Posjet Galeriji umjetnina

PIŠE: Đana Šimunović
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Korektura: Jasminka Babić, viša kustosica (Galerija umjetnina)
Fotografije: S. M. Sunara


Iako je posjet Galeriji umjetnina organiziran u sklopu kolegija Uvod u konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva 1, činilo nam se da bi ovaj kratki osvrt iz pera studentice Đane Šimunović mogao zanimati i čitatelje ovoga bloga. U tekstu se, naime, spominju neke metode istraživanja štafelajnih slika


U sklopu kolegija o konzerviranju i restauriranju štafelajnih slika i polikromiranog drva, profesorica Sagita nam je organizirala posjet Galeriji umjetnina. Kroz stalni postav Galerije provela nas je viša kustosica Jasminka Babić. Rad muzejske restauratorske radionice predstavile su nam Mia Tomić i Elenora Klein.

Viša kustosica Jasminka Babić 

O Galeriji umjetnina 

Kustosica Jasminka Babić otkriva nam da je Galerija umjetnina osnovana 1931. godine kao Galerija umjetnina Primorske banovine. Dugo je bila smještena u iznajmljenoj stambenoj zgradi u Lovretskoj ulici. Prostori za čuvanje umjetnina nisu bili idealni, a neki su radovi i prije ulaska u Galeriju bili u lošem stanju. Potreba za restauriranjem oštećenih umjetnina i preventivnom zaštitom muzejskoga fundusa doveli su do formiranja restauratorske radionice 1999. godine.

Godine 2001. Galeriji je dodijeljena zgrada Stare bolnice. Nakon temeljite obnove zgrade, novi postav Galerije otvoren je za javnost 2009. godine. Galerija umjetnina posjeduje nekoliko tisuća umjetničkih djela, od kojih 350 tvori stalni postav. Umjetnine iz njezina fundusa pokrivaju širok vremenski raspon od 14. stoljeća do današnjih dana.


Šetnja kroz stalni postav 

Obilazak stalnog postava započinjemo na prvom katu, pored djela iz Zbirke starih majstora. Gđa. Babić nam skreće pažnju na dva poliptha gotičkog slikara Paola Veneziana. Jedan datira iz 1345., a drugi iz 1350. godine. Pokazuje nam i kameni reljef Sv. Jeronima iz 1480. godine koji je načinio kipar i graditelj Andrija Aleši. Oduševilo nas je što Galerija posjeduje jedan bakrorez čuvenog slikara i grafičara Albrechta Dürera, Melankoliju iz 1514. godine.

Zbirka starih majstora

Zbirka ikona

Hitamo prema Zbirci umjetnosti 19. stoljeća i moderne. Gđa. Babić nam objašnjava da 19. stoljeće pripada građanskom sloju, i da ga je obilježilo portretno slikarstvo. Na zidovima se redaju slike Vlaha Bukovca, Celestina Medovića; na postamentima skulpture Ivana Rendića, Branislava Deškovića (njegove su radove hvalili i francuski likovni kritičari!), Ivana Meštrovića...

Zbirka umjetnosti 19. stoljeća

Upoznajemo se s radovima hrvatskog ekspresionizma. Kustosica nam pokazuje sliku Ljube Babića Crne zastave iz 1918. godine; slična se slika nalazi u fundusu Moderne galerije u Zagrebu. Pogled nam zapinje za još jednu sliku Ljube Babića, Utakmica (Građanski – Hajduk na Concordijinom igralištu) iz 1924. godine. Slažemo se s gđom. Babić kada kaže da je ta slika toliko suvremena da je mogla biti naslikana i danas.

Podsjeća nas da se dvadesete godine prošloga stoljeća nazivaju epohom novih realizama. Obilježavaju ih povratak tradiciji i figuraciji. U slikarstvu se ponajviše tretira volumen. Osobito su nam zanimljiva djela trogirske slikarice Cate Dujšin-Ribar. Galerija posjeduje čak četrnaest njezinih portreta. Doznajemo da je Cata bila prva restauratorica Galerije umjetnina!

Zastajemo pored drvene skulpture Branka Ružića Sam IV iz 1922. godine.

Skulptura Branka Ružića Sam IV 

Obilazak završavamo pored enformelističkih slika. Umjetnici su, vidimo, koristili nekonvencionalne materijale: pijesak, vosak, zemlju... Palili su i rezali svoja platna. Restauriranje takvih djela vrlo je izazovno. (Pročitajte, primjerice, članak Tanje Vukmanić o restauriranju slike Eugena Fellera Malampije.)

Apstraktno slikarstvo predstavljaju Edo Murtić i Antun Motika 

Posjet restauratorskoj radionici 

Nakon obilaska stalnog postava Galerije umjetnina krećemo prema restauratorskoj radionici. Tamo nas čekaju muzejske restauratorice Mia Tomić i Elenora Klein. Gđa. Mia je pripremila infracrvenu (IC) kameru koja je spojena s računalom. Kamerom "šetamo" po jednoj drvenoj ikoni i tražimo podcrtež. Doznajemo da zračenje u infracrvenom dijelu EM spektra lako prolazi kroz većinu pigmenata. Kada dođe do bijele preparacije, reflektira se, a kada naiđe na podcrtež, zračenje biva apsorbirano – mi to vidimo kao crne linije na bijeloj podlozi.      

