postavu je ona s nalazišta Crkvina u selu Biskupija pored Knina. Riječ je o ranosrednjovjekovnom groblju unutar kojega je otkriveno devet kneževskih grobova s nalazima oružja i luksuzne konjaničke opreme karolinške provenijencije, te nekoliko ogrlica. Sačuvani dijelovi konjaničke opreme doista su posebni. Pažnju nam plijene ostruge koje su služile za podbadanje konja tokom jahanja. Gospodin Burić nam kazuje da su ostruge kroz stoljeća su mijenjala oblik; u gotici su tako dobile dodatak u obliku kotačića. Spominje i to da je na mjestu ovoga groblja tijekom prve polovine 9. stoljeća podignuta bazilika posvećena sv. Mariji.

Karolinške ostruge

Ostruge s dodatkom u obliku kotačića

Zanimljive su nam bile makete romaničkih crkvi. Izdvojit ću one najpoznatije: Sv. Spas na vrelu Cetine, Sv. Križ u Ninu, Sv. Jure u Radunu te Sv. Trojica u Splitu.

Dolazimo do nalaza koji predstavljaju razdoblje nakon pokrštavanja slavenskoga življa. Poganski obredi su zabranjeni, a u grobnim se nalazima redovito pojavljuje nakit. Naušnice zauzimaju istaknuto mjesto. Naučili smo da se prema oblicima dijele na jednojagodne, dvojagodne, četverojagodne itd. Osim naušnica, među izlošcima se nalazi prstenje, ukosnice i ukrasne ogrlice. U grobovima su također pronađeni ulomci luksuznih keramičkih predmeta.

Bernarda Đurić ispred vitrine u kojoj su izložene jednojagodne zlatne naušnice

Polako dolazimo do kraja izložbe. Tu su edukativni panoi za djecu s ilustracijama značajnijih arheoloških nalaza i njihovim opisima. Tekst je pisan u u rimi, za lakše i zabavnije učenje. Panoe su osmislili i ilustrirali viša kustosica Nikolina Uroda i restaurator Dalibor Popovič.

Posjet Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika završili smo već tradicionalnim zajedničkim fotografiranjem s našim voditeljem. Profesorica Sunara nas je poredala ispred velikog prozora na drugoj etaži; gospodin Burić je u šali dometnuo da se muzejskim eksponatima teško natjecati s pogledom koji puca na morsku pučinu i otoke.

Zajednička fotografija s gospodinom Burićem

Puni znanja i lijepih dojmova zaputili smo se u kišni dan; pred nama su bile još neke falkutetske obaveze.