Studenti prve godine konzervacije-restauracije u restauratorskoj radionici Galerije umjetnina

Saznali smo da uz pomoć ultraljubičastog (UV) svjetla možemo otkriti je li slika već bila restaurirana: stari se retuši pod UV lampom vide kao tamne mrlje. UV lampa nam može otkriti i je li slika lakirana. Lakovi od prirodnih smola fluoresciraju žućkastozelenom bojom. Ispitivanje UV fluorescencije uvijek se obavlja u zamračenoj prostoriji.

Restauratorica Mia Tomić

Prije odlaska iz Galerije profesorica Sagita nas je fotografirala s restauratoricama Eleonorom Klein i Mijom Tomić. Jako cijenimo što su odvojile svoje vrijeme da nam pokažu na čemu rade!

Zajednička fotografija u dvorištu Galerije

Opisivanje umjetnina

PIŠE: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Konzervatorsko-restauratorska dokumentacija redovito uključuje (i) opis izgleda predmeta, tehnologije njegove izrade te stanja u kojemu je zatečen. Treba upamtiti da opis predmeta nije isto što i opis zatečenog stanja; kod prvoga je naglasak na izgledu (npr. slika prikazuje dopojasnu figuru Bogorodice s djetetom u naručju), a kod drugoga se iznose podaci o oštećenjima, tragovima ranijih restauratorskih  intervencija i sl. (platno je po sredini poderano, lice Bogorodice zaprljano je smeđom bojom).

U opisu tehnologije izrade predmeta objašnjava se kako je on napravljen (npr. slika je rađena uljanim bojama na gusto tkanom platnu). Pritom se umjetnina opisuje "od dolje prema gore"; to znači da ćemo najprije opisati podokvir, zatim platno, a tek nakon toga slikani sloj - preparaciju, slojeve boje pa lak. Istoga se pravila pridržavamo i kod opisivanja zatečenog stanja: najprije ćemo opisati stanje podokvira, onda platna i tek na kraju stanje slikanog sloja.

Opis tehnologije izrade i opis zatečenog stanja mogu biti vrlo složeni, jer umjetnine mogu imati složenu stratigrafiju. Pogledajte samo "anatomiju" ove Guercinove slike!

(1) Lak i retuši, (2) slojevi boje, (3) tonirana preparacija, (4) tekstilni nositelj, (5) platno za podstavu, (6) podokvir (izvor: Restoring a Masterwork II: Guercino's Erminia and the Shepherds)

Informacije treba pravilno strukturirati. Osim toga, treba vladati stručnom terminologijom, a to iziskuje čitanje stručnih tekstova. Jako puno čitanja!

Studentima sam dala zadatak da, podijeljeni u grupe, opišu izgled, tehnologiju izrade i zatečeno stanje jedne umjetnine. To nije bilo nimalo jednostavno: najprije su trebali naučiti gledati, a onda ono što vide pretočiti u riječi. Evo (jednog) rezultata.

- - -

Anđeo, 18. st., drvena polikromirana i pozlaćena skulptura

Sastavila: Jelena Petričević, uz sudjelovanje Đane Šimunović
Ispravila i dopunila: S. M. Sunara
Fotografije: S. M. Sunara

Opis umjetnine 

Anđeo stoji na niskom postolju koje oblikom podsjeća na oblak. Ruke su mu odmaknute od tijela. Desna noga je u iskoraku, a lijeva je blago odignuta od postolja. Glava je pognuta, a pogled uprt prema dolje. Bogato nabrana zlatna draperija ovija mu se oko struka; pridržava je crvena traka prebačena preko lijevog ramena. Krila nisu sačuvana, ali se na leđima vide rupe gdje su bila pričvršćena. Visina skulpture s postamentom iznosi 57 cm, a najveća širina, mjerena od prstiju lijeve šake do desne nadlaktice, iznosi 35 cm. [1]


Tehnologija izrade 

Skulptura je izrađena od nekoliko komada drva. Glava, trup i dio lijeve noge izrađeni su od jednog komada, a ostatak lijeve noge, dio trupa i lijevo rame od drugog. Nadlaktica lijeve ruke sastavljena je iz dva komada drveta, dok je podlaktica sa šakom izrezbarena iz jednog komada. Desna ruka izrađena je od dva komada drveta.

Na drveni nositelj nanesena je preparacija bijele boje. Inkarnat, kosa i postolje obojeni su uljenim bojama. Draperija je pozlaćena zlatnim listićima; na preparaciju je prethodno nanesen crveni bolus.


Zatečeno stanje 

Nedostaje dio postolja s dijelom desnog stopala i dva prsta lijevog stopala. Na šaci lijeve ruke nedostaju kažiprst i mali prst. Nedostaju oba krila, a desna ruka je odvojena od tijela (odlomljena je). Duž spojeva elemenata od kojih je sastavljen drveni nositelj vidljive su uske pukotine. Veće rupe na postolju i rupe na leđima anđela zapunjene su epoksidnim kitom.

Slikani sloj je vrlo dobro očuvan; tek su na kosi nešto brojnija oštećenja koja sežu do drvenog nositelja. Zbog istrošenosti boje, na više mjesta na inkarnatu nazire se žućkasto-bijela boja preparacije. Na lijevom stopalu i šaci lijeve ruke vide se oštećenja uzrokovana plamenom (gorenjem). Na istaknutim dijelovima draperije pozlata je pohabana: oštećenja slikanoga sloja sežu do bolusa, a s prednje strane skulpture i do preparacije. [2]

Skulptura je bila u cijelosti preslikana, ali je preslik odstranjen. Ostaci preslika još uvijek su vidljivi na kosi anđela (kosa je smeđa, a bila je preslikana okerom) te, u nešto većoj mjeri, na postolju skulpture, koje je bilo preslikano zelenom bojom.

Na šaci lijeve ruke nedostaju kažiprst i mali prst, a drvo je nagoreno

Pozlata je pohabana

Objašnjenje pojmova koji su korišteni u tekstu [3]

istrošenost površine / trenjem, struganjem ili habanjem (eng. abrasion [rub, scrape, wear])
Vrsta osipavanja (erozije) – gubitak površinskog sloja za koji se pretpostavlja da nastaje zbog trenja na laku, boji ili osnovi na slici; na oblikovanom materijalu ili nosiocu crteža i grafika; na završnom sloju (politura, lak) namještaja, kipova ili drugih predmeta.

odlomljenje (eng. chip [dent])

- - -

[1] Desna ruka je sačuvana, ali je odvojena od skulpture.
[2] Vodena pozlata nije otporna na habanje, dijelom zbog tankoće zlatnih listića.
[3] BUCK, Richard D., "Utvrđivanje i opisivanje stanja umjetnina" (uvod i prijevod: Vesna Bujan), Vijesti muzealaca i konzervatora, br. 3/4, ur. Želimir Laszlo, Zagreb : Hrvatsko muzejsko društvo, 2000.

Prvi teren i prvo praktično iskustvo!

PIŠU Dora Blažević i Jelena Petričević
Ispravila, dopunila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


Ispunjeni znatiželjom, studenti prve godine konzervacije-restauracije krenuli su sredinom listopada na svoju prvu terensku nastavu: radni posjet slavnoj tvrđavi Klis, točnije zgradi oružarnice u kojoj je izložena zbirka Povijesne postrojbe "Kliški uskoci". (Kolega Oliver Molnar, koji je preko ljeta radio scenografiju za seriju Igre prijestolja, otkrio nam je da se ovdje nalazila garderoba za glumce.) U prostranoj jednokatnici nalazi se nekoliko vitrina s oružjem i replikama uskočkih odora. Na zidovima su panoi s prikazom povijesnog razvoja tvrđave. Panoi su postavljeni između željeznih nosača za police koji su raspoređeni u dva reda. Naš je zadatak bio dokumentirati zatečeno stanje nosača, očistiti ih i dokumentirati obavljene radove.

Studenti 1. godine konzervacije-restauracije

Prostor u kojemu će biti izložena zbirka Povijesne postrojbe "Kliški uskoci"

Terensku je nastavu organizirala docentica Sagita Mirjam Sunara u sklopu kolegija o metodama istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji. Pridružile su nam se dvije studentice treće godine koje specijaliziraju konzervaciju-restauraciju metala, Filipa Sršen i Vanda Krstinić. One su nas trebale uputiti u postupak čišćenja. Nosači su bili zaprljani žbukom i zahvaćeni jakom korozijom. Korozija nas nije previše iznenadila, jer je oružarnica jako vlažna. Naše su "asistentice" strpljivo odgovarale na svako pitanje, uvijek s osmijehom na licu.

Željezni nosači su zahvaćeni korozijom i zaprljani žbukom

Detalj jednog nosača

Naše prvo praktično iskustvo na studiju konzervacije-restauracije!

Najprije je trebalo popisati alate i materijale koje smo donijeli; taj je zadatak dopao Jelenu Petričević. Za to je vrijeme Katarina Cvrlje skicirala zidove i označavala pozicije nosača. Svakom je nosaču dodijelila inventarni broj; to će nam olakšati snalaženje, jer nosača ima puno (četrdeset i jedan) i svi jednako izgledaju. Bernarda Đurić je izradila cedulje s osnovnim podacima o svakom predmetu. Cedulje je zalijepila na zid pored svakog nosača prije nego što ih je profesorica Sagita fotografirala. Društvo su nam za to vrijeme pravile dvije pomalo naporne mačke.

Nakon toga su nam Vanda i Filipa pokazale koje ćemo alate koristiti. Žbuku smo odstranjivali špatulama, tvrdim skalpelima i četkama. Koroziju smo čistili u segmentima, dio po dio predmeta. Korozivne naslage je najprije trebalo omekšati oblogom s petrolejom. Omekšane naslage odstranjivali smo metalnim četkama, skalpelima i, na kraju, finom čeličnom vunom.

Naša "asistentica" Vanda Krstinić

Filipa i Vanda su uspjele odstraniti svu koroziju s jednog dijela svog nosača; površinu je nakon toga trebalo odmastiti acetonom i premazati mikrokristaličnim voskom, jer bi "golo" željezo brzo opet oksidiralo. Posao koji je na prvi pogled izgledao jednostavan iziskivao je puno strpljenja i vremena. Kad smo vidjeli što su Filipa i Vanda napravile na malom dijelu svoga nosača, shvatili smo da smo tek na pola puta i da nas čeka još puno, puno rada.

Jedan od nosača nakon čišćenja (snimljeno 28. listopada 2013. god.)

Dok je ostatak grupe bio zabavljen čišćenjem, Dora Blažević i Bernarda Đurić, jedna drugoj desna ruka, zajedničkim su snagama uspjele odraditi svoj prvi dokumentacijski zadatak. Izradile su obrazac u koji su unosile osnovne podatke o svakom nosaču: naziv, inventarni broj, materijal, dimenzije. Obrazac ima još četiri rubrike: za fotografiju predmeta prije zahvata, za opis zatečenog stanja, za fotografiju predmeta nakon zahvata te za opis izvedenih radova. Svaki je student trebao sastaviti kratki opis zatečenog stanja "svog" nosača, koji su Dora i Bernarda zatim unosile u obrazac. Vrlo brzo, djevojke su bile zatrpane papirima s raznim rukopisima i ponekim hijeroglifom.

Profesorica Sagita se bavila fotografskom dokumentacijom; prebacivala je fotografije u svoje računalo, obrađivala ih i dodjeljivala im nazive. Iz naziva svake fotografije odmah se može zaključiti o kojem se lokalitetu i kojem predmetu radi. Fotografija nosača pod inventarnim brojem 1, primjerice, nosi naziv "KLIS_nosaci_01-01". Svaka sljedeća fotografija tog nosača ima isti naziv; razlika je samo u zadnje dvije brojke.

S Klisa smo otišli ispraćeni kišom, zadovoljni poslom koji smo obavili i, još više, onim što smo naučili.

Posjet Sveučilišnoj knjižnici u Splitu

PIŠE Katarina Cvrlje
Uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara

Katarina Cvrlje, studentica 1. godine konzervacije-restauracije

Prije nekoliko dana posjetili smo Sveučilišnu knjižnicu u Splitu. Posjet je organizirala docentica Sagita Mirjam Sunara u sklopu svog kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji- restauraciji. Svrha ovog posjeta na samom početku akademske godine jest upoznavanje sa Sveučilišnom knjižnicom, koja je ključan dio studiranja, ali i s radom jedne konzervatorsko-restauratorske radionice, u ovom slučaju radionice za konzerviranje-restauriranje knjiga i arhivske građe.

Sastanak ispred ulaza u Sveučilišnu knjižnicu

Dr. sc. Sanja Brbora

Na ulazu u knjižnicu dočekala nas je informatorica dr. sc. Sanja Brbora. U kratkom uvodnom izlaganju govorila je o povijesti knjižnice, koja je s radom započela 1903. godine pod nazivom Gradska biblioteka. Gđa. Brbora nam je objasnila da se do preseljenja u novu zgradu 2009. godina knjižnična građa čuvala u uvjetima koji nisu uvijek bili idealni pa su se tijekom godina na nekim knjigama javila oštećenja. Nova, impresivna zgrada Sveučilišne knjižnice podignuta je, kako rekoh, 2009. godine,a nalazi se na južnoj strani sveučilišnog kampusa.

Lijevo od informativnog pulta nalazi se Odjel serijskih publikacija (periodika); s toga kata puca pogled na veliku čitaonicu koja se nalazi na donjoj etaži. Čitaonica je opremljena radnim stolovima i računalima, a sa bočnim se strana nalaze police s knjigama. Da ne ometamo ranojutarnje posjetitelje knjižnice, u tišini smo prošetali čitaonicom i pregledali police na kojima se nalaze likovne enciklopedije i knjige o umjetnosti.

Upute za rukovanje građom

U čitaonici Odjela za nabavu i obradu građe posebne vrste (tzv. specijalne zbirke) gđa. Brbora nas je upoznala s mrežnim stranicama Sveučilišne knjižnice i načinom pretraživanja knjižničnog kataloga. Dobili smo uvid u način rada knjižnice i upoznali se s pravila ponašanja u čitaonici.

Nakon toga smo pogledali izložbu Iz arhiva dr. Ive Tartaglie kojom je predstavljena građa koja se čuva u zbirci rukopisa Sveučilišne knjižnice u Splitu. Vidjeli smo dokumente, karikature, rukopise, fotografije, nacrte i pisma od kojih nam je posebice za oko zapelo ono umjetnika Ivana Meštrovića, Tartaglijinog dugogodišnjeg prijatelja. Kako piše Norka Machiedo-Mladinić, dr. Tartaglia je bio "istaknuta ličnost u javnom i kulturnom životu, odvjetnik, načelnik Splita, prvi ban Primorske banovine, likovni kritičar, publicist, mecena umjetnosti i vlasnik najveće umjetničke zbirke u Dalmaciji".

Plakat izložbe Iz arhiva dr. Ive Tartaglie

Na Odjelu za zaštitu i digitalizaciju građe primila nas je diplomirana konzervatorica-restauratorica Ana Radić Bizjak. Govorila nam je o uzrocima oštećenja knjiga, objasnila postupak suhog i mokrog čišćenja te pokazala nekoliko listova papira na kojima su nedostajući dijelovi strojno ili ručno dopunjeni.

Na jednom smo stolu vidjeli jako oštećene i raspadnute knjige pokraj potpuno restauriranih i ponovno uvezenih knjiga.

Gđa. Radić Bizjak nam je pokazala obrazac za dokumentaciju i nekoliko fotografija koje prikazuju proces restauriranja knjižne građe. Pokazala nam je i jedan od načina pohranjivanja restauriranih knjiga u kutije od beskiselinskog kartona. Osobito su dojmljivi bili njeni marmorizirani (eng. marbling) papiri koji su se ravnali u velikoj preši. Od njih će raditi korice ili predstranice knjige.

Iz restauratorske radionice otišli smo u prostoriju u kojoj se digitaliziraju stare novine i časopisi. Tamo nas je dočekao gospodin Branko Bralić i pokazao nam kako skenira građu. Skenirana slika mora se obraditi, a nakon toga pohraniti u formatu koji razlikuje sliku od teksta. Digitalnu zbirku novina Sveučilišne knjižnice u Splitu možete pogledati ovdje.

Iz ugodne tišine knjižnice izašli smo ispraćeni pozdravom, s ohrabrujućim poticajem na sljedeći posjet.

Zajednička fotografija u restauratorskoj radionici koju vodi gđa. Ana Radić Bizjak

Dokumentacija: kako je prezentirati, kako sačuvati?

Tekstove ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


KAKO DOKUMENTACIJU MOŽEMO UČINITI DOSTUPNOM ŠIROJ I STRUČNOJ JAVNOSTI?

Benedikta Vilenica:

Publiciranje, okrugli stolovi i stručne rasprave o konzervatorsko-restauratorskim zahvatima, prezentiranje na konferencijama, javna predavanja, informativni letci – sve su to načini na koje dokumentaciju možemo učiniti dostupnom stručnoj i široj javnosti. Dokumentacija koja je namijenjena ne-stručnjacima treba biti pisana lako razumljivim jezikom. Što se tiče kolega iz struke, znanja i iskustava najbolje se razmjenjuju na stručnim i znanstvenim skupovima. Svaki restaurator može doprinijeti razvoju struke tako što će publicirati otkrića i spoznaje do kojih je došao tijekom konzervatorsko-restauratorskog zahvata. Dijeliti znanje s kolegama je jako važno.

Karmen Milić:

Dokumentaciju možemo učiniti dostupnom široj i stručnoj javnosti publiciranjem, pisanjem blogova i stvaranjem baza podataka. Osim toga, potrebno je educirati javnost o vrijednosti kulturne baštine i važnosti njezinog očuvanja.

Studenti u radionici za restauriranje kamena Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Restaurator Dalibor Popovič pokazuje im svoju konzervatorsko-restauratorsku dokumentaciju 

3D rekonstrukcije (autor: D. Popovič)

ZAŠTO TREBA ČUVATI DOKUMENTACIJU? KAKO JE SAČUVATI? 

Josip Nižetić:

Dokumentacija se mora čuvati da bi budući naraštaji znali što su njihovi prethodnici radili. To će im olakšati rad, ali i pomoći da bolje razumiju kulturna dobra – njihovu povijest, materijale i tehnike. Dokumentaciju možemo sačuvati na različite načine, primjerice umnožavanjem i(li) čuvanjem u prikladnim uvjetima. Ako je dokumentacija pohranjena na CD-u ili na nekom drugom mediju, možemo je umnožiti, ali bi je svakih nekoliko godina trebalo "prebaciti" na novi medij. Dokumentaciju možemo objaviti na internetu; tako je činimo dostupnom većem broju ljudi.

Anja Mihotović:

Dokumentaciju treba čuvati zbog budućih znanstvenih istraživača, kustosa (ako je riječ o muzejskom predmetu) i konzervatora-restauratora, jer je ona izvor informacija o kulturnom dobru i zahvatima koji su na njemu izvedeni. Dokumentaciju možemo sačuvati u "papirnatom" obliku, dakle isprintanu (fotografije možemo razviti) ili je možemo u digitalnom obliku pohraniti na CD, USB, hard disk... Ipak, treba imati na umu da tehnologija ubrzano napreduje, a mediji za pohranu se brzo mijenjaju. Digitalne zapise treba "prebacivati" na nove medije – to je jedina garancija njihova očuvanja.

Rječnik pojmova koji se koriste za opis stanja umjetnina

PIŠE Ana Marija Šćepanović

Ispravila, dopunila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Fotografije: Sagita Mirjam Sunara


Nakon kratkog uvodnog izlaganja u kojemu je spomenula dva primjera slikovnih rječnika za konzervatore-restauratore (Gettyjev Illustrated Glossary za opisivanje podnih mozaika i ICOMOS-ov Illustrated glossary on stone deterioration patterns), profesorica Sunara nam je podijelila fotokopije članka Richarda D. Bucka "Utvrđivanje i opisivanje stanja umjetnina" koji je, u prijevodu Vesne Bujan, 2000. godine objavljen u Vijestima muzealaca i konzervatora [1]. Na kraju tog teksta nalazi se mali rječnik pojmova za opis stanja štafelajnih slika i polikromiranih drvenih skulptura.

Profesorica nas je zatim podijelila u četiri grupe, a svaka je grupa trebala opisati jednu ili dvije umjetnine iz radionice za restauriranje štafelajnih slika i polikromiranog drva. Tu su bili slika na platnu s ukrasnim okvirom, dvije drvene polikromirane skulpture i jedan drveni polikromirani reljef.

Primijeniti u praksi ono što smo učili na satu bio je pravi izazov. Moja je grupa trebala opisati izgled i zatečeno stanje slike i ukrasnog okvira. U nastavku teksta donosim opise tih umjetnina. Neke su riječi istaknute ružičastim slovima; njihovo objašnjenje potražite na kraju teksta.

Ukrasni okvir 

Opis umjetnine. Ukrasni okvir je pravokutnog oblika, dimenzija 45 x 60 cm (š x v). Prednja strana ukrašena je stiliziranim biljnim ornamentima izrađenim u kompu. Duž vanjskih rubova teče ukrasna traka od stiliziranog lovorovog lišća s bobicama. Unutarnji rubovi su jednostavno profilirani. Središnji je dio ukrašen stiliziranim palmetama i cvjetovima ljiljana na "nazubljenoj" podlozi. Površina je svjetlosmeđe boje. Istaknuti dijelovi ornamenata u središnjoj traci naglašeni su zlatnom bojom.

Detalj ukrasnog okvira koji se trenutno restaurira u radionici za štafelajne slike. Nedostajući dio ornamenta rekonstruiran je Aralditom

Izrada. Okvir je sastavljen od četiri drvene letvice koje se spajaju pod kutem od 45°. Letvice su široke 5 cm. Na spojevima letvica na poleđini okvira vide se tragovi sasušenog ljepila smeđe boje; vjerojatno je riječ o tutkalu. Spojevi su dodatno ojačani čavlićima. Na kompo je nanesena bijela preparacija i, preko nje, svijetlosmeđa boja. Na bočnim stranicama ukrasnog okvira okerasto-smeđa boja nanesena je izravno na drvo.

Zatečeno stanje. Umjetnina je u relativno dobrom stanju. U kutovima je došlo do razdvajanja letvica, vjerojatno zbog razlike u radu drveta. Na poleđini ukrasnog okvira, otprilike po sredini svake letvice, vide se rupice od zabijanja čavlića. Drvo je na tim mjestima raspuklo. Čavlići su vjerojatno pridržavali sliku u okviru. Kompo je ispucao. Veća oštećenja ornamenta uočavaju se u donjem lijevom kutu okvira: dva komadića ornamenta odlomila su se i otpala. Manje lakune uočavaju se i na drugim mjestima. Udubljenja na ornamentima ispunjena su prašinom. Na vanjskim bridovima letvica boja je pohabana (istrošena), a istaknuti dijelovi ornamenata izlizani su i sjajni. To je posljedica rukovanja. Stražnja strana ukrasnoga okvira onečišćena je prljavštinom. Duž unutarnjih rubova letvica vide se cjedine bijele preparacije.

Slika s prikazom Gospe 

Opis umjetnine. Uljena slika na platnu (40,5 x 50,2 cm / š x v) prikazuje Gospu u molitvenom stavu. Slikar je prikazao samo gornji dio Gospinoga tijela. Glava joj je pognuta, pogled oboren, a ruke sklopljene u molitvi. Preko leđa joj je prebačen modri plašt, a ispod bijelog vela kojim je zaogrnuta proviruje crvena haljina. Pozadina je smeđe boje.

Izrada. Platno je čavlićima pričvršćeno za klinasti podokvir. Čavlići nisu do kraja zabijeni u drvo; ostali su viriti 1 cm. Odrezana im je glava i mehanički su "spušteni" pa izgledaju kao klamerice. Preparacija je nanesena do ruba platna i bijele je boje. Boja je nanesena u tankom sloju; ne ide do ruba platna kao preparacija. Glavnina požutjelog laka već je odstranjena sa slike.

Zatečeno stanje. Platno je dobro napeto, premda se na licu slike vidi blagi fantom podokvira. Jedino strukturno oštećenja nalazi se lijevo od Gospine glave. Rubovi platna pravilno su odrezani. Slikani sloj je na cijeloj površini iskrakelirao. U donjem desnom kutu vide se manja oštećenja koja sežu do preparacije. Duž gornjeg desnog brida slike bojani je sloj pohaban (vidi se preparacija). Na velu i inkarnatu uočavaju se sitne mrljice smeđe boje. Iznad Gospine glave vidi se stari retuš koji je promijenio boju (potamnio je).

Objašnjenje pojmova koji su korišteni u tekstu (preuzeto iz: [1])

ispucalost (krakle) – eng. crackle
Okomita pukotina u sloju. Ispucalost je uobičajena na starim slikama, a može se naći i u laku, intarziji, keramičkim glazurama i u drugim slojevitim strukturama. Raspoznaju se dvije osnovne vrste kraklea:
jaz – eng. crevice, koji obično ima jedan uski otvor i zahvaća više od jednog sloja;
raskol – eng. rift, koji obično ima relativno široki otvor i zahvaća samo jedan sloj. Opisivanje ispucalosti iziskuje vrlo složeni rječnik.

istrošenost površine (trenjem, struganjem, habanjem) – eng. abrasion (rub, scrape, wear)
Vrsta osipavanja (erozije) – gubitak površinskog sloja za koji se pretpostavlja da nastaje zbog trenja na laku, boji ili osnovi na slici; na oblikovanom materijalu ili nosiocu crteža i grafika; na završnom sloju (politura, lak) namještaja, kipova ili drugih predmeta.

lakuna – eng. lacuna
Praznina na površini umjetnine gdje nedostaje dio oblikovnog materijala.

prašina – eng. dust
Slobodno ležeći talog nečisti sveobuhvatno raspodijeljen po površinama.

promjena boje – eng. discoloration
Promjene nijanse, izbljeđivanje ili tamnjenje boje ili pojedinog pigmenta. Često je nejednako raspodijeljena i, razumljivo, šteti skladu odnosa tonova.

prskanje, curenje, polijevanje – eng. spatter, run, stream, 
Osušene kapljice ili mrlje stranog materijala.

raspuklina (uzduž vlakana drveta) – eng. check
Pukotina u drvetu duž vlakana drveta koja je kraća od dožine predmeta. Obično je posljedica ubrzanog sušenja drveta i nalazi se na izloženom kraju goda. U šperploči i drvetu koje se prebrzo sušilo raspukline se mogu pojaviti bilo gdje uzduž vlakana drveta kao posljedica stezanja površine.

razdvajanje (spoja) – eng. disjoin
Djelomično ili potpuno odvajanje spoja između dva dijela predmeta. Treba ga razlikovati od napukline, poderotine, raspukline i rascjepa.


- - -

[1] BUCK, Richard D., "Utvrđivanje i opisivanje stanja umjetnina" (uvod i prijevod: Vesna Bujan), Vijesti muzealaca i konzervatora, br. 3/4, ur. Želimir Laszlo, Zagreb : Hrvatsko muzejsko društvo, 2000.

Posjet Muzeju grada Splita

PIŠE Karmen Milić
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Korektura: Gorana Barišić Bačelić, muzejska pedagoginja (Muzej grada Splita)
Fotografije: S. M. Sunara


Posjet Muzeju grada Splita bio je organiziran u sklopu kolegija Metode istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji. Na ulazu u muzej dočekala nas je gđa. Gorana Barišić Bačelić, muzejska pedagoginja, koja nam je najprije održala kratko predavanje o povijesti ustanove i palače u kojoj je smještena.

Gorana Barišić Bačelić, muzejska pedagoginja

O palači i muzeju

Najveći dio muzeja nalazi se u Papalićevoj palači. Papalići su bili plemićka obitelj koja je u Split došla u 14. stoljeću iz Poljičke republike. Palaču su stvorili na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće preuređivanjem i rušenjem nekoliko romaničkih kuća u sjeveroistočnom dijelu Dioklecijanove palače. U dvorište su uzidali kamene ploče s latinskim natpisima koje su Dmine Papalić i Marko Marulić prikupili obilazeći salonitanske ruševine.

Počeci gradskoga muzeja vezani su uz Gradsku biblioteku – današnju Sveučilišnu knjižnicu. Prema zamisli njenog prvog upravitelja, biblioteka je trebala prikupljati i muzejsku građu. Muzejsko-historijsko odjeljenje Gradske biblioteke formirano je 1925. godine, a predmeti su bili izloženi na drugom katu palače Bernardi. Muzej grada osnovan je 1946. godine. Godine 1950. uselio je u Papalićevu palaču, a dvije godine poslije javnosti je predstavljen djelomični postav. Novi stalni postav dovršen je 1992. godine. Danas se u Muzeju grada Splita nalazi dvadesetak zbirki koje obuhvaćaju raznoliku građu: kamene skulpture, namještaj, predmeti svakodnevne upotrebe, oružje... Građa kronološki prati dugi povijesni razvoj grada.

Izložba o Dioklecijanu i njegovoj palači

U muzeju smo najprije pogledali izložbu "Gaius Aurelius Valerius Diocletianus Pius Felix Invictus Augustus i njegova palača u Splitu" koju su priredili dr. sc. Joško Belamarić i dr. sc. Ana Šverko iz Instituta za povijest umjetnosti – Centra Cvito Fisković. Gđa. Gorana je autorica popratne multimedijske prezentacije. Na izložbi su predstavljeni muzejski predmeti, odljevi, rekonstrukcije i plakati koji govore o životu cara Dioklecijana i izgradnji Palače.

Pogled nam je zapeo za veliku maketu Peristila koja je posuđena iz Arheološkog muzeja. Ipak, najzanimljiviji izložak je mramorna mensa (stol) uklopljena u rekonstruiranu "platformu" s ležajevima. Mensa je bila pronađena u jugoistočnom dijelu Palače, ispod triklinija (blagovaonice), razlomljena u više dijelova. Dugo je bila izložena u Podrumima, no nakon nedavne restauracije pohranjena je u Muzej grada Splita.

Na zidu iznad mense nalazi se veliki plakat sa slikama srebrnog antičkog posuđa koje je nedavno pronađeno u Vinkovcima. Posjetitelji si tako mogu predočiti iz kakvoga su posuđa Dioklecijan i njegovi uzvanici jeli.

Na izložbi sam saznala da je Dioklecijan bio toliko omražen zbog ubijanja kršćana, da je na nekim reljefima sv. Juraj prikazan kako ubija njega, a ne zmaja.(!)

Ovdje možete pogledati još slika s ove zanimljive izložbe.

Šetnja kroz stalni postav – šetnja kroz povijest Splita

U prizemlju muzeja izloženi su predmeti od kamena: tranzene, kapiteli, ulomci prozora,... Osobito su zanimljive skulpture koje su bile nekoć uzidane u zvonik splitske katedrale. Zvonik je obnovljen između 1890. i 1908. godine. Dio kamenih skulptura pohranjen je nakon toga u muzej, dok su na zvonik postavljene kopije. Dr. sc. Ivo Babić piše da je don Frane Bulić većinu ukrašenih ulomaka dao ugraditi u sklop zgrada Tusculuma u Solinu. Od njih je sagradio i česmu u vrtu. Neki od ulomaka pohranjeni su u Arheološkom muzeju, a dio ih je 2004. godine prenesen u dvorište Nadbiskupske palače.

Plakat s prikazom zvonika splitske katedrale pod skelama

Nakon ovoga smo obišli jednu od kuća koje tvore sklop Papalićeve palače. Riječ je o romaničkoj kući površine pedesetak kvadratnih metara, koja je očuvana u približno izvrornom stanju. Kuća se sastoji od tri etaže. U prizemlju se vjerojatno nalazila trgovina ili obrt, dok je obitelj stanovala na prvom katu i u potkrovlju. Skučeni prostor prvoga kata ispunjen je starinskim namještajem. Tu su škrinja, ormar, čak i zahodska školjka koja izgledom podsjeća na škrinju! Kuhinja s kominom, iz vrlo praktičnog razloga, bila je smještena u potkrovlju: ako bi došlo do požara, izgorio bi samo zadnji kat, tj. krov kuće.

Zahodska školjka koja izgleda kao škrinja (lijevo)

Spustivši se niz strmo stubište kuće, nastavili smo obilazak muzeja. Kratko smo se zadržali pred velikom vitrinom s keramičkim posuđem koje je, baš kao i rimska mensa, pronađeno prilikom iskapanja podruma Dioklecijanove palače. Rekonstruirani dijelovi predmeta nisu oslikani.

Nakon toga smo ušli u veliku dvoranu na prvome katu koja je zidom podijeljena u dva dijela.  Strop dvorane ukrašen je ručno oslikanim letvicama smještenim u kasetama između obojanih greda. Među najvrednijim izlošcima u ovoj dvorani svakako je prijepis Statuta grada Splita iz 1395. godine.

Na drugome katu muzeja izložena je raznolika građa, od starog namještaja, porculanskog posuđa i fotografija Splita do biskupove nosiljke i bogate zbirke oružja koje se koristilo u mletačko-turskim ratovima.

I 20. je stoljeće dalo svoj doprinos u povijesti grada, a u muzeju ga predstavlja prvi kinoprojektor koji je početkom stoljeća nabavio Josip Bepo Karaman. Nekoliko drvenih sjedala iz kultnog splitskog kina Zlatna vrata, koje je prije nekoliko godina temeljtio preuređeno, predstavlja recentnu akviziciju.

Predavanje o muzejskoj dokumentaciji

Gđa. Elvira Šarić Kostić, ravnateljica muzeja, pozdravila nas je i najavila dva kratka predavanja o muzejskoj dokumentaciji. Predavanja su održana u svečanoj dvorani na prvome katu palače. O muzejskoj dokumentaciji govorile su gđa. Gorana i njena kolegica, restauratorica Dina Vuletin Borčić.

Doznali smo da muzeji moraju voditi primarnu (temeljnu), sekundarnu i tercijarnu dokumentaciju. Primarna dokumentacija obuhvaća podatke do kojih se dolazi evidentiranjem, analizom i stručnom obradom predmeta. Nju čine: inventarna knjiga i katalog muzejskih predmeta, knjiga ulaska i knjiga izlaska, knjiga pohrane te zapisnici o reviziji muzejske građe. Evidencija o konzervatorsko-restauratorskim postupcima dio je sekundarne muzejske dokumentacije. U nju spadaju i inventarne knjige audio-vizualnih fondova i hemeroteke (članci iz novina i časopisa, članci objavljeni na internetu), knjiga evidencije o izložbama, pedagoškoj djelatnosti i dr. Tercijarnu dokumentaciju čine razni katalozi i indeksi.

Za obradu, pohranu i ispisivanje svoje dokumentacije muzeji danas uglavnom koriste program M++. Za vođenje sekundarne muzejske dokumentacije, dakle i za dokumentiranje konzervatorsko-restauratorskih zahvata, koristi se baza podataka S++.

Posjet restauratorskim radionicama

Nakon predavanja posjetili smo dvije restauratorske radionice: za tekstil i za štafelajne slike. Hodnici kroz koje smo prolazili koriste se i kao privremeni depoi za umjetnine, jer muzej muku muči s nedostatkom prostora.

U radionici za tekstil gđa. Dina nam je pokazala dio muške nošnje na kojemu trenutno radi. Objasnila nam je postupak pregledavanja građe koju treba restaurirati, od identificiranja materijala i pregleda šavova do otkrivanja oštećenja i tragova ranijih intervencija. Proučavanjem materijala i načina izrade tekstilnog predmeta može se utvrditi razdoblje iz kojega predmet potječe i stalež kojemu je vlasnik pripadao.

U radionici za restauriranje štafelajnih slika zatekli smo dvoje restauratora: Josip Miljak i Marija Marković Boko. Na stolu ispred njih nalazila se velika veduta Splita. Restauratori su nam objasnili da sa slike uklanjaju površinsku prljavštinu i stanjuju sloj požutjelog laka. Pokazali su nam i neke materijale koje koriste u radu.

Posjet muzeju zaokružili smo fotografiranjem u dvorištu muzeja s gđom. Goranom